Nataša Božinović: Oni su prosuli, oni su razbili….

Bolesno odanih totalitarnim sustavima  uvijek je bilo bez obzira na razlike u pojedinim totalitarizmima. Svejedno je li Titov, Staljinov, Hitlerov, regionski  ili rodne ideologije,  osobnosti ili bolje reći bezosobnosti koje se podvrgavaju takvim režimima sličnih su profila.

U SFRJ, točnije u SRH pisalo je osobna karta na dokumentu  i mogli ste bez da vas itko hapsi nazivati ju „osobnom“. U školama smo učili glazbeni odgoj. Bez obzira na tu činjenicu, određeni broj ljudi je govorio lična karta i muzički odgoj. Pa tačka i tačno, itd. A posebno im je paralo uho ako ste se vi, kako bi oni strože od sustava deklarirali: „ustaše“, udarili po njima s osobnom i glazbenim. Tako su se osobno-glazbene „ustaše“ gomilale kroz godine. Unutarnji neprijatelji! Strašilo se s njima, nama,  dok nismo pukli „mračnih“ devedesetih i rasturili im otadžbinu. Danas je karton bolesnika sličan, uvijek su opasniji  od regulativa sustava kojemu služe. Veći popi od popa.

Nemo je pobijedio na Eurosongu. On se izjašnjava kao nebinaran.  U našem sustavu još ne postoji Zakon C-16 kao u Kanadi gdje je rodna terminologija zakonom zaštićena. Tamo možete izgubiti posao ako nekoga tko je muško nazovete tako kako ga je Bog stvorio, a on se izjašnjava kao oni. Ovdje još nije takva situacija,  ali će vam zato čitava polupismena novinarska klika skakati sretna od poslušnosti  i tipa u suknjici umnožiti sa zamjenicom oni i lupiti vas po prstima ako ga  po staroustaškome običaju, nazovete on. Tako su oni(Nemo), po Jutarnjem i 24 sata, prosuli eurovizijski trofej na sceni. U narodu se veli: Više baba kilavo dite!.  S tim da  Nemo može biti i dva u jedan. I više baba-one(oni), i ono-kilavo dite. Simbolika toga konkretnoga događaja opisuje situacije gdje  više njih  podijelivši odgovornost za štetu, izbjegne odgovornost. Ne zna se: ‘ko,  koga ‘ko komu? Umnažanje takvih situacija dovodi do anarhije i društvenoga kaosa. No ono; ni muško ni žensko, ili on; i muško i žensko, se ne deklariraju kao kilava djeca, kao nesposobni, neinventivni ili u najmanju ruku prosječni poput većine ljudi. Pače su krema društva samo iz razloga što prezentiraju, reklamiraju neki za širu zajednicu, državu , naciju, potpuno nevažan konstrukt. Samo jedan, pa bio i najveći glupan, sa zamjenicom oni priskrbljuje sebi u određenoj zajednici, oligarhijsku moć. Tako će Nemo tobože nevino,  nama, običnome puku,  uz smiješak reći: Sretan sam(sretni smo), što sam(smo) ovakav(ovakvi), svoj(svoji), te  nastaviti opasno docirati, da bi svi trebali pokazati  kao on(oni), to što jesu jer je to valjda jedina istinska vrijednost. Majku mu koja ga rodi,  poljubim. A što ako smo hetero!?Nismo svoji?! Nismo posebni?! U najmanju ruku smo prosječni u odnosu na ono, oni, što već bilo.   Odoh malo na internet proučiti kakvih zamjenica i čuda sve ima među njima, tim samozvanim čudacima… Brzo sam odustala. Što je previše, previše je. Poslužit ću se ljevičarskim trikom, bez da uvrijedim koga, nastavit ću kako sam i počela, satirički. Odgovornost za štetu koja bi eventualno mogla nastati zbog krive interpretacije teksta od srane krhkih međubića koji su umislili da su nadljudi, prebacujem na satiru. Dakle, mali je ni muško ni žensko, ili je čas jedno, čas drugo, što poželi. Na koju nogu se već digne…. Uostalom, on je kao i svako drugo razmaženo i neodgojeno derište. Jer, tko je razbio trofej? On ili ona? Ni on, ni ona.  Oni!

Kao mala curica, nikada nisam htjela odrasti. Gledajući roditelje, izgledao mi je to život pun posla i odgovornosti. Htjela ne htjela, racionalna po prirodi, godine su tu, odgovornost je tu, moja djeca više nisu djeca, shvatila sam na vrijeme, više nema zafrkancije: I am big girl now! I sad zamislite da mi je od malena plasirano da mogu biti Petra Panica do vijeka. Jednom sam u pokušaju ekshibicije s pranjem sudi razbila 11 tanjura. Bilo bi super da sam  na upit roditelja tko je ovo uradio, mogla reći jednostavno:oni i izbjeći svaku odgovornost. Još k tome da su me nastavili odgajati bez osjećaja krivnje i odgovornosti te slaviti kao posebnu davši mi moć da određujem vrijednosti i sudbinu obiteljske zajednice. Kao što društvo omogućuje ovoj zbunjenoj dječici, slaveći ih, da određuju vrijednosti društvene zajednice i na koncu sudbinu svijeta. Vele im da nema Boga, svaki je sam za sebe svoj Bog! Da su vrjedniji od drugih samo zato jer su berlavi i ne znaju što će sa sobom. Pa tko ne bi fejkirao svoju zamjenicu u sto duginih i trans boja, nemilice, kako koji dan svane.

Priskrbiti sebi mogućnost neodgovornosti, biti vječno ugroženo dijete, danas je k’o nekada imati knjižicu Saveza komunista. Oni koji podupiru takve društvene nazadnosti, kao naši novinari u Jutarnjem, 24 sata i gdje je već izašlo da su „oni razbili trofej“, su kao ovce iz komunizma koje su sustavu komunističke vladavine davali špirit strahovlade više od samoga sustava gdje bi ti nepotrebno docirali da su osobna i glazba ustaške riječi. A u daljnjoj fazi špijavali i progonili neistomišljenike, a ta se faza danas podudara s kulturom otkazivanja gdje se doslovce dobivaju otkazi ukoliko se ne poštuju partijske smjernice rodne ideologije.

Nakon Eurosonga na televizijama već dobrano gostuju  iste totalitarne ovce kao nekad iz SFRJ da nam dociraju, da nas upućuju i na koncu optužuju zbog odnosa spram švicarske suknjice. Vele da se na društvenim mrežama pojavila enormna količina mržnje spram švicarske suknjice. Ne vele da je negdje 24  od 37 Eurosong zemalja dalo dvanaesticu malome u suknji koji se vrtio na ringršpilu. Pri tome im nije sumnjivo da Baby Lasagna kao favorit  ne dobiva bar 24 desetke!? Ne dobiva ni pola desetki, a ni  osmica nije bilo u izobilju. Bilo je i nula. Matematički savršeno odrađeno da mu se s glasovima publike onemogući pobjeda. To u narodu izaziva bijes. Nikakvu mržnju. Pače se vrti više dobrih šala na temu ringršpil švicarske suknjice,   negoli onih neukusnih. Seinfeld bi ih bez problema mogao iskoristiti u svojoj seriji. Danas, potvrđuje i sam Seinfeld komentiravši vlastiti humor devedesetih, zahvaljujući  neoliberalnoj  ljevici, to je nemoguće upotrijebiti.  Sa  spoznajom da se  istinski humor danas otkazuje ili je u bunkeru, ide i svijest da  ponovo živimo u totalitarnome sustavu. Totalitarni sustav rodne ideologije pokazao je na  kičastoj priredbi zvanoj Eurosong svoje pravo lice. Odradio je svoje, a potom su nam pustili komesarske pse da laju na sve što se odupire takvu sustavu, da zastrašuju navodnim mrziteljima, da nas prozivaju i canceluju.  Potvrdila se ona komunistička fora: Ako sve dobro odradimo, narod ne mora ni da izađe na izbore! Pored žirija koji je sve dobro odradio, publika nije morala glasovati.

Eurosong, pa sport, nogomet i euforiju koja prati ove događaje, možemo smatrati bezazlenima. Ali da ipak nije tako, pokazuje 1990. godina i  utakmica između  Dinama i Crvene Zvezde. Ono što se tada odvijalo vrlo ozbiljno je nagovijestilo događaje koji su uslijedili. Na tome je sportskom događaju, režim SFRJ pokazao svoje pravo lice.

Možemo se iz devedesetih prisjetiti još i metode koja je aktualna i danas. Komesarsko zastrašivanje. Klasična  totalitarna metoda hibridnih ratova kojom se nagovješćuju stvarni ratovi. Nije bilo zastrašivanja kao nakon Eurosonga ili ulaska DP-a u vladu:“ Dolaze homofobi, nebinarnofobi, zlostavljači žena!“, devedesetih je bilo: „Dolaze ustaše. Dolazi stranka opasnih namjera.“. Sve da bi opravdali nasilje, ubojstva i  granatiranje koje je potom uslijedilo po „ustašama“ koje su to, po takvoj logici i zaslužile!

Oformljivanjem nove vlade, pojavljuje se često i sintagma: „Nikada desnija vlada.“.  Desno se uvriježilo  a priori negativno. Potom: „Žene će  zatvoriti u kuću, homoseksualce u ormare…“. I  takve, nimalo bezopasne klevete. Nikome od komesara ne pada na pamet(ili ipak pada), da upravo rodna ideologija ženama na sve strane oduzima ženska prava kao uostalom i klasičnim gejevima i lezbijkama. I ovi potonji postaju desni i konzervativni jer je seksualni odabir istoga spola postao previše ljudski.  Prihvatljiv do te mjere da kao hetero žene i muškarci, i homo žene i muškarci, postaju sasvim obični odrasli  ljudi koji sada moraju biti sposobni i odgovorni da bi mogli konkurirati za određeni posao. Ne mogu biti samo pripadnici stare seksualne manjine, jer su nastale nove, iracionalne i društveno poželjnije. Zato,  u konkurenciji s novopečenim i često zbog samoživosti, nesposobnim i društveno neodgovornim transrodnim transrodijama, stare lezbe, pederi, pa i  konzervativne feministkinje, gube primat. Većina biva  obespravljena jer ne pripada raznoraznim novo pridošlom identitetskim konstruktima koji se nameću kao obveza, bilo kroz zakone, propise, konvencije, bilo postupno kroz društveni narativ uz pomoć novinara ovaca. Zgodan primjer ovce neoliberalnoga rodnog totalitarizma je Lana Bobić iz Petoga dana. Teme Petoga dana bile su: Jasenovac i nebinarnost.  Obvezu štovanja fenomena multipliciranja žrtava Jasenovca i  fenomena  multipliciranja, nevažnoga društvenoga konstrukta, nebinarnosti, Lana  bi da može utkala uz deset Božjih zapovijedi. Na kritiku oba fenomena, pocrveni se, rasrdi, nakostriješi. Potom plačljivom nervozom, zableji. Sve kao neće, iz emisije u emisiju, umnažanjem ugroženih kategorija, ishoduje  sebi superiornu karakteristiku: multipraktik empatičnost. Tim blenderom može samljeti svaku vrstu kritičara svoje ideologije. Dehumanizirati ga kako bi ga u pogodnome trenutku mogla eliminirati iliti cancelovati. Stoga,  Mitrikeski, i Štahanu, pazite što govorite! Da ne bi kao i Luka Popov, izletili iz Petoga dana. Ili bilo kojeg, drugog dana.

Jezično, praktično u kulturi, zabavi, umjetnosti, polagano se globalno uspostavlja moć i dominacija rodne ideologije.  Povijest je učiteljica života. Totalitarni režimi kao i ovaj cirkus batinanja rodnom ideologijom, ne može trajati vječno. Sumnjam da je švicarska suknjica vojno sposobna granatirati nakon komesarskih zastrašivanja raznim ustašama mrziteljima, te da će ova vrsta totalitarizma, ne daj Bože, završiti krvlju kao jugoslavenski i velikosrpski. I  unatoč što za to postoje drugi režimi i sustavi koji uz tekuće ratove sve to lijepo hibridno uklope, opet se nadam  da će rodna ideologija pasti sama od sebe. Jer, upućuje na drukčiji karakter. Forsiranje hedonizma i neodgovornosti poput forsiranja umjetna Nemova osmjeha od uha do uha, čisto fizički se ne može održati na sceni vječno.  Dolazi do obostranoga zasićenja režima i njegove publike. Jednoga lijepoga jutra, jednostavno, zasićena publika će uočiti da u Nema, osmjeha više nema.

Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo