Zašto Hrvati gaze po svojim stratištima?!

Za muzej posvećen žrtvama komunističkog terora – (ne)spremni…

Većina (srednje)europskih država ima muzeje posvećene žrtvama komunističkih zločina. Pa, ipak, kada je Stjepan Bartulica promovirao ideju o osnivanju takvog muzeja u Hrvatskoj, Lijeva se Hrvatska propela na zadnje noge. Isti su to oni što su se bratimili s Koruškom nakon što su tamošnji drugovi zabranili komemoraciju na Bleiburgu.

Svibanj je u Hrvata mjesec kada se tradicionalno rasplamsavaju stare nikad ugašene vatre gotovo vječita prijepora. I zbilja, ima u tome nekad, do ovih klimatskih promjena, najljepšem mjesecu neke mistike. Dovoljno je samo kazati kako su se rodila dva najveća Zagorca – s tim da je onaj stariji, mali, naime, Joža u mjesecu kad ruže cvatu, konačno, u 88-oj otišao Bogu na istinu. Slijedom čega se eno njegova sljedba rado, maskirana u partizane i pionire malene, svake godine postrojava na kumrovečkom karnevalu sve mašući zastavama na kojima se koči petokraka s pet lista „(š)to je značka komunista“, a pod kojima je „oslobađan Vukovar“ uz zvučnu kulisu. „Druže Slobo, šalji nam salate/ ima mesa klat ćemo Hrvate.“

„Oslobođenje“

Dok, značajno skromnije, još malo pa skrivečki, nekadašnja stranka opasnih namjera u Velikom Trgovišću obilježava rođendan prvog hrvatskog predsjednika – Franje Tuđmana. Osobno, međutim, tiha me jeza obuzima kad razmišljam što bi od Hrvatske bilo/ostalo e da su neki od današnjih njezinih dužnosnika – svejedno iz oporbe ili vladajućih – o bilo čemu odlučivali ranih 1990-ih. Nadalje, u svibnju je, misle neki, oslobođen Zagreb. I, dakako, mjesec je to kada se komemorira i najveće stradanje Hrvata u povijesti – bleiburška kalvarija i križni putevi.

A kad smo (već…) kod „oslobađanja“, valja kazati kako je ove godine 8. svibnja – prvi put! – slavljena misa zadušnica za sve Zagrepčane koji su, ostavši u glavnom gradu, stradali kao žrtve komunističkih zločina 1945. O čemu svjedoči 130 jama samo u Zagrebu i bližoj okolici u kojima je skončalo oko 10 000 „neprijatelja naroda“.

Što, međutim, ni ove godine nije spriječilo Možemo! organizirati u zagrebačkom kvartu Trnje paljenje krijesova – uistinu im se može jer eto ta stranka (ili što već…) izborom Zagrepčana vlada gradom, pa iz gradskog proračuna bez problema namakne novce za ovo pirovanje nad nevinim žrtvama. To je pak mračno vrijeme najbolje osvijetlio zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško na misi zadušnici u maksimirskoj crkvi Sv. Jeronima, tumačeći kako je taj dio hrvatske metropole nazvan po zagrebačkom biskupu Maksimilijanu Vrhovcu. No, napomenuo je, ljudi lako u imenu Maksimir čitaju veliki, najveći mir ili čežnju za njim. No…

Grobišta bez grobova

„Na današnji dan ’45., kada su u Europi formalno prestali ratni sukobi Drugoga svjetskog rata i kada se živjela nada smiraja, nakon višegodišnjih strahota, u Zagrebu strahote nasilja nisu prestale. Na tadašnja jeziva ponižavanja, odvođenja i zatvaranja, otimanja imovine i protjerivanje te, konačno, ubijanja tisuća ljudi bez suđenja nadovezala se nametnuta šutnja, debele naslage neistina koje su, kako kažu istraživači, prekrile više od stotinu masovnih grobnica diljem zagrebačkog područja, mjesta koja su nam danas znana, ali još uvijek ta stratišta, ta ‘grobišta bez grobova’ većinom ostaju neobilježena“, svjedoči biskup Ivan o, u biti, današnjem – još jednom! – zločinu nad davnim žrtvama. Po čijim, veli, grobištima hodamo, ali se kao država, niti nakon više od 30 godina od osamostaljenja demokratske Hrvatske, na njih istinski ne osvrćemo.

U takvu ozračju oni u Hrvatskoj kojima se, i ne samo figurativno, i dalje na kapi trese petokraka s pet lista (te i s pet kraka: „to je značka nas junaka“…) skandalizirali su se nad idejom Stjepana Bartulice iz DP-a da se u Zagrebu osnuje muzej posvećen žrtvama komunističkog terora. Naročito je ironičan, do cinizma, povjesničar Hrvoje Klasić koji kaže kako bi (on!) volio da barem jedan pano u tom muzeju bude posvećen čovjeku koji je u vrijeme zločina na Bleiburgu, uhićenja zagrebačkog nadbiskupa Stepinca i u svim najvećim poslijeratnim zločinima, upravo napredovao u vojnoj i partijskoj hijerarhiji. Riječ je, jasno, o Tuđmanu, iako povijesne činjenice govore kako se utemeljitelj HDZ-a i neovisne Hrvatske lustrirao dvaput: prvo za Hrvatskoga proljeća ’71., a onda 1990-ih oslobađajući Domovinu od velikosrpske agresije.

Lijepo stoji partizanska kapa

Baš ovo drugo – od SFRJ, ponajprije od Beograda emancipiranu Hrvatsku prvom predsjedniku nikako ne mogu oprostiti ovi što (i) danas pale krijesove na grobištima nevinih hrvatskih žrtava.

A koliko su nažalost vitalni, svjedoči i to što je aktualni lider slijednice Komunističke partije Hrvatske, na izborima netom poraženog SDP-a, Peđa Grbin svojevremeno bio protiv zakona kojim bi se ustanovilo odlikovanje Velereda predsjednika Republike Franje Tuđmana s lentom Danicom, a koje bi se dodjeljivalo svake godine o obljetnici njegove smrti – 10. prosinca. Nije to, dakako, drugu Peđi pošlo za rukom, ali i dalje nitko od tih tzv. reformiranih komunista nije nikada otišao na Tuđmanov grob. Da o Bleiburgu i ne govorimo budući da su s neskrivenim oduševljenjem u „Lijevoj našoj“ primili odluku vlasti u Koruškoj o zabrani održavanja komemorativnog skupa na Bleiburškom polju. Slijedom čega treba podsjetiti kako je nekadašnji lider SDP-a i hrvatski premijer Ivica Račan, usprkos stanovitom kolebanju potkraj 1990-ih, 14. svibnja 2002. položio cvijeće na spomeniku bleiburškim žrtvama i tom prigodom kazao: „Ovdje odajemo počasti svim žrtvama Bleiburga. Ovdje želim uputiti iskrenu ispriku i sućut svima onima čiji su životi na bilo koji način obilježeni tragedijom Bleiburga, koji su na bilo koji način zbog Bleiburga patili.“

Hrvati su za trećeg svoga predsjednika izabrali lika koji je tvrdio da su širokobriješki fratri bili legitimna meta onih s „lijepom partizanskom kapom“. I to nakon što je posjetio širokobriješki samostan koji zorno svjedoči o tome monstruoznom zločinu – „oslobodilaca“

Nema, međutim, danas takvih socijaldemokrata, o čemu zorno svjedoči i pomalo zaboravljeni slučaj iz studenog 2012. kada je, nakon otkrivanja jedne od masovnih grobnica u zagrebačkom kvartu Gračani, kolumnist Večernjeg lista Tihomir Dujmović objavio tekst pod naslovom Je li Sljeme velika grobnica i kakve sve zločine skriva 30 cm ispod zemlje. Uz ino taj je kolumnist napisao: „Jedva pet kilometara od Trga bana Jelačića i jedva 35 centimetara ispod zemlje ruka jednog srednjoškolca je prije 67 godina stisnula u ruci križić sa svog lančića, sekundu prije nego što mu je neki lik s Josipovićevom ‘lijepom partizanskom kapom’ ispalio metak u čelo.“

Povijest počinje sa Zokijem

Nakon što je kolumna objavljena, Dujmović je dobio otkaz, a budući da je Ivo Josipović u to doba bio predsjednik Hrvatske, nedvojbeno je mig za eliminiranje novinara stigao s Pantovčaka. Uz opasku kako su Hrvati za trećeg svoga predsjednika izabrali lika koji je tvrdio da su širokobriješki fratri bili legitimna meta onih s „lijepom partizanskom kapom“. I to nakon što je posjetio širokobriješki samostan koji svjedoči o tome monstruoznom zločinu – „oslobodilaca“. Kao, uostalom, i gotovo cijela Hercegovina gdje su krvavi tragovi Titinih osvetnika sveprisutni. I jasni…

I kad smo već na tome čarobnome brijegu, podsjetimo i kako je jedan drugi socijaldemokrat – Zoran Milanović 2020., stolujući u Predsjedničkim dvorima, uklonio bistu prvog predsjednika, uz biste ostalih hrvatskih velikana: Strossmayera, kralja Tomislava, Ivana Mažuranića, Ante Starčevića, Stjepana Radića i Bl. Alojzija Stepinca. A sve to kao, valjda, revanš Kolindi Grabar Kitarović koja je na početku svoga mandata 2015. maknula bistu masovnog ubojice s Bleiburga i „trostrukog narodnog heroja“ koji je upamćen i po grozomornoj poruci protivnicima njegova nastupajućega režima „kako će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo koliko traje put do najbliže jame“.

Krvavi (komunistički) tragovi

A da je tu prijetnju, izrečenu 20. svibnja ’45. u Varaždinu, ispunio, svjedoče, uz ino, i podatci Ministarstva branitelja Hrvatske. U posljednjih osam godina ekshumirani su posmrtni ostatci 2 064 žrtve iz Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja: Jama Jazovka (814), Gračani, Zagreb (294), Prudnice, Brdovec (133), Tuškanac, Zagreb (102), predio ispred groblja Sv. Marije Magdalene, Gospić (253), Tomašica, Garešnica (53), Savska 77 u Zagrebu (25), Macelj (84), Zagvozd (30) i Francikovac, Senj (57).

Vratimo se nakon svega Bartuličinoj ideji i svjetskim i europskim iskustvima komemoriranja žrtava komunističkog terora. U Rumunjskoj, u Sigetu (Sighetu Marmației), već postoji Muzej sjećanja na žrtve komunizma; Estonija će u Tallinu 2026. dobiti Međunarodni memorijalni muzej žrtava komunizma; u Pragu je Muzej komunizma; u Slovačkoj, u Košicama postoji multimedijalni Muzej žrtava komunizma; u Budimpešti je 2002. otvorena Kuća terora posvećena žrtvama nacizma, fašizma i komunizma; u Berlinu još od 1990. postoji Muzej Stasija, zloglasne tajne službe u Istočnoj Njemačkoj; a u Latviji je ’93. utemeljen Muzej okupacije Latvije čiji se postav odnosi na razdoblje u kome je ta zemlja bila pod komunističkim režimom Moskve, a kratko i pod okupacijom nacističke Njemačke. U Washingtonu je, na Capitol Hillu pak u lipnju 2022. otvoren Muzej posvećen žrtvama svih komunističkih režima.

Past će snijeg…

Posebice je iz hrvatske perspektive edukativan „slučaj Češka“. U Pragu, u podnožju brda Petřín, smješten je Spomenik žrtvama komunizma. U gornjem dijelu nalazi se 7 osoba koje hodaju stepenicama. Prva osoba naizgled je u redu, no jasno se vidi da ostalima nedostaje nešto od njihove anatomije, što simbolizira patnju zatvorenika, njihovu hrabrost i otpornost. Na dnu piše: Žrtve komunizma 1948.-1989.: 205 486 osuđenih, 248 strijeljanih, 4 500 umrlo u zatvoru, 327 umrlo u ilegalnom prelasku granice i 170 938 ljudi emigriralo.

A Hrvatska?! Pa, zasad se samo na grobištima, po kojima se, kazao bi biskup Šaško, gazi, pale krijesovi – beživotne tame. Po Zagrebu – poglavito. Ostaje, dakle, da pjevamo baš kao što se jednim drugim povodom činilo u jednoj Hrvatskoj (ali i BiH) susjednoj zemlji: „Past će snijeg, pravit ćemo snješka, bit će Hrvatska slobodna k’o Češka.“

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

nedjelja.ba / Hrvatsko nebo