Problemi modernog Bliskog Istoka počinju s ugovorom potpisanim 1916.

Kada je Osmansko Carstvo ušlo u Prvi svjetski rat, Velika Britanija i Francuska jedva su čekale sjesti za stol i dogovoriti podjelu plijena ako Carstvo propadne. Za stol su sjeli Mark Sykes i Georges Picot te podijelili interesne sfere na Bliskom Istoku.

Ovaj ugovor samo je još jedan u nizu tajnih ugovora potpisanih u periodu između 1914. i 1916., međutim njega specifično pamtimo jer je relevantan i danas – njime su postavljene granice modernog Bliskog Istoka, prenosi Index.hr.

Osmansko Carstvo u 20. stoljeću bilo je iscrpljeno i slabo. Nacionalizam 19. stoljeća samo ga je dodatno oslabio. Na jugu države živjeli su Arapi koji su već neko vrijeme htjeli osamostaljenje. Velika Britanija u tome je vidjela priliku te se nagodila s vođom Arapa – Husseinom bin Alijem. Dogovorili su da će Britanija potpomagati arapski ustanak vojno i financijski, a Hussein će nakon rata dobiti arapsku državu.

Kraljevstvo Arabije trebalo je biti glomazno: protezalo bi se duž Arapskog poluotoka sve granica moderne Turske, a isto tako imalo bi izlaz na Sredozemno more preko Palestine. Na istoku bi zahvaćalo dio Mezopotamije i Mosul, dvije regije pune naftnih nalazišta.

Rusija i Italija također su se interesirale za Bliski Istok. Rusiji je već obećana zona oko Carigrada, a Italiji južna Anatolija. Međutim, Francuska i Velika Britanija imali su svoje vlastite interese na Bliskom Istoku, a teritoriji koje su htjele preklapali su se s onima koji su obećani Husseinu.

Francuska se uglavnom zanimala za područja oko današnje Sirije i Libanona, a Ujedinjeno Kraljevstvo je zanimala Donja Mezopotamija i Palestina koju su planirali dati Židovima. Kako je Britanija obećala više ljudi isti teritorij, bilo je potrebno dogovoriti se prvenstveno s Francuzima. Sykes i Picot sjeli su za stol početkom 1916. i krenuli pregovarati.

Pregovori oko Bliskog Istoka

Prvo oko čega su se složili jest da Hussein ne može dobiti toliko državu. Francuska će dobiti mandat nad teritorijima oko Sirije i Libanona, ali će uzeti i susjedni teritorij na istoku oko Mosula – Velika Britanija nije htjela imati kopnenu granicu s Rusima kojima je obećan teritorij sjeverno od Mosula.

Južno od tih teritorija Britanija će dobiti mandate nad Donjom Mezopotamijom, kao i tampon državu u sjevernoj Arabiji. Palestina će postati internacionalni protektorat, a Arapski poluotok ostaje bin Aliju. Također je dogovoreno da Hussein bin Aliju neće reći o ovim promjenama dok rat nije gotov.

Pregovori o Bliskom Istoku ponovo će doći na dnevni red kada se Rusija povuče iz rata 1917. godine. Britanija je htjela sada više, prvenstveno onaj dio Mosula koji je ranije htjela dati Francuzima da ne graniče s Rusima. Osim toga, izdali su i Balfourovu deklaraciju kojom su podržali stvaranje židovske države u Palestini.

Bin Ali bio je bijesan kad je shvatio da su ga Britanci izigrali i dali mu samo komad obećanog. Prijetio je novim ratom pa ga se Britanija odlučila riješiti. Financijski je pomagala Ibn Sauda, arapskog plemića koji je krenuo u osvajanje poluotoka. Njegov vojni pohod je uspio – pobijedio je bin Alija i osnovao državu poznatu kao Saudijska Arabija.

Ugovor Sykes-Picot ratificiran je 16. svibnja 1916. godine i postavio je moderne granice Bliskog Istoka. Služi kao pravi primjer imperijalističke politike Velike Britanije i Francuske koja će prouzročiti goleme probleme s kojima se Bliski Istok suočava i danas.

dnevnik.ba/Hrvatsko nebo