Krešimir Nemec: ODLAZAK MEŠTRA OD SVEGA – Posljednji uomo universale u hrvatskoj književnosti

A Luko Paljetak bio je zaista čovjek obdaren mnogobrojnim i raznovrsnim talentima. Bio je (s užasom i nevjericom pišem u perfektu, jer o njemu ću uvijek razmišljati u prezentu) kompletan umjetnik s upravo nevjerojatnim radijusom djelovanja: pjesnik, dramski pisac, romansijer, esejist, feljtonist, lutkar, redatelj, slikar, prevoditelj, kritičar, književni povjesničar… U katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice uz njegovo ime navedene su čak 1043 bibliografske jedinice. To je nevjerojatan opus, u nas gotovo bez premca, zapravo čitava jedna bibliotheca Paljetkiana. U dokumentarnom filmu iz 2012. autora Tonka Jovića Paljetkova svestranost dobila je jednostavan ali baš primjeren epitet: Luko je „meštar od svega“. Bio je posljednji uomo universale u hrvatskoj književnosti. S njime završava jedno blistavo razdoblje naše intelektualne zrelosti i stvaralačke produktivnosti.

Njegovu poeziju, ovjekovječenu u više od šezdeset pjesničkih zbirki, karakterizira jedinstvena moć stvaralačke metamorfoze i sposobnost brzih promjena pjesničkih registara. U knjizi feljtona Jantarna kocka (1982) Paljetak je poeziju – na tragu Antuna Branka Šimića – definirao kao čuđenje: „Jer pjesma je čudo i nastaje od čuda“. Čuđenje pred Apsolutom, pred najvećom tajnom kreacije, početna je točka stvaranja, a ujedno i zajedničko polazište filozofije i pjevanja. Svijet bez čuđenja bio bi neljudski, nijemi, pusti svijet.

Lirski alkemičar

A Luko se u svojoj poeziji čudio svemu što postoji i u ljudskome univerzumu i u svijetu ljudskih odnosa. Već od prve zbirke Nečastivi iz ruže (1968) hranilo ga je to čuđenje, ta intelektualna radoznalost koja aktivira sva osjetila. On je pjesnik sveukupnosti svijeta, životnoga obilja, lirskih čarolija, imaginativnih uzleta, vrtoglavih asocijacija. Njegov lirski subjekt otvoren je za svaku senzaciju, raspoloživ za svaki ugođaj, prijemljiv za svaki, pa i najbanalniji empirijski sadržaj. Posrijedi je želja da se za sveobuhvatnost svijeta pronađe primjeren izraz, a to je ulančavanje, povezivanje svega sa svačim: Luko je čitav život gradio gotovo enciklopedijski projekt velikoga pjesničkog muzeja nalik na Borgesovu Babilonsku knjižnicu u kojoj je smješteno sve što je napisano, ali i što će tek biti napisano: svijet kao tekst. Paljetak je, uostalom, samoga sebe i nazivao popisivačem koji radi inventuru svega onoga što ima, ali i onoga čega nema, ali bi moglo biti, dakako, u lirskoj transformaciji. Tematska građa u njegovoj poeziji toliko je raznolika da možemo samo parafrazirati staru tezu koja se odavno provlači u kritičkoj literaturi o Paljetku: poput nekog lirskog alkemičara, on je u stanju sve što vidi oko sebe pretvoriti u lirski doživljaj i pretočiti u stih. U amblematskoj pjesmi Ars poetica (1983) i sâm je svoj pjesnički credo pregnantnodefinirao stihovima:

povod za pjesmu može doći oda svuda i pri tom potpuno nevažno je otkuda stiže.

Ti su stihovi samo anticipacija njegove zbirke čiji se naslov tako rado i često citira u tekstovima o Paljetku: Ne pišem pjesme ni­gdje nego tu gdje me stignu.

Paljetkova pjesma poslana u redakciju Vijenca 28. I. 2023. i objavljena 16. III. 2023.

Poigravao se jezikom, pjesničkim oblicima i rimama, mijenjao je perspektive, povezivao visoko i nisko, sakralno i profano, uzvišeno i banalno, gosparski uglađeno i plebejski grubo. Bila mu je potrebna samo neka inicijalna situacija, neki poticaj, a potom pjesma takoreći oblikuje samu sebe. A ta vanjska asocijativna iskra često je neki tuđi stih ili pjesma. Jedna od karakteristika koja prati Paljetkovu poeziju od samih početaka jest produktivni dijalog s drugim pjesnicima, poetikama i pjesničkim praksama. Pogled unatrag i kreativno promišljanje tradicije postao je njegov modus operandi u organizaciji ne samo poneke pjesme, nego i čitavih ciklusa i zbirki. Paljetak se tako vratio starom stvaralačkom principu koji je Horacije nazvao imitatio veterum: kreativno, estetizirano oponašanje starih, obnova tuđih artističkih praksi i klasičnih formi, dakle poezija kao palimpsest. U tome mu je pomoglo nevjerojatno versifikatorsko umijeće i maniristička sklonost ludičko-konstruktivnoj kombinatorici. Njegova poezija bila je svojevrsna igra bez granica, a okušao se u svim oblicima, od haikua do strogo vezanih oblika poput sonetnoga vijenca. Ali i kada slijedi tuđe poetike, Paljetak ostaje do kraja svoj: on na temelju „predloška“ slobodno kreira nova značenja. U posljednjoj zbirci Kajkavske pjesme otišao je i korak dalje: dubrovački gospar odao je počast Dragutinu Domjaniću ciklusom pjesama pisanih na kajkavskom idiomu.

Pjesnički svijet stvoren iz dubrovačkog mikrokozmosa

Luko je bio istinski poeta doctus koji se rado prepoznaje u tuđim diskursima, „posuđuje“ od drugih pjesnika, kombinira i resemantizira njihove stihove, iz starih smislova rekreira nove, stvara poetske miksture i tako doista postaje, kako je primijetio Tonko Maroević, „poet naš nov, po zakonu starih poet“. Želio je sačuvati patinu prošlosti, a to znači stare oblike, zvučne slike, ritmove, metafore. Dijalog s tradicijom, bez avangardističkih gesti, pozicionira Paljetka kao našeg istaknutog, osviještenog pjesničkog postmodernista, a tu je poziciju i teorijski konceptualizirao u eseju Sastavljanje Orfeja, svojevrsnim dijalogom/polemikom sa slavnom studijom Ihaba Hassana Komadanje Orfeja.

Paljetkov je intertekstualni repertoar raskošan, gotovo nepregledan. Bio je prije svega galantni trubadur i petrarkist koji je skladao „pjesni na dubrovačku“, na način Šiška i Džore, ali i Zlatarića, Gundulića ili Bunića. Nakon Vojnovića, on je opet vratio Gradu mitsku auru. Dubrovnik je bio ne samo čvrsta točka njegova privatnog života i znamen kulturnog identiteta, nego i memento-prostor. Ljubav za Grad trajan je izvor njegovih inspiracija, i pjesničkih i proznih (Skroviti vrt; Marin, roman o Držiću). Paljetak je bio istinski genius loci koji je iz svoga dubrovačkog mikrokozmosa stvorio čitav jedan pjesnički svijet koji je zahvaljujući njegovu umijeću poprimio šire, univerzalne dimenzije.

O bogatstvu njegovih referencija na Shakespearea dala bi se napisati čitava studija, a tu su i pomno strukturirani asocijativni prizivi francuskih pjesnika, potom Prešerena, Vraza, Matoša, Vojnovića, Ujevića… Poticaje za pjesmotvore često je crpio iz prevoditeljske prakse koja obuhvaća raskošan repertoar djela: trubaduri, Chaucer, Da Vinci, Shakespeare, Byron, Prešeren, Wilde, Joyce.

Mala povijest hrvatske i svjetske književnosti

Snaga Paljetkove pjesničke riječi gurnula je u drugi plan neke aktivnosti u kojima je također ostvario visoke i nezaobilazne stvaralačke domete. Imamo na umu prije svega njegov književnoznanstveni i esejistički rad, tj. doprinose književnoj kroatistici. Posrijedi je respektabilan opus, i u kvantitativnom i u kvalitativnom smislu. Samo iz književne kroatistike Paljetak je objavio desetak knjiga i toliko znanstvenih radova da bi njima mogao baciti u sjenu brojne znanstvenike, pa čak i one s najvišim znanstvenim stupnjem. Upotrijebimo li naslove njegovih knjiga kao ilustraciju tematskih protega u njegovim tekstovima, onda je lako uočiti domaći, Nutarnji rub, u kojem su uporišne točke pisci u rasponu od Marulića, Držića, Gundulića ili Bunića, preko Vodopića, Kazalija, Kranjčevića, Vojnovića (Ive i Luje), Kamova, Domjanića, Ujevića, Nazora i Begovića do Šegedina, Dizdara, Slamniga i Quiena. No jednako je impresivan i Vanjski rub koji, pogledamo li aktere, tvori pravu malu povijest svjetske književnosti: Ovidije, Shakespeare, Tasso, Wordsworth, Shelley, Heine, Prešeren, Poe, Joyce, Prevert, Lorca, Neruda.

Mi u ovom trenutku i ne možemo predvidjeti sve dimenzije gubitka koji nas je zadesio Paljetkovim odlaskom. To će se vidjeti tek s vremenom (koje rane ne liječi). Poslove koje je on obavljao u svojoj kreativnoj radionici obično rade timovi ljudi. Luko je jednostavno nezamjenjiv. Neka mirno počiva na Boninovu, uz svoga „nebeskog parketara“, a mi ćemo se s tugom prisjetiti njegovih stihova:

ja radim vrlo važan posao, ja ti kažem,

svaki komadić sjaja rasutog toga slažem

svuda po sebi, slažem pomno, za svaki slučaj –

ustrebat može Tvorcu