Dr. Josip Stjepandić: Blajburška komemoracija nije i ne može biti zabranjena

Poštovani, intervju obično započinjemo s jednim uopćenim i naizgled jednostavnim pitanjem na koje treba dati sveobuhvatni odgovor. Međutim, s obzirom na podjele koje Bleiburg (a tu se podrazumijevaju i događaji s Križnog puta ) donosi u hrvatskom društvu je li teško definirati što je to Hrvatima Bleiburg danas?

Na površinskoj razini, na pitanje je vrlo lako odgovoriti: Bleiburg (uključujući Križni put) je identitetskim Hrvatima simbol teškog stradanja, identitetskim Jugoslavenima simbol pobjede nad „unutarnjim neprijateljem“, a identitetski potrošači na takve teme ne gube vrijeme. Dubinski gledano, to je pitanje pouke iz ogromne nacionalne katastrofe. Na žalost, malo je onih koji su iz toga naučili nešto vrijedno za sljedeći naraštaj. „Mali Bleiburg“ vidjeli smo 1991. u Vukovaru. Da je Hrvatska podlegla 1991., vjerojatno bi bila poprište još jednog genocida, kao što je bilo 1995. u Srebrenici.

Po mome dubokom uvjerenju, da je pameti i domoljublja u vlasti, Hrvatska bi 30 godina samostalnosti bila iskoristila za pripremu da se takva katastrofa nikad više ne dogodi. Na primjeru onog drona, koji je pao u Zagrebu, vidimo da Hrvatska za mnoge realne izazove uopće nije spremna. I iz toga razloga trebalo bi svakoj nadolazećoj generaciji posvijestiti što se i zašto dogodilo u Bleiburgu.

Ostavimo osjećaje po strani, onih koji su za obilježavanje i onih koji su protiv, onih koji negiraju i onih koji nastoje da činjenice budu dostupne, te se dotaknimo znanstvene istine u pitanju Bleiburga. Prema vašim saznanjima recite nam što je istina o Bleiburgu?

Prema britanskim obavještajnim izvorima, koje je teško osporiti, početkom svibnja 1945. mnoštvo od oko 200.000 vojnika i 500.000 civila, većinom Hrvata, koje se iz Hrvatske povlačilo prema južnoj Koruškoj, zaustavile su na Dravi britanske postrojbe, te ih na prijevaru razoružale i predale partizanskim postrojbama, koje su svoje barbarstvo započele još na austrijskom teritoriju, gdje je bilo oko 1000 žrtava. Zarobljenike su potom poveli na marševe prema Jugoistoku, te ih na više mjesta ubijali, o čemu svjedoči oko 1800 grobišta, većim dijelom još neistraženih. Kako god računali, između popisa stanovništva 1931. i 1948. nedostaje najmanje pola milijuna Hrvata, od kojih se vrlo malo spasilo bijegom u inozemstvo. U istom razdoblju broj Srba porastao je za oko 700.000. To su one dvije „atomske bombe na Hrvate“, o kojima slikovito govori Roman Leljak. Tu je i odgovor na pitanje tko je na kome počinio genocid.

Na Bleiburgu su najviše stradali Hrvati, međutim, stradali su i pripadnici ostalih naroda, no čini se da osim u Sloveniji i Hrvatskoj taj se zločin u najmanju ruku zataškava, ako ne i opravdava. Recite nam zašto je to tako?

S mog motrišta situacija je nažalost puno gora. Slovenija i Hrvatska jedine su dvije članice Europske unije, koje nisu sprovele rezolucije Europskog parlamenta o osudi totalitarnih režima i to zato što su premrežene upravljačkim strukturama koje potječu iz bivšeg režima. Ne samo da se o zloćinima jugokomunizma šuti, nego ga se pokušava uglancati. Na spomendan žrtava totalitarnih režima, 23. kolovoza lanjske godine, najmlađi hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu ponosno je položio vijenac na grob Jakova Blaževića, valjda da mu iskaže zahvalnost za progon „narodnih neprijatelja“ poput Stepinca. To je metafora za sva moralna posrnuća aktualne hrvatske politike. Nije nevažno opaziti da mladi gospodin, koji je rođen u danima kad je komunizam propadao, opet kandidira te da mu se smiješi još jedan mandat u EP.

Priča se da je djed predsjednika Milanovića i sam sudjelovao u pokoljima Hrvata nakon Drugog svjetskog rata. Milanović se više puta svojim neprimjerenim rječnikom narugao žrtvama Bleiburga te je osvjedočeni protivnik komemoracije. On umjesto toga komemorira svoje na Sutjesci.

Predsjednik Vlade Plenković sin je bivšeg visokog propagandista jugokomunističkog režima te je već u svome maturalnom radu iskazao divljenje prema Edvardu Kardelju, koji je nakon Tita bio drugi najžešći progonitelj Hrvata. Ne mogu si zamisliti da mu je njegov brižni otac zatajio tu činjenicu.

Stoga, dok je ova garnitura na vlasti, bit će puno problema, ne samo glede Bleiburga. Umjesto da izrijekom i djelom pokažu da su novi ljudi, različiti od svojih jugokomunističkih predaka, oni ih slijede u stopu.

Jedno od “omiljenih” relativiziranja zločina je povezivanje Bleiburga i Jasenovca. Recite nam mogu li se te dvije tragedije dovoditi u istu ravan te, počesto, jednu tragediju opravdavati drugom?

Budući da Jasenovac kao stratište nije bio poznat do 70-tih godina prošlog stoljeća, kad je počelo napuhavanje broja žrtava koje traje do dan danas, nekakva uzročno-posljedična veza ne dolazi u obzir. U svojoj zbirci imam desetke stranih knjiga iz poratnog razdoblja te tisuće dokumenata iz doba Drugog svjetskog rata, koje sam barem sve prelistao. Ne mogu se sjetiti da bih igdje našao spomen na Jasenovac. Stoga bi se prije svakog vrijednosnog suda pa i usporedbe, Jasenovac najprije morao temeljito istražiti, što se tamo doista zbivalo i koliko je žrtava u kojem razdoblju bilo. S druge strane, po svim raspoloživim dokumentima te izjavama svjedoka, pokolji u Bleiburg i na Križnome putu bili su počinjeni planski, da se uništi biološki potencijal hrvatskog naroda, u čemu su nažalost u znatnom dijelu uspjeli.

Austrijski povjesničar Florian Rulitz u svome kapitalnom djelu „Tragedija u Bleiburgu i Viktringu“, kojeg bi trebala imati svaka hrvatska kuća, donosi brojne dokaze da se radilo o „specijalnoj operaciji“, koju su predvodile srpske postrojbe iz istočne Bosne, sastavljene od prekvalificiranih četnika. On tako citira slovenskog oznaša Zdenka Zavadlava, koji u svojim sjećanjima donosi da su slovenski oznaši bili zgroženi barbarstvima srpskih partizana. U tome smislu, povezivanje Jasenovca i Bleiburga je čista konstrukcija, da se opravdaju zločini nad Hrvatima. Inače, Titovi partizani na sličan su način postupali s protukomunističkim Slovencima, iako tamo nije bilo nikakvog Jasenovca.

Britanski embargo na dokumente o događajima iz 1945. na Bleiburgu su bili pod embargom 75 godina, do 2020. recite nam je li se nešto novo saznalo o tom zločinu u proteklih četiri godine?

Koliko znam, arhivi su još uvijek zatvoreni. Britanske vlasti dobro znaju zašto. Postoje mnoga svjedočenja britanskih časnika, koje podupiru sumnju da su izbjeglice iz Hrvatske na zapovijed odozgo bili poslani u progon i smrt. Razgovarao sam s više pravnika koji misle da u postupanju britanskih vojnih i civilnih vlasti u Koruškoj u proljeće 1945. ima dosta elemenata, koji bi se mogli koristiti kao dokazi u eventualnoj tužbi zbog genocida Republike Hrvatske protiv Ujedinjenog kraljevstva pred Međunarodnim sudom u Den Haagu. Naravno, prije svake tužbe, žrtve bi se moralo makar prebrojiti.

Kada ste saznali za pojam Bleiburga, a kada ste počeli istraživati taj zločin. Možete li nam reći kako je bilo prije 1990. istraživati Bleiburg ili govoriti o tome u javnosti?

Odrastao sam u Modriči, u Posavini, u vrijeme (kako će se kasnije pokazati) najstrožeg komunizma. Dosta vremena provodio sam u selu

Kornica, odakle su potjecali moji roditelji. Tamo sam opazio mnogo udovica, žena u crnom, ali tome nisam pridavao neko značenje. Kasnije ću doznati da je u tom selu, u kojem zapravo nije bilo rata, mjesec svibanj 1945. preživio tek svaki treći odrasli muškarac, pa otuda tolike udovice. Moji djedovi imali su neopisivu sreću, da su u to vrijeme bili oboljeli od tifusa, pa kao takvi nisu bili zanimljivi za „osloboditelje“. Daljnje spoznaje, uključujući Bleiburg i Križni put, stekao sam kasnije, kao student u Zagrebu. Kad sam otišao u Austriju na doktorski studij, stekao sam naravno puno širu sliku o karakteru jugokomunističkog sustava, te nisam propuštao nijednu priliku da o tome posvjedočim, pogotovo za vrijeme Domovinskog rata.

Tada je stradanje Hrvata u Jugoslaviji bilo palo u drugi plan, ali se tema opet aktualizirala prije 12 godina, kada je vlada Zorana Milanovića bila ukinula saborsko pokroviteljstvo nad komemoracijom u Bleiburgu. To je rasplamsalo propagandni teror nad sjećanjem hrvatskog naroda na svoje žrtve, koji nažalost traje do dan danas. Svi osim Hrvata smiju oplakivati svoje žrtve! U okviru svojih skromnih mogućnosti odupirem se tome te imam iznenađujuće puno uspjeha.

Stranci mi vjeruju ili u najmanju ruku počinju kritički provjeravati informacije koje su dobili od druge strane. Potvrđuje se pravilo da su činjenice najbolja obrana i zaštita. U današnje vrijeme nitko se ne bi trebao ustručavati svjedočiti o onome što su u tom zločinačkom sustavu doživjeli njegovi bližnji.

Koje Vam se svjedočenje preživjelih urezalo u pamćenje?

Prvo mi na pamet pada svjedočenje Zvonimira Zorića, pogotovo kakvu su prljavu igru igrali britanski zapovjednici u Bleiburgu. Onda

spektakularna životna priča Nikole Hermanna, počasnog konzula Republike Hrvatske u Grazu, koji je kao dječačić bio na Bleiburgu. Međutim, mene je oduvijek zanimalo što o tim događajima imaju kazati očevici s druge strane. Najvažniji su Johann Neubersch i Maria

Leitgeb, čija se svjedočanstva mogu naći na YouTube. Oni su u tančine opisali zvjerstva koja su počinili srpski partizani, prekvalificirani četnici iz istočne Bosne, nad hrvatskim izbjeglicama. Takvo barbarstvo najzornije pokazuje da posrijedi nije bila nikakva osveta nego plansko istrjebljenje Hrvata. Valentin Leitgeb, Marijin sin, spada uz Franza Jordana te obitelj ljekarnika Gunzer-a u one Austrijance, koji njeguju hrvatske grobove u južnoj Austriji. Tako sam se s njima sprijateljio. S Jordanom, čiji je punac bio hrvatski izbjeglica, obraćao sam se austrijskim institucijama, tako da nitko ne može reći da „nije bio informiran“. Iako mnogima trn u oku, hrvatska komemoracija u Bleiburgu niti je zabranjena, niti se može zabraniti. To je temeljno ljudsko pravo koje treba konzumirati na primjeren način.

Može li se za nekoga tko ističe ili obilježava ovu tragediju reći da je nacionalista, što je još jedan vid ušutkavanja onih koji govore o istini?

Pojam „nacionalist“ je još od komunističkog vremena ozloglašen te se koristi kao sinonim za šovinizam, mržnju prema pripadnicima drugog naroda. U tome smislu, samo izjašnjavanje kao Hrvat, a pogotovo katoličke vjere, bilo je povod za sumnjičenje i stigmu, koje je neke moje vršnjake koštalo zatvora. Ja sam se nekako provukao, ni sam ne znam kako, iako je oko mene – kako će se kasnije pokazati – bilo osoba, koje su radile za udbu. Pojednostavljeno: ako Srbi nisu na vlasti, onda su ugroženi, a za to su glavni krivci Hrvati. Sav taj propagandni otrov generira se u Beogradu, te se otprema u Zagreb ili preko Zagreba u zapadne zemlje. Nedavno je jedan poznati novinar u Njemačkoj otvoreno priznao da je bio obmanut glede tzv. „ustaškog grba“. I sam sam više puta bio predmetom napada i objeda. Prije nekog vremena jedan je visoki hrvatski državni dužnosnik savjetovao mom prijatelju strancu, da me se kloni. Rečeno mi je da je dotični kandidat za veleposlanika u Beogradu pa, pripremajući se, „lovi ustaše“. Da farsa bude potpuna, pobrinula se Slovenka Olga Voglauer, zastupnica Zelenih u austrijskom parlamentu. Iako svake godine ljetuje u Hrvatskoj, ona je kolovođa protuhrvatske hajke u Austriji.

 Što učiniti da bi pravda progovorila?

U idealnom slučaju, kojeg u 33 godine hrvatske državnosti nažalost još nismo doživjeli, za to bi se pobrinula vlast, ponajprije Vlada RH. Jedan mail ili telefonski razgovor predsjednika Vlade RH s Bečom uklonio bi problem kao da nikad nije postojao. Austrijskoj Vladi treba postaviti samo jedno pitanje: Koje je pravo ili propis povrijeđeno, ako se Hrvati u Bleiburgu spominju svojih mrtvih? Spomen na pokojne jedna je od temeljnih ljudskih prava te državnih obveza, koju sadašnja vlast na žalost ne ispunjava.

Kako komentirate, blagim rječnikom govoreći, distanciranje Austrije i tamošnjih crkvenih krugova od mise i pratećeg programa na Bleiburgu i sjećanja na žrtve komunističkog režima? Posebice se to tiče Biskupije Klagenfurt-Gurk, njezina klera ali i političara u Austriji?

Kao prvo, optužbe o nekom nacionalističkom ili fašističkom skupu u Bleiburgu potpuno su neutemeljene. Godinama sudjelujem u komemoraciji te nisam opazio neku razliku u odnosu na slične svetkovine u Hrvatskoj. Katolička crkva u Austriji potresena je nizom skandala, pa je kao takva podložna političkim utjecajima. Stoga se vraćam na prethodno pitanje: Skrb za neometano komemoriranja hrvatskih žrtava u inozemstvu, ne samo u Austriji nego npr. u Ukrajini, spada u zadaće Vlade RH, koja kao članica Europske Unije i Vijeća Europe ima brojne instrumente da to sprovede. Crkva je tu samo izvršitelj.

Hrvatska je, čini se ostvarila svoje nacionalne ciljeve, dijelom je Europe i svih integracija, dok u BiH Hrvati imaju drugih egzistencijalnih problema i prijetnju nestanka… U duhu prvog pitanja, što će Hrvatima biti Bleiburg u budućnosti?

Tu se ne slažem. Istina je da je Hrvatska dosta toga ostvarila, ali mnoga su postignuća samo na deklarativnoj razini te im nedostaje sadržaj npr. preuranjeno uvođenje eura. Stanje nedovršene države najbolje pokazuje nebriga Republike Hrvatske za Hrvate u susjednim državama bivše Jugoslavije, a poglavito u Bosni i Hercegovini. Zamislite, Hrvatska je već 11 godina u Europskoj uniji, a u kandidatkinji za EU, gdje su Hrvati konstitutivan narod, Hrvatima se uskraćuje Ustavom zajamčeno pravo na svoj jezik, nema niti državnog TV programa na hrvatskom jeziku, a čak se osporava postavljanje križa na privatnoj zemlji, kako je pokazao nedavni slučaj u Novom Travniku.

Vjerujem ipak da će se situacija popraviti te da će Bleiburg dobiti mjesto u javnom prostoru koje mu pripada. Ako bi Republika Hrvatska ispunila civilizacijski minimum te sagradila memorijalni centar u Bleiburgu, uvjeren sam da bi bio dobro posjećen.

Prof. Dr. techn. Dipl.-Ing. Josip Stjepandić, rođen je 1961. godine u Modriči, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. U Zagrebu je završio studij strojarstva. Na Tehničkom Sveučilištu u Grazu (Austrija) doktorirao je 1985. godine kao dotad najmlađi kandidat u povijesti tog sveučilišta. Od 1988. živi i radi u Njemačkoj, gdje je jedan od direktora jedne tehnološke firme. Oženjen je i otac trojice odraslih sinova.

Autor je 18 knjiga te preko 400 stručnih i znanstvenih radova. Urednik je 5 znanstvenih časopisa najviše kategorije. Povremeno radi za strana sveučilišta kao profesor savjetnik. Za Europsku Komisiju radi kao vještak za znanstvene projekte. Potpredsjednik je International Society of Transdisciplinary Engineering. Predsjednik je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori i domovini.

Razgovarao: Željko Ivković, Katolički tjednik

Hrvatsko nebo