Z. Gavran: Zašto su Vučić i Dodik najednom smekšali retoriku i odustali od „vaskršnjeg sabora Srbije i Republike Srpske“?

I tako, vrijeme prolazi, Vučićeva se vlast održava, a Srbija je postala svojevrstan svjetski ’fenomen’, kojem se stalno daje na (nezasluženoj) važnosti, iako joj ni Amerika ni Rusija ni Kina ni Turska ni ostali ne vjeruju. Uspijeva se ’prodavati’ kao problem, koji onda svi ’moraju’ nekako rješavati, a ne kao rješenje za ijedan problem. Pritom, njezin je vladajući sloj spreman založiti i čitavu Srbiju i sva njezina blaga za ostvarenje svojih osobno-stranačko-klanovskih, ali i političkih, dakle (ako se i to posreći) i velikosrbijanskih ciljeva. Dokad će sve to skupa tako moći ’hodati’, to još ne možemo znati ni predvidjeti. Zacijelo dotle dok se ne uruši u sebe, ili dok neka moćna sila ili splet međunarodnih okolnosti ne dokrajče takvo nezdravo stanje kakvo je u Srbiji danas, i već odavno, i kakvo zasigurno ne donosi sreću, mir i blagodat susjednim zemljama i narodima.

Pompozno je najavljivano da će se 5. i 6. svibnja, na pravoslavni Uskrs i Uskrsni ponedjeljak, održati „varskršnji sabor Srbije i Republike Srpske“, na kojem će se donijeti „deklaracije i drugi opće pravni akti“. Do takve odluke u Beogradu došlo je nakon dogovora predsjednika Srbije Vučića, glavara Srpske pravoslavne crkve (bivšeg zagrebačkog metropolita) Porfirija i predsjednika Republike Srpske Dodika.

Z. Gavran: Od četvrtka, 2. svibnja počinju kritični dani za BiH i mir na tzv. Zapadnom Balkanu!

A onda se sve to najednom zaboravilo. Zašto?

Srbija ostavila Dodika na cjedilu, on se prometnuo u spašavatelja cjelovite države BiH

Odustalo se i od najavljene sjednice vlade i ukupnog vrha Republike Srpske u Srebrenici i posjeta Potočarima radi iskazivanja sućuti zbog srebreničkih žrtava iz srpnja 1995. – očito zato da se ne bi provociralo muslimane-Bošnjake i izazvalo kakav sigurnosni incident. Vučić i najviši dužnosnici decidirano su početkom mjeseca otklonili ideju o pripajanju Republike Srpske Srbiji. Time je Srbija Dodika, koji se  godinama prijetio secesijom odnosno odcjepljenjem ’svog’ entiteta i od Federacije bih i njegovim pripojenjem Srbiji, ostavila na cjedilu. Srbijanski politički vrh izrazio je naime svoju punu potporu teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine. A onda se naglo i Dodikova retorika najednom se promijenila: od secesionističke pretvorila se u retoriku koja se zauzima za obranu daytonske BiH od onih koji ju ugrožavaju, a to su, po njemu, unitaristički bošnjački političari, što i nije daleko od (druge strane medalje) istine. Od razbijača Dodik se najednom prometnuo, u najmanju ruku na riječima, u spašavatelja cjelovite države BiH!

Što se u međuvremenu dogodilo, što se najednom toliko promijenilo da su Vučić i Dodik potiho i bez ikakva objašnjenja podvili svoje „junačke“ repove i zaboravili na ono što su krajem travnja vrlo odlučno najavili? I kako je moguće da se u srbijanskim, be-ha i ostalim medijima nitko ne pita što se to, zaboga, promijenilo, što se to događa, u čemu je ’kvaka’?

Vučić se svakomu znade ’utvoriti’, a u tajnosti zacijelo i svakomu po određenoj cijeni ’prodati’. Znade sjajno ’po srpski’ blefirati

Treba, ponajprije, imati na umu širi kontekst u kojem se događa što se događa, a u kojem se Srbiju ’roštilja’ na međunarodnom planu, no ujedno ju i zapadne (SAD i EU) i istočne (Rusija, Kina) sile nastoje privući ili spriječiti da se posve ne prikloni onoj drugoj, suparničkoj strani. Svima je mnogo više stalo do toga da Srbija ne ’ode’ na protivnu stranu nego da pripadne ’ovoj’ strani.

Sve to što se najavljivalo i čime se prijetilo događa se u razdoblju očekivanja dviju službeno najavljenih i krupnih događaja nepovoljnih za Srbe na međunarodnom planu. Jedan je najavljeno, u međuvremenu na zahtjev Francuske najednom stavljeno na poček, odlučivanje o primanju Kosova u Vijeće Europe. Drugi je događaj najavljeno donošenje rezolucije o genocidu u Srebrenici u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda. Već je bilo osigurano sasvim dovoljno glasova za njezino većinsko prihvaćanje: valjda sve zapadne zemlje i 50-ak većinski muslimanskih zemalja bili bi dovoljni, no ima i dosta drugih čiji bi predstavnici digli svoje ruke za rezoluciju. No i ona je, čini se, stavljena na poček. Osim toga, ta je rezolucija ionako vrlo pažljivo i obzirno sročena – tako da se ni Srbe kao narod ni Republiku Srpsku i Republiku Srbiju ne okrivi za taj, po srpskim vodstvima i medijima i po nekim drugima ’navodni’, genocid.

Na temelju tih čudnih odgoda i nekih drugih poteza i izjava neki zaključuju da je u međuvremenu postignut ’ispod stola’ nekakav neprincipijelni, diskretni dogovor (deal) zapadnih sila sa Srbijom. Je li to istina ili nije, vidjet će se, no sada se čini da bi moglo biti tako.

Srbija pritom, naravno, nastavlja voditi svoju ’multivektorsku’ politiku, pa tako u novu vladu Vučić namjerava postaviti i proruskog i velikosrpskog radikala Aleksandra Vulina, i još neke koji su izrazito protuzapadno orijentirani. I time prkosi Washingtonu, a Moskvi ’dokazuje’ da pruža otpor Zapadu i da je njezino ’srce’ zapravo na ruskoj strani, samo da mu ne smije pustiti dokraja na volju.

Vučić istodobno ugošćuje predsjednika Xija, glavara najvećeg suparnika i mogućeg ratnog neprijatelja SAD-a u 21. stoljeću. Vučić se i dalje odupire zahtjevima da uvede sankcije Rusiji zbog agresije na Ukrajinu. No sve se to njemu i dalje tolerira, uz ostalo i zato što u Srbiji nema dovoljno ozbiljne alternative njemu i zato što ga Zapad ne želi ’natjerati’ da se posve ’odmakne’ od zapadne volje i svrsta se frontalno uz Moskvu i Peking. On se tom situacijom ’u procijepu’ između velikih sila (mora se priznati) majstorski koristi, eklektički kopirajući Titovu politiku ekvidistance kakvu je ovaj demonstrirao u okviru Pokreta nesvrstanih, iako su oni bili uglavnom protuzapadno, ali ne nužno i ne u dovoljnoj mjeri prosovjetski orijentirani. Vučić se svakomu znade ’utvoriti’, a u tajnosti zacijelo i svakomu po određenoj cijeni ’prodati’. Vučić se svakomu znade ’utvoriti’, a u tajnosti zacijelo i svakomu po određenoj cijeni ’prodati’. Znade sjajno ’po srpski’ blefirati. Kratkoročno i uvjetno doduše, no on se zaista znade spretno i uvjerljivo ’utvoriti’ i ’prodati se’ pod ono što nije. Jer on zapravo i nije ništa određeno, osim velik ambiciozan manipulator i iskorištavač šire geopolitičke i geoekonomske situacije, koja se trenutno prelama na istočnim rubovima Zapada odnosno na ’sivim zonama’ kao što su Ukrajina, Moldova, Gruzija, Armenija i zemlje između Sutle i Vardara.

Pritom, Vučić od Domovinskog rata do danas ne odustaje od koncepta proširene odnosno ’velike Srbije’ – iako će i nju žrtvovati, bude li nužno, da bi spasio – sebe. Ali po mogućnosti tako da se ’vlasti ne dosjete’, da veliki Srbi ne primijete kako ih je ’preveo žedne preko vode’. I njima se on znade ’utvoriti’ i ’prodati im rog pod svijeću’. Ali, vrlo rado, ako se sretno poslože kockice koje uglavnom pomiču drugi, i učiniti sve da proširi Srbiju odnosnoda opet bude uspostavljena njezina hegemonija nad drugima: posebice nad Crnom Gorom, Sjevernom Makedonijom, BiH…, a i šire od toga, ’bude li sreće’. U Vučiću je personificirana sva povijesna ambivalentnost i neumrla, neuništiva ekspanzivnost srpstva, kojemu je i mozak i kralježnica – negdašnja Pećka patrijaršija, a od g. 1922. Srpska pravoslavna crkva.

Srbija je ekonomski toliko ovisna o Zapadu da joj nikada ne će pasti napamet riskirati zapadne sankcije

S druge strane, Vučić zna da unatoč tobožnjemu ’bratskom’ savezništvu Srba i Rusa i unatoč ’čeličnom’ savezništvu Srbije i Kine Srbija ekonomski njegova država toliko ovisi o zemljama Europske unije, o SAD-u i o zapadnim i multinacionalnim poslovnim subjektima da bi mu zapadne sankcije i izolacija uništile ekonomsku i socijalnu podlogu vladavine te da bi u slučaju raskida s njima uskoro ’odnio gaće na štapu’. Dobio bi naime vrlo žestoki ’treći srpski ustanak’ protiv sebe, iz razloga ekonomskog i socijalnog masovnog revolta samih Srba, koji bi ga sami masovno svrgnuli s vlasti jer ne bi više imali ni ono što sada imaju, a nemaju toga odviše. Srbija osim što je razmjerno zaostala ekonomski je nad stalnim i opasnim ponorom, koji Vučićev propagandni stroj uspješno prešućuje i zabašuruje, snalazeći se ’suverenistički’ na sve mile i nemile načine kako bi srbijanski ekonomski sustav nekako ostajao iznad površine.

Nadalje, NATO i zapadne i još neke sile, kao što je Turska, ojačale su ili će uskoro ojačati svoj vojni angažman u Kosovu i u BiH. Očito je da su i Beograd i Banja Luka shvatili poruke koje se time šalju, a one bi se dale ’prevesti’ na jezik koji Srbi razumiju ovako: Pokušate li što riješiti oružanom silom, jao vama! Nisu ni Zapadnjaci ni muslimani mačji kašalj da ih se može samo tako ignorirati ili neutralizirati!

Općenito rečeno, Srbija je zapravo ’tigar od papira’ – osim kada je riječ o samoj vladavini u njoj te o obavještajnom i propagandnom stroju i o samoj srpskoj svijesti kakva se stoljećima prema drugima održava u kontinuitetu. No mnogima je i u Srbiji i diljem svijeta stalo do toga da se vjeruje kako je Srbija stvarni ’tigar’, kojega treba krotiti, obuzdavati i pripitomljivati za sebe.

Uzajamna ovisnost Zapada i Srbije rađa čudesnim učincima i kratkoročnim ’pozitivnim’ posljedicama

I tako, uzajamna ovisnost Zapada i Srbije rađa čudesnim učincima i kratkoročnim ’pozitivnim’ posljedicama. Općenito rečeno, Sjedinjene Države, a i dio ostalih zapadnih sila, nisu do danas dignule ruke od Srbije kao središnje države ’na Balkanu’ ili nekog budućeg ’Pijemonta’ novoga ’zapadnobalkanskog’ regionalnog povezivanja ili, optimistički rečeno, europskog i eventualno transatlantskog integriranja. Ono, istina, nije još zadugo nimalo izgledno, no mnogima odgovara održavati privid o nastavljaju europskih integracija svih šesterih država takozvanoga Zapadnog Balkana, a osobito Srbije. Europski kontinent prilično je ’okrnjen’ bez toga dijela kontinenta, i ranjiv, izložen raznim najezdama s istoka, od ruske do kineske, turske, migrantske i islamističke.

U tom smislu zacijelo, krajem ovog tjedna zamjenik američkog ministra vanjskih poslova za Europu i još neka područja O’Brien i dosadašnji izaslanik za Zapadni Balkan Escobar primit će posebnog predstavnika EU-a za „dijalog Beograda i Prištine“ i za „druga regionalna pitanja Zapadnog Balkana“, Slovaka Lajčaka. Njih trojica očito će pokušati uskladiti američka i EU-ovska stajališta spram te problematične i nedefinirane sive zone u Europi, koja može krenuti prema miru, integriranju s EU-om i, koliko-toliko, pozapadnjenju, a može postati i ratno poprište u aktualnom geopolitičkom kontekstu sukobljavanja „kolektivnog Zapada“ s Putinovom Ruskom Federacijom odnosno ruski ili čiji drugi ’plijen’ odnosno trabant.

Naravno, ni nakon svih ovih neočekivanih peripetija, popuštanja, kompromisa i zauzimanja novih pozicija za eventualna daljnja zaoštravanja ništa u osnovi ne će biti razriješeno. Srbija će i dalje skupa s BiH, Crnom Gorom, Kosovom i Sjevernom Makedonijom ostali u zoni onoga što se nerijetko nazivalo i naziva „balkanskom bačvom baruta“. No vjerojatno će se još jedan opasni ponor premostiti, a onda će se igre, odmjeravanja snage i raznovrsne muljaže ispod stola, s manje-više istih stalnih polaznih pozicija, nastaviti i dalje. Takvo stanje moglo bi se nazvati stanjem ’ni rata ni mira’ odnosno koncentracijom višestranih nedosljednosti, neprincipijelnosti, sebičnosti, licemjerja, nedoraslosti i skrivenih planova, u kojima se  ne igra na skori rasplet, nego na kupovanje vremena za neki budući sretniji trenutak, bude li se on nasmiješio ili se sve skupa svi napori i uložena sredstva jednom doista ’posrećili’.

„Objašnjenje za tolik stupanj tolerantnosti EU-a i SAD-a prema današnjoj Srbiji“

Zanimljiv je jedan razmjerno slobodnomisleći komentar koji je objavila današnja beogradska Politika, središnji politički dnevnik inače gotovo posve, do bljutavosti, lojalan Vučićevoj vlasti i njezinim, svakako i pročetničkim i proruskim i protuzapadnim, propagandnim politikama. Riječ je o komentaru stanovitoga Zorana Janića pod naslovom „Zašto Zapad podržava Vučića“. U njegovoj čudnoj mješavini udivljenja i ironiziranja, komentator razloge zapadne popustljivosti nalazi u nekim poznatim i nekim manje poznatim stvarima. Poznat je razlog taj da Vučić nema ni blizu ozbiljne opozicije koja bi mu bila alternativom u Srbiji, no ako bi se opozicija i preuzela Beograd (u što /pro/zapadne organizirane snage ulažu velike sredstva), i to bi se dalo na obostrano zadovoljstvo premostiti nekim oblikom ’kohabitacije’ između Vučićeve vlasti u državi i opozicijske uprave nad Beogradom. Kao manje poznate razloge Janić navodi uglavnom ekonomske odnosno interesne, međunarodne.

U podnaslovu je uredništvo Politike istaknulo ovaj dio: „Objašnjenje za tolik stupanj tolerantnosti EU-a i SAD-a prema današnjoj Srbiji leži prije svega u tomu što je Vučić i dalje partner, a ne parija [pripadnik najniže kaste, kojeg pripadnici više kaste ne priznaju kao sebi ravnog ili poštovanja dostojnog partnera – nap. Z. G.] Zapada: s njim se pregovara, trguje, sklapaju se poslovi. Veliku težinu ima i zapadna percepcija nacionalističke i provincijalne srpske opozicije kao nesumnjivo goreg rješenja od Vučića.“ No komentator otkriva još neke pikantne razloge ’uviđavnosti’ (nekih glavnih) zapadnih čimbenika prema Vučiću i interesima Srbije. Treba citirati i taj, zaključni dio komentara:

„Srbija se 17. travnja našla na naslovnicama svjetskih medija, apostrofirana kao ’globalno važna zemlja’. Australska rudarska kompanija ’Strickland Metals’ objavila je da je kupila prava na ’golemo nalazište zlata i bakra’ Rogozna u južnoj Srbiji za [svega] 37 milijuna dolara. ’Taj projekt ima potencijal prerasti u jedan od najvećih novih rudnika zlata u svjetskim razmjerima’, objavila je [ta] kompanija. Prvi ešalon najjačih rudarskih multinacionalnih kompanija, uključujući BHP [sa sjedištem u Australiji, koja je dio globalnog Zapada], ’Vale’ [multinacionalka sa sjedištem u Brazilu], „Zijin Mining” [velika tvrtka sa sjedištem u Kini], ’Dunde Precious Metals’ [velika kanadska tvrtka]” i ’Rio Tinto’ [britansko-australska velika kompanija], već je u Srbiji, koju vide kao jednu od ključnih zemalja za eksploataciju rudnih bogatstava. Već su nad 15 posto teritorija republike izdane istražne koncesije, dok je rudna renta jedna od najnižih na svijetu, što ostavlja golem prostor za različite aranžmane. Osim osnovnih i plemenitih metala, rijetkih minerala, bora, Srbija je bogata i litijem, a EU očajnički nastoji osloboditi se uvozne zavisnosti od kineskog litija, dok ju domaće javno mnijenje sprječava da kod kuće otvara rudnike. Stoga možemo očekivati i ubuduće po medijima sve više uopćenih i ugodnih storija o neograničenim mogućnostima ’ekološki sigurnog’ vađenja litija. I sve veću potporu Zapada.“

Nije, naravno, sva istina sadržana u tomu što je taj inače za Politiku neobični komentator napisao. No geoekonomski razlozi u današnjem su svijetu svakako jako važni. A o onim drugima bit će svakako još mnogo riječi sljedećih mjeseci i godina.

Srbiji pod autokratskim Vučićevim vodstvom ne vjeruje zapravo nitko!

Živimo u svijetu koji nastavlja svoju dvoličnu i dvoslojnu politiku prema Srbiji. Njoj odnosno njezinu vodstvu pod autokratskim predsjednikom Vučićem ne vjeruje zapravo nitko – ni u Washingtonu, ni u Bruxellesu, ni u Moskvi, ni u Ankari ni u Pekingu! Ali unatoč tomu s Vučićem i Srbijom svi nastoje ’poslovati’. Svatko ih sa svoje strane pritišće i ujedno nešto nudi i daje, a Vućić i Srbija ponašaju se tako da se istodobno svima djelomice odupiru i svima se djelomice podaju. Na riječima se njezini dužnosnici junače, a zatim hine kooperativnost, sad veću na ovu, sad veću na onu stranu. Sad su dobri sa Zapadnjacima, sad im prkose; sad ugošćuju Istočnjake, sad ih izigravaju. Na sve strane daju neiskrena i (dijelom) lažna obećanja.

I tako, vrijeme prolazi, Vučićeva se vlast održava, a Srbija je postala svojevrstan svjetski ’fenomen’, kojem se stalno daje na (nezasluženoj) važnosti, iako joj ni Amerika ni Rusija ni Kina ni Turska ni ostali ne vjeruju. Uspijeva se ’prodavati’ kao problem, koji onda svi ’moraju’ nekako rješavati, a ne kao rješenje za ijedan problem. Pritom, njezin je vladajući sloj spreman založiti i čitavu Srbiju i sva njezina blaga za ostvarenje svojih osobno-stranačko-klanovskih, ali i političkih, dakle (ako se i to posreći) i velikosrbijanskih ciljeva. Dokad će sve to skupa tako moći ’hodati’, to još ne možemo znati ni predvidjeti. Zacijelo dotle dok se ne uruši u sebe, ili dok neka moćna sila ili splet međunarodnih okolnosti ne dokrajče takvo nezdravo stanje kakvo je u Srbiji danas, i već odavno, i kakvo zasigurno ne donosi sreću, mir i blagodat susjednim zemljama i narodima.

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo