Zdravko Gavran: Što se može očekivati nakon prihvaćanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici?

Ujedinjeni narodi donijeli su danas rezoluciju o genocidu u Srebrenici, kojom su samo potvrdili sudske presude o genocidu i Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije i Međunarodnog suda (UN-a) u Haagu. U rezoluciji nisu imenovani kao krivci ni Srbi ni Republika Srpska ni Srbija. No Vučić, Dodik i ostali prave se da to ne primjećuju. Da je bilo pravde, međunarodna osuda srpsko-srbijanske agresije i ostaloga bila bi se dogodila već 1995. – a ne udovoljavanje agresoru i osvajaču tuđega ozakonjenjem Republike Srpske, uz prethodno ukidanje Herceg-Bosne na štetu Hrvata itd. Naravno da imamo razloga veseliti se što je UN „Srbadiju“ makar simbolički udario po nosu za sve ono što je učinila. No likovanje se prepušta komentatorima i analitičarima koji se najradije bave isključivo „srpskom opasnošću“. Ovdje će se pokušati razmotriti učinke i moguće posljedice upravo donesene rezolucije.

Opća skupština UN-a prihvatila Rezoluciju o genocidu u Srebrenici, velik broj zemalja bio suzdražan

Živimo u razdoblju hibridnih ratova i informacijskih manipulacija. Stvari nisu bitne same po sebi, nego su bitne po tomu kako će ih se percipirati, kako će ih se drugima protumačiti i kakve će učinke na mase imati. U tom svjetlu treba, poglavito, razumjeti i ovu rezoluciju i reakcije na nju i daljnje korake na srpskoj i drugim stranama.

Mobilizacija gnjevnih Srba i njihovo svrstavanje uz Vučića, Dodika i najekstremnije Srbe u Crnoj Gori

Kao prvo, uoči i neposredno nakon donošenja rezolucije, u Srbiji i Republici Srpskoj trajala je i pojačavala se informativna kampanja koja je rezultirala novom mobilizacijom gnjevnih Srba na temelju propagiranja njihove nove „ugroženosti“.

Kao drugo, sve to dovelo je, koliko se može vidjeti, do homogenizacije glavnine srpskog naroda i političkih snaga uz dvojicu predsjednika odnosno srpskih vođa: Vučića i Dodika, te vjerojatno uz četničkog vojvodu Mandića u Crnoj Gori.

Kao treće, Vučić i Dodik do ludila su iskoristili sve to da bi učvrstili svoje ’mučeničke’ i ujedno ‘junačke’ pozicije unutar ’vascelog’ Srpstva i svoj status odlučnih i nepopustljivih rodoljuba, koji su se uhvatili u koštac s mnogo jačima od sebe, otprilike onako kao što se i Putin junački uhvatio u koštac s „kolektivnim Zapadom“.

Istodobno, tumači se kako države u kojima živi dvije trećine svjetskog stanovništva nisu glasovale za rezoluciju te kako za nju nije glasovala većina svih članica UN-a, nego naprotiv.

No politički Beograd sada je „besan“, ogorčen na sve koji su bili za rezoluciju. On već ispostavlja račun – uz ostalo i u obliku prosvjednih diplomatskih nota – svim državama koje su glasovale za rezoluciju, a osobito susjednim narodima i zemljama i njihovim vodstvima s područja bivše jugoslavenske federacije odnosno s područja novoproglašenoga „srpskog svijeta“.

Vučićev stari-novi ministar A. Vulin i prononsirani velikosrbin i putinoljubac već se požurio objasniti što se danas dogodilo. On je to i uspio u vrlo sažetom obliku izjavivši ovo: „Njemačka, SAD i njihove kolonije smatrale su Srbe lakim plijenom. Očekivao sam da će nas zemlje koje su ratovale protiv Srba bolje poznavati i više cijeniti. Pokazali su silu, ali nisu ubili istinu. Više zemalja članica UN-a nije poduprlo rezoluciju nego što ju je poduprlo. Ovo je pobjeda Srbije, njezinih iskrenih prijatelja, i pobjeda nevjerojatne upornosti i čelične volje predsjednika svih Srba Aleksandra Vučića.“

Vulin promovirao Vučića u „predsjednika svih Srba“! Dodik najavio sporazum o razdruživanju Republike Srpske!

On je dakle „promovirao“ Vučića u „predsjednika svih Srba“. Da bi on to u stvarnosti odnosno politički i postao, morao bi to demonstrirati i na svim odnosnim teritorijima. „(Nove ratne) igre mogu početi!“ No hoće li doista i početi?! Vučić je, zaogrnut srbijanskom zastavom u UN-u, kako bi dokazao svoje rodoljublje, stvorio u Srbiji, BiH i Crnoj Gori među velikom većinom Srba paklensku atmosferu.

Povrh svega, Vučić je iznio i ovo: „Imamo plan za sljedećih 30 dana!“ – Plan za što?

Ako je suditi po M. Dodiku, ratnih igara (za sada) ne će biti. On je danas miroljubvo, već prije prihvaćanja rezolucije, a nakon sjednice vlade RS-a održane u Srebrenici (!), najavio da je s rezolucijom UN-a Bosni i Hercegovini došao kraj. „Oni koji najviše govore o BiH, zabili su ekser (=čavao) u njen kovčeg. Republika Srpska će braniti nacionalne i narodne interese“, izjavio je. Podsjetio je da o rezoluciji ne postoji odluka ni usuglašen stav Predsjedništva BiH, podsjetivši da bi se sva pitanja u BiH morala rješavati konsenzusom. Te je poantirao: „Ne želimo živjeti s onima koji krše Ustav BiH i koji krše strategiju o vanjskoj politici“. Dodao je, vrlo smireno, da će stoga RS načiniti izvještaj o kršenju Daytonskog sporazuma, kreirati sporazum o mirnom razdruživanju i poslati ga Federaciji.

Ukratko, Dodik želi rezoluciju iskoristiti i kapitalizirati kao ne casus belli, tj. povod za rat, nego kao casus separationis, tj. povod za „razdruživanje“ od Federacije. A s time bi nestalo i same države BiH. Vjeruje li itko razuman da bi takvo što bilo moguće bez oružanih sukoba ili pravoga rata?

Odluka o tomu što će RS i Srbija činiti dalje donijet će se na Svesrpskom saboru 8. lipnja

Dodikov predsjednik vlade RS-a Radovan Višković bio je malo konkretniji. On je objasnio da će Vlada Republike Srpske „u narednih 30 dana kreirati sporazum koji će biti poslan drugom beha-entitetu, Federaciji Bosne i Hercegovine,  o ’mirnom razdruživanju’“ u Bosni i Hercegovini. „Ovo nije secesija [tj. odcjepljenje], mirno razdruživanje nije secesija, ustavom zajamčeno pravo jest mirno razdruživanje. Mi ćemo ponuditi, ako vi nas smatrate genocidnim narodom, što mi nismo, onda ne moramo skupa živjeti“, poručio je Višković, ne navodeći koje će konkretne korake njegova vlada poduzeti, niti što bi predloženi sporazum mogao sadržavati.

Višković je rekao još nešto. Rekao je da će na „Saboru srpskog naroda“, najavljenom za 8. lipnja u Beogradu, zatražiti potporu od vodstva Srbije u svezi s razdruživanjem RS-a i FBiH.

Čekati nam je, dakle, svima još 16 dana da vidimo hoće li Vučić odobriti da Republika Srpska pokuša krenuti putem „razdruživanja“, tj. u smjeru proširenja Srbije, u sklopu rješavanja pitanja o položaju i držanju Srba na cijelom području „srpskog svijeta“. Je li riječ o još jednom u beskrajnom nizu već izlizanih srpskih retoričkih bravura i zastrašivanja, ili će oni ovaj put doista nešto stvarno učiniti, to još nije moguće predvidjeti. Izglednije bi bilo, sukladno dosadašnjem postupanju, da Vučić opet podvije rep te Dodika ostavi na cjedilu daljnjim priznavanjem teritorijalnog integriteta BiH, kao i dosad, kao i nedavno. No ovo je nova situacija, a u njoj se može postupiti bitno drukčije nego dosad. Odluka je, u osnovi na Vučiću, a zacijelo u nekoj mjeri i na patrijarhu SPC-a Porfiriju.

Kakvu god odluku donese, Vučić će ju znati dobro naplatiti od onoga komu bude učinio uslugu ili išao naruku: Zapadu, Rusiji ili komu trećemu. Ili svima odjednom. Pitanje je koliko će mu tko ponuditi ili koliko će mu opipljivo tko zaprijetiti. Riječ je, zna se, o lažljivo-prijetvornom i trgovačkom, „bizantinskom“ mentalitetu i ponašanju u srpsko-četničkoj inačici. Tipovi takva profila drže čitavu „jugosferu“ i okolne narode, i Europu, pa i same Srbe, i dalje za svoje taoce. Takva im je pozicija što dana, što osvojena. No sva ta gluma i pretvaranje nisu bez efektivnog postupanja još dugo održivi. Utoliko je situacija dramatičnija.

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo