Prava i mračna hrvatska tragika neuspjeha Domovinskog pokreta
Vrijeme:5 min, 17 sec
Nije glavni problem u tomu što će se DP urušiti, raspršiti, ispasti iz vlasti i zatim oslabjeti ili možda nestati. Glavni je problem što do daljnjega ničega više ne će biti na vidiku što bi ulijevalo nadu da je moguća ikakva politička snaga koja bi bila nošena na krilima onoga višestoljetnog idealizma koji je, naposljetku, i doveo do stvaranja dviju hrvatskih država. U vlastitoj državi, Hrvatstvo doživljava posljednji u nizu teških neuspjeha i poraza. Doživljava unutarnju demoralizaciju kakvu nikada u toj mjeri nije doživjelo ni pod raznim tuđinskim režimima. U tomu je ona prava i mračna tragika neuspjeha Domovinskog pokreta. Tragika čije su naličje svekolike snage koje Hrvatsku čvrsto drže u svojim pandžama. A koje su i ovaj put (ovo je sada samo privremeno, samo prividno) uspjele spriječiti uključenje ’treće snage’. Pa bila ona u ovoj fazi makar i samo korekcija, i protuteža, ako ne i željena alternativa, kancerogenoj vladavini HDZ-a. Stranke čija je krvna slika i ideologija i etika i praktika temeljito izmijenjena od 1990. do danas. Stranke kojoj su – i zaslugom njezinih vodstava i pokor(e)nih podanika – jedina realna konkurencija, također čvrsto usidrena u njedrima duboke države kao i sama „Tuđmanova stranka“, još mnogo gori i zloćudniji – premda manje dvolični – od nje.
Domovinski pokret (DP) nedvojbeno je u agoniji, budući da se našao u žrvnju i pod udarima čitavih ešalona etabliranoga hrvatskog, a osobito protuhrvatskog poretka. Ta smrtna borba ne će doduše još dugo trajati, prije nego što mlađi brat u vladajućoj koaliciji kao takav premine. Najviše do lipnja-srpnja. No prava meta i predmet napadaja na njega zapravo u samoj srži nije on sam, nego ono slobodarsko, tradicionalno, nekomunističko, antijugoslavensko, protusvetosavsko, protu-’marakeško’ i protu-’istanbulsko’ biće odnosno identitetska jezgra hrvatskog naroda, njegovih neprežaljenih ideala i njegovih prijeko potrebnih i željenih a neostvarenih i nevođenih politika.
Već u startu DP se našao pod baražnom vatrom gotovo svih političara, stranaka i medija njemu protivnih, a takvi su gotovo svi, osim rijetkih oaza: plaćeničkih kao što je emisija Bujica i idealističkih portala kao što je portal Dragovoljac. Našao se u žrvnju takozvanog mainstreama, domaće i strane duboke države, središta moći, establišmenta i nebrojenih igrača koji imaju ili baštine povlaštene pozicije u društvu i državi.
Bilo bi lakše braniti DP da je kvalitetniji, ali…
Da je DP i mnogo kvalitetniji i kadrovski jači, da ima svoju pravu jezgru i svoju supstanciju i svoju razgranatu čvrstu strukturu, a sve to on na žalost nema, bio bi opet na udaru. Naravno da bi njegovu vrijednost bilo mnogo lakše braniti, da bi bio uvjerljiviji i snažniji, kada ga u vladi ne bi predstavljali jedan kineziolog čudne biografije, jedan vjeroučitelj ograničenih intelektualnih i političkih sposobnosti i jedan odvjetnik upleten u razne vrlo lukrativne poslove, povezan s nekim hrvatskim tajkunima i tajkunčićima. No i tada bi se salve kritika i dezauviranja opet ispaljivale na tu stranku i njezine istaknute predstavnike i dužnosnike.
Ako se zanemare čudnovati kljunaš zvani „Most“ i više nego slabašni Hrvatski suverenisti, koji su u Mostu našli svoj most do ikakva izbornog uspjeha, sve ostale stranke zastupljene u Hrvatskom saboru pripadaju onoj drugoj strani. Kojoj? Onoj koja nije domovinska ni domoljubna na način na koji je to DP dosad pokazivao, osim što HDZ njeguje umjereno hrvatsko, narodnjačko, demokršćansko i katoličko lice, ispod kojega se kriju uvelike drukčija politička volja i tomu u mnogočem suprotna svjetonazorska orijentacija, povezana s mnoštvom vlastitih dužnosnika koji potječu iz sasvim drukčijega osobnog i obiteljskog, ideološkog i starorežimskog miljea negoli većina hrvatskog naroda u domovini i svijetu.
Nije hrvatski narod stvorio Domovinski pokret, ali je znatan broj ljudi prepoznao u njemu snagu koja zastupa njihove ideje i ideale
Nije hrvatski narod stvorio Domovinski pokret: stvorili su ga određeni ljudi, dijelom odmetnuti hadezeovci, dijelom ostali, posebice oni koji su imali novaca i drugih čvrstih točaka nužnih za takav pothvat. No unatoč tomu Domovinski se pokret za znatan dio nacionalno svjesnih i odlučnih birača našao na pozicijama da ga prepoznaju kao snagu koja zastupa njihove ideje i ideale, i kao ljude koji suosjećaju s njihovim mukama i frustracijama koje je prouzročila vladavina HDZ-a i SDP-a i njihovih jataka u prvoj četvrtini ovog stoljeća.
Domovinski pokret bio je za desetak posto izašlih birača, ali i za mnoge koji su ’po dužnosti’, iz navike ili iz interesa glasovali za HDZ, simbol nade da se u Hrvatskoj išta u nacionalno-domoljubnom smislu, na području svjetonazora i ideologije i općenito u smislu afirmacije i novog potvrđivanja idealističkog hrvatstva može promijeniti nabolje. To je, očito je, izostalo. I nije sada presudno čijom je krivnjom to izostalo. Presudno je da je samopotvrđivanje Hrvatstva, točnije: ostataka duhom slobodnog, identitetski nepregaženog, pravednički neposustalog i najotpornijeg Hrvatstva doživjelo ono što se već dogodilo ili što je na vidiku, a to je još jedan politički brodolom.
U Domovinskom pokretu mnogi su, načelno, vidjeli snagu koja među hrvatskim rodoljubima obnavlja nadu. Neki su još prije izbora shvatili da on to ipak nije. Nakon izbora to su shvatili drugi. Uskoro će da je tako uvidjeti i treći.
Glavni je problem što do daljnjega ničega više ne će biti na vidiku što bi ulijevalo nadu
Nije glavni problem u tomu što će se DP urušiti, raspršiti, ispasti iz vlasti i zatim oslabjeti ili možda nestati. Glavni je problem što do daljnjega ničega više ne će biti na vidiku što bi ulijevalo nadu da je moguća ikakva politička snaga koja bi bila nošena na krilima onoga višestoljetnog idealizma koji je, naposljetku, i doveo do stvaranja dviju hrvatskih država. U vlastitoj državi, Hrvatstvo doživljava posljednji u nizu teških neuspjeha i poraza. Doživljava unutarnju demoralizaciju kakvu nikada u toj mjeri nije doživjelo ni pod raznim tuđinskim režimima. U tomu je ona prava i mračna tragika neuspjeha Domovinskog pokreta. Tragika čije su naličje svekolike snage koje Hrvatsku čvrsto drže u svojim pandžama. A koje su i ovaj put (ovo je sada samo privremeno, samo prividno) uspjele spriječiti uključenje ’treće snage’. Pa bila ona u ovoj fazi makar i samo korekcija, i protuteža, ako ne i željena alternativa, kancerogenoj vladavini HDZ-a. Stranke čija je krvna slika i ideologija i etika i praktika temeljito izmijenjena od 1990. do danas. Stranke kojoj su – i zaslugom njezinih vodstava i pokor(e)nih podanika – jedina realna konkurencija, također čvrsto usidrena u njedrima duboke države kao i sama „Tuđmanova stranka“, još mnogo gori i zloćudniji – premda manje dvolični – od nje.
Hrvatsko nebo
