Z. Gavran: Liste za europske izbore – pokazatelj taština, pohlepe, mentalne razmrvljenosti hrvatskog naroda i manipulativnosti izbornog sustava

Izbori za Europski parlament održat će se u Hrvatskoj 9. lipnja. Na njima će se birati ukupno 12 zastupnika na mandat od pet godina. Nekima je stalo do političkog djelovanja na toj razini, a mnogima je zamirisala i tamošnja plaća udružena s brojnim dodatcima i drugim povlasticama, a i visokom mirovinom. Bruto plaća po zastupniku iznosi najmanje 20.000 eura mjesečno, točni podatci ne otkrivaju se lako i razlikuju se od zastupnika do zastupnika. Od tog iznosa svaki zastupnik ima pravo i moralnu obvezu zaposliti ili ugovorno angažirati određeni broj suradnika koji će mu stručno pomagati u njegovu odgovornom poslu – no neki su škrtice pa ukupan iznos (koji im ostane nakon oporezivanja) zadrže samo za sebe.

Pogled na popis kandidacijskih lista pokazuje da se u Hrvatskoj za 12 mjesta bori 25 lista. Što znači da ni svaka druga, u prosjeku, ne može osvojiti nijedno zastupničko mjesto. Naravno, očekuje se da će dosad najuspješnije stranke odnosno koalicije pobrati vrhnje – a sve ostale da će im moći samo baciti soli na rep.

Stranke čudnih imena, osobnih imena, platforme, koalicije i jednostranačke liste

Među tih 25 lista nalaze se i neke jako čudnih imena, primjerice: „Ričard Nezavisni“ i „Pokret za životinje“. Nalaze se i neke čiji nositelji sebe vide toliko važnima i popularnima da stranačke potpore nisu ni smatrali potrebnima.

Tako se npr. Ladislav Ilčić,dosadašnji zastupnik u EP-u (u drugom dijelu mandata, umjesto već zaboravljene Ruže Tomašić, koja je po dogovoru uredno ’odradila’ prvi dio mandata) i član vodstva „Hrvatskih suverenista“, dao kandidirati na vlastitoj „Kandidacijskoj listi grupe birača Ladislav Ilčić“. Natječe se i „Kandidacijska lista grupe birača – Nina Skočak“ te pravaška stranka dugog naziva s osobnim imenom „Dražen Keleminec“.

Jedna lista naziva se „platformom“ – ma što to značilo, s punim nazivom „Možemo – politička platforma“.

Čitav niz stranaka nije se osjećao sigurno sam, nego se udružio u koalicijske liste. Te liste ne zovu se nikako, što je problematično, ali to DIP ne problematizira. Lista s najviše zastupljenih stranka jest ona koja počinje nazivom „Istarski demokratski sabor – IDS“, a zatim je tu nanizano ukupno još najmanje 13 stranaka. Nazivi i kratice nekima su naime takve da se ne može točno odrediti gdje prestaje naziv jedne, a gdje počinje naziv sljedeće stranke.

Druga po brojnosti okupljenih stranaka jest lista koja počinje nazivom „Socijaldemokratska partija Hrvatske – SDP“, a slijedi ju još pet stranaka, od kojih je u nazivu jedne „Dalija Orešković i ljudi s imenom i prezimenom“. Čudno je da ni to DIP-u ne smeta, naime naziv te stranke. On u sebi sadrži implikaciju da su po drugim strankama raspoređeni ljudi bez imena i prezimena, a takvo što uvrjedljivo je za sve ostale i protivno temeljnim načelima stranačkog postojanja i djelovanja.

Most, Hrvatski suverenisti i Hrvatska stranka prava imaju svoju zajedničku listu.

Neke stranke izlaze samostalno s jednostranačkim listama, što svatko ozbiljan mora pozdraviti, bez obzira na to što misli o njima i kakve  su im realne šanse: HDZ, Domovinski pokret, Pravo i pravda (Mislava Kolakušića i dr. Ivana Lovrinovića i Ivana Vilibora Sinčića, od kojih su prvi i treći bili dosad zastupnici u EP-u), Radnička fronta (Katarine Pejović), Odlučnost i pravednost (Karoline Vidović Krišto), Republika (Damira Vanđelića), Pravedna Hrvatska (dr. Milana Vrkljana)…

Njih 280 odnosno više od 60 pravnih osoba bori se za 12 mjesta, što znači da će njih 268 ostati „kratkih rukava“

Sve u svemu, na izborima sudjeluje više od 45 stranaka, ako se i platformu smatra jednom strankom, a ne savezom stranaka i udruga, što on zapravo jest, a osim njih tu je i čitav niz spomenutih nezavisnih lista s „imenom i prezimenom“ ili bez njega i lista čudnih naziva.

Dakle, više od 60 različitih pravnih osoba rasporedilo je svoje odabranike na 25 lista po 12 njih na svakoj, dakle na ukupno 280 imena. To znači da se 280 živih hrvatskih državljana u svojstvu „europskih građana“ bori za ukupno 12 zastupničkih „fotelja“. To pak znači da se za svako zastupničko mjesto bori okruglo 35 njih. A što znači da će 34 ostati bez tog mjesta. A što znači da će, u sumi, njih 12 biti izabrano, a njih 268 ostati „kratkih rukava“.

Sve ovo skupa zapravo nema smisla: nezadovoljnici će „pojesti same sebe“, i to u korist velikih

Ne smijemo dovoditi u pitanje načelo slobode kandidiranja. No sve ovo skupa zapravo nema smisla. Što više lista, to su veće šanse da nezadovoljnici i stanjem u Hrvatskoj i onim u Europi rasprše svoje glasove odnosno „pojedu sami sebe“, i to u korist velikih. Iz čitave te zbrke s kojom će se svaki birač suočiti na izborima isplivaju naime nužno kao uvjerljivi pobjednici (moguće je uvijek i poneko iznenađenje) oni koji prijeđu prag odnosno koji dobiju znatnije postotke glasova. Tko će to biti, ne može se sa sigurnošću znati. No apsolutni pobjednik ili osvojitelj pola mandata mogao bi ispasti HDZ, koji računa na sedam mandata, dok bi se preostalih pet vjerojatno rasporedilo na dvije najveće koalicijske liste. Šanse da DP i Most osvoje po jedan mandat – uz uvjet da osvoje otprilike osam do devet posto glasova, postoje, ali nisu nipošto sigurne. I te dvije stranke odnosno njihove liste mogle bi jedna drugu „pojesti“, zajedno s ostalim manjima i manje popularnima.

Ovakva i sve veća razmrvljenost i raspršenost lista za svake izbore dovodi u pitanje smisao ovakvih izbora i smisao postojećih pravila, koje svaka država članica EU-a, pa tako i Hrvatska, ima pravo sama određivati, mijenjati i dotjerivati. No očito je kako glavnim odnosno dosad vladajućim strankama odgovara ovakva zbrka i kakofonija. A očito je i kako im odgovara da se smiju natjecati i koalicije. Time se, s jedne strane, ojačava uspjeh razjedinjene tzv. ljevice i lijevo-liberalnih frakcija. Time se povrh toga omogućuje recimo to da se u Europski parlament „prošlepaju“ i neki koji sami po sebi (Fred Matić) ili sa svojim strančicama kada bi imale samostalne liste nikada ne bi bili izabrani. To pak nije spojivo s načelom demokratske reprezentativnosti.

A još je manje spojivo s tim načelom to da će na izbore po anketnim procjenama izaći svega nešto više od trećine svih birača. Zašto bi izlazili, misle mnogi, kada od toga ionako ne očekuju nikakvu korist i nikakvu dobrobit, ili kada političarima i strankama ne vjeruju, ili kada vide tolike razjedinjene kandidate, koji svaki sebe smatra „bogomdanim“ da ih zastupa. A i spomenuta zbrka odnosno „bosanski lonac“ od 25 lista, više od 60 pravnih osoba i 280 kandidata može mnoge još više uvjeriti da dignu ruke od sudjelovanja na izborima.

Iznimno manipulativan izborni sustav, koji znatno derogira temeljno europsko demokratsko načelo reprezentativnosti

Ovakav izborni sustav iznimno je manipulativan, zato što omogućuje „svakoj šuši“ da se kandidira, zato što omogućuje natjecanje neravnopravnih natjecatelja: samostalnih stranaka s listama mnoštva stranaka, s platformama i nezavisnim listama. Pri tom doduše, zaslugom prevelikog broja lista, prevelik broj glasova „padne u vodu“, a u korist isključivo najjačih stranaka i najjačih koalicija, poglavito HDZ-a i SDP-a. No time se znatno derogira temeljno europsko demokratsko načelo – načelo reprezentativnosti. Učinak ovakve ozakonjene zbrkanosti u kombinaciji s taštinama, pohlepama i drugim zakulisnim i mutnim porivima tolikih političara malih stranaka ili nestranačkih kandidata jest i taj da sve manja manjina bira u ime sviju i da od te manjine znatan postotak glasuje „u ništa“, čime a contrario uvećava broj mandata najvećih i time ne odaje pravu sliku volje i raspoloženja hrvatskih birača.

U svakom slučaju, takav izborni sustav i praksa pokazatelji su općenito stanja i razine svijesti kako kolektiva, tako i brojnih ambicioznih pojedinaca u njemu. Sve skupa pokazatelj je mentalne centrifugalnosti mnogih i razbijenosti hrvatskog naroda kao subjekta i entiteta, koji kao takav na ovim i ovakvim izborima ne će biti vjerno i reprezentativno zastupljen u Europskom parlamentu.

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo