Inflacija rezolucija/Kome zvona zvone?!

Vrijeme:7 min, 38 sec

 

Porfirije je izdao befel zvoniti po vascijeloj Srbiji, Kirilo naredio svenoćno bdjenje (plus zvonjava!) za spas bratskog srpskog naroda pa, ipak, glasovanje na sjednici Opće skupštine UN-a pokazalo je kako Bog tog “povijesnog četvrtka” (ipak…) nije bio Srbin.

To je na East Riveru, potkraj prošloga tjedna, zapravo bio pravi, očekivani Aleksandar Vučić – i izričajem, vječito patetičnim na rubu suza, i vizualno, onako zaogrnut srbijanskom zastavom kao kakav navijač nekoga gubitničkog nogometnog kluba, koji čeka titulu koja nikako doći. Nije, dakako, njegov monolog na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, u komu je, doduše, bilo i ponešto istine, nikoga impresionirao. I onda kada je glasovanje pokazalo kako je uvjerljiva većina za Rezoluciju o genocidu u Srebrenici, srbijanski predsjednik nije odustao od nakane uvjeriti prije svih srbijansku javnost kako trebaju vjerovati njemu, a ne svojim očima i – ušima.

Čavao u lijesu

Nije, ipak, najjasnije što je mislio uvodnom konstatacijom kako je u New Yorku prošloga četvrtka završio karijeru, ali nastavak njegove ispovijedi, nakon uvjerljiva poraza u UN-u, je na crti koju drži otkako je na vlasti: Nije to tako, već je ovako kako vam ja kažem!

„Mnoge mi stvari neće oprostiti, ovo je bio čavao u lijes. Učinio sam sve, oni su napravili sve da nas ponize, a mi se vinuli u visine. Ja ne mogu reći da smo mi pobijedili jer su takve procedure, ali svima je jasno kakav je rezultat“, povjerio je novinarima u New Yorku, a onda to uzdizanje u visine gdje je, je li, nebeskome narodu i mjesto, argumentirao (…) prisjećanjem kako su procjene prije sjednice govorile kako će više od 110 zemalja biti za Rezoluciju, a kako će suzdržanih biti oko 45.

„A nas je bilo 107: onih koji su bili protiv (19), onih koji su bili suzdržani (68) i onih koji nisu glasovali. Znači, njih 84 prema 107 onih koji se nisu željeli usuglasiti s njihovim prijedlogom, a i do ovih 84 su došli pritiscima“, izračunao je, onako kako mu paše, Aca, uz sve ino, i evo veliki matematičar, dodajući na svoj konto i onih 20 država koje uopće nisu glasovale. Čime je, u biti, dao ruke i patrijarhu Porfiriju koji je prije negoli će, što bi kazao istriverski stradalnik, Srbima zabiti čavao u lijes, izdao befel da po vascijeloj Srbiji zvone zvona kako bi se, valjda, spriječili prijeteći gromovi iz pravca Amerike. Uz to, patrijarh je početkom tjedna blagoslovio predsjednika i tako ga ispratio na put, pokazat će se, bez nade. Osim molitve i blagoslova, Porfirije je, u svome već prepoznatljivom maniru, održao i kratki politički govor, gdje je kazao kako će srpski narod snažno podići glas protiv historijskog revizionizma te negirao genocid u Srebrenici.

Tresla se (i) Moskva

„Sabrali smo se da se pomolimo pred vaš put u New York gdje velike sile svijeta u Ujedinjenim narodima namjeravaju donijeti rezoluciju o takozvanom genocidu u Srebrenici. Smatramo to neistinom i nepravdom u odnosu na srpski narod“, poručio je poglavar Srpske Pravoslavne Crkve dok su zvonila zvona s beogradskoga hrama Svetog Save, baš uostalom kao što su – oglašavajući opću opasnost! – zvonila i dok je Vučić zaogrnut, i nekako šćućuren, sjedio u dvorani UN-a i jadao svoje jade neprebolne. A zvonilo je, po nalogu poglavara Ruske Pravoslavne Crkve patrijarha Kirila, i po vascijeloj Rusiji. I ne samo zvonilo, nego se u svim ruskim crkvama u „otadžbini i rasijanju“, u noći između 22. i 23. svibnja, služilo svenoćno bdjenje „za spas našeg bratskog srpskog naroda“. I evo, Vučić, apsolvirajući „slučaj rezolucija“ na svoj osebujan način vrsnog matematičara, poručuje: Niste (ipak…) džaba zvonili.

Slijedom čega se naprosto nameće pitanje: Kome zvona zvone?! (Mada, neki promatrači drže kako ih je, barem što se [svih!] Srba i Srbije tiče, četvrtak više podsjećao na film Pasje popodne.) Naime, istaknuti član, uz Vučića i Porfirija, „svetog srpskog trojstva“ Milorad Dodik navijestio je u Bratuncu kako će Srbi iz prijeka već, veli, danas – dok se, dakle, (još) Vučić zlopatio po New Yorku – krenuti s formalnom odlukom kojom se traži mirno razgraničenje. Eresovski je plan, otkrio je nakon komemoriranja bratunačkih žrtava, razjašnjenje političkih nadležnosti entiteta, ali da se pritom sačuva sadašnji „model funkcioniranja gospodarstva i u roku od nekoliko godina da to prilagodimo modelu mirna razgraničenja“.

Dan(i) poslije

Dan poslije, u petak koji je, iako je iz Beograda drugačije najavljivano, ipak (o)svanuo, Baja je malo spustio loptu, očito spreman vjerovati Aleksandru (umalo…) Velikom više nego svojim očima. „Ovo je promašena rezolucija, a to znači da je UN nije podržao. Njihov plan da Srbima nametnu genocid i moralnu diskvalifikaciju je propao“, zadovoljno će poklonik Vučićeva načina računanja.

A emocije je primirila i prva dama (…) srbijanske politike. „Sram vas bilo, prije svega vas iz Njemačke, sram vas bilo što radite ljudima na Balkanu, svim ljudima na Balkanu, prije svega srpskom narodu, ali i svima na Balkanu. Ovo nikome ne donosi ništa dobro. Ali oni imaju svoje mikrociljeve i zbog toga su spremni žrtvovati sve, žrtvovati mir i otvoriti novo žarište“, istaknula je predsjednica srbijanske Narodne skupštine Ana Brnabić uoči „Dana D“. Poslije glasovanja pokazala je pak da je (i) ona poklonica Vučićeva računa, tvrdeći kako i one zemlje koje su bile uzdržane predstavljaju jasan glas da nisu bile za rezoluciju, te je (tako…) izračunala kako više od dvije trećine svijeta nije glasovalo za.

Srpski istriverski odvjetnik proveo je pola života kao najbliži suradnik osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja, tijekom ratnih 1990-ih politički se zalagao za najteže zločine protiv čovječnosti, izgovorio najgnusnije optužbe i laži o pripadnicima drugih naroda i vjera, bio autor „Sigurne kuće za Ratka Mladića“, financijski profitirao tijekom rata i bombardiranja Srbije… Dobro su Srbi (još) i prošli

Slijedom čega je naprosto nužno kazati tko je bio uz Srbiju. Uz očekivanu braću Bjelo(Ruse) i Kineze, tu su i, primjerice: Komori (negdje u Africi), Eritreja, Eswatin, Sao Tome i Principa, Grenada… Nasuprot zemalja KVINTE: Francuske, Njemačke, Italije, Velike Britanije i SAD-a…

Vučić – kraći životopis

Iako Vučićevi najbliži suradnici veličaju to što je, eto, pokazao kako se bori za svoje interese i načela međunarodnoga prava, rijetki neovisni tamošnji analitičari drže kako je, u biti, pogrešan čovjek poslan na (nemirnu) Istočnu Rijeku, da ne velimo sad i kako je pogrešan čovjek na čelu države. Riječ je, naime, o liku koji je proveo pola života kao najbliži suradnik osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja, koji se tijekom ratnih 1990-ih politički zalagao za najteže zločine protiv čovječnosti, izgovorio najgnusnije optužbe i laži o pripadnicima drugih naroda i vjera, bio autor „Sigurne kuće za Ratka Mladića“, financijski profitirao tijekom rata i bombardiranja Srbije… E, da nije bilo toga svega, Vučić bi danas bio ponosni inicijator proglašavanja 11. srpnja za dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici u Ujedinjenim narodima.

A budući da je – još! – i autor glasovitoga: „Za jednog Srbina ubiti 100 muslimana“ te tvrdoglavi borac za bolju srpsku prošlost, od njega se i ne može očekivati drugo doli kopanje po „starim jamama“. Tako je, očekujući, i gori rezultat od onoga što ga je polučio u UN-u, ocijenio da će usvajanjem rezolucije o Srebrenici biti otvorena Pandorina kutija jer će, veli, Rusi uskoro pokrenuti zahtjev da se proglasi genocidom njemačko ubijanje ruskog i sovjetskog naroda tijekom Drugog svjetskog rata.

 Guslanje u Donjoj Gradini

„I mi ćemo to isto tražiti za ono što su Nijemci činili u Srbiji i za to što su hrvatske ustaše radile u Jasenovcu. Ali da ne govorim da će to otvoriti i mnoga druga pitanja i za Tursku i za neke druge zapadne sile, od starosjedilaca američkih do mnogih drugih“, sjetio se, eto, u zanosu i Indijanaca. Štoviše, nakon što je prijedlog rezolucije o Jasenovcu stigao, na, jasno, inicijativu tamošnjih prosrpskih stranaka u Skupštinu Crne Gore, Vučić je nakon dugo vremena bio iznimno zadovoljan nekim potezom službene Podgorice te je navijestio kako će je objeručke prihvatiti.

Pri čemu mu, dakako, merdevine drži laktaški lola koji je – i ove godine – 12. svibnja  u Donjoj Gradini, uporno ponavljajući povijesni falsifikat o 700 000 ubijenih u tome ustaškom logoru, otišao i korak dalje kazavši kako je bilo vrlo malo pripadnika hrvatskog naroda koji se nisu solidarizirali sa zločinima ustaškog režima. Sugerirajući tako kako je hrvatski narod kolektivno kriv za ustaške zločine. (Nadam se kako se ovoga ljeta Zoran Milanović neće družiti s ovim povijesnim bombašem na Hvaru. Kao lani…) A njegov crnogorski jatak, lider Demokratske narodne partije Dragan Knežević poručuje kako ne može vjerovati da se Hrvatska, kao kosponzor Rezolucije o Srebrenici, protivi rezoluciji o genocidu u Jasenovcu. Reakcija je to zapravo na prosvjednu notu koju je službeni Zagreb uputio Podgorici nakon što se – ničim izazvana?! – „crnogorska rezolucija“ probila do tamošnjeg parlamenta i izazvala čuđenje u Hrvatskoj.

Geografija je, nažalost, neumoljiva…

Svima je, međutim, jasno kako je riječ o „kontekstu Srebrenica“, ali, s druge strane, crnogorski europski put bi trebao biti važniji od „Markovih konaka“ na kojima evo inzistiraju prosrpske stranke, ponajprije personalizirane u osobi predsjednika Skupštine te lidera prosrpske i proruske desnice i četničkog vojvode Andrije Mandića.

Ova crnogorsko-srpska priča zapravo naglašava temeljni problem s nekadašnja (…) „dva oka u glavi“: Srbijom drma politički pitomac četničkog vojvode Šešelja, a znatnim dijelom Crne Gore četnički vojvoda – osobno. S takvima bi najbolje bilo ne imati nikakva posla.

Nažalost, geografija je neumoljiva…

Piše:Josip Vričko, Katolički tjednik

nedjelja.ba / Hrvatsko nebo