Svetac dana”Sveti Filip i Jakov”
Vrijeme:4 min, 35 sec
petak, 3. svibnja 2024.
Kad god slavimo blagdan kojeg apostola, zahvati nas želja da o njegovu životu što više saznamo. No, toj se želji na ovome svijetu može samo skromno udovoljiti jer su nam podaci o većini apostola prilično škrti. To vrijedi i za sv. Filipa i Jakova Mlađega, koje danas zajedno slavimo.
Obojicu apostola nalazimo na sve četiri apostolske liste u Matejevu, Markovu i Lukinu evanđelju te u Djelima apostolskim. Filip se nalazi na petom, a Jakov mlađi, sin Alfejev, na devetom mjestu. Prema podacima iz Ivanova evanđelja znamo da je Filip, kao i Andrija i Petar, potjecao iz Betsaide na Genezaretskom jezeru. Njega Ivanovo evanđelje spominje na pet mjesta.
“Sutradan Isus odluči poći u Galileju. Međutim, susretne Filipa pa mu reče: ‘Hajde za mnom!’ Filip je bio iz Betsaide, iz Petrova i Andrijina grada. Filip sretne Natanaela i rekne mu: ‘Našli smo onoga o kome je Mojsije pisao u Zakonu, i Proroci također! To je Isus, sin Josipa iz Nazareta.’ – ‘Iz Nazareta može li što dobro izići?’ reče mu Natanael. ‘Dođi i vidi!’ odvrati mu Filip” (Iv 1,43-46). Filip je bio mladenački prijatelj pisca četvrtog evanđelja, s kojim je skupa pripadao učeničkom krugu Ivana Krstitelja. Zato mu je u svom evanđelju i postavio ovaj divni spomenik, koji govori o prvom Filipovom susretu s Isusom, kao i o njegovoj revnosti da za Isusa kao obećanog Mesiju pridobije još jednog revnog učenika. Ivan u svome evanđelju dovodi Filipa na pozornicu i kod opisa kako Isus čudesno nahrani pet tisuća ljudi.
“Tada Isus podiže oči te, kako vidje da veliko mnoštvo naroda dolazi k njemu, reče Filipu: ‘Gdje da kupimo kruha da jedu ovi ljudi?’ To reče da ga kuša. Sam je naime znao što će učiniti. Filip mu odgovori: ‘Za dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije’” (Iv 6,5-7). Također je veoma lijepa scena u evanđelju kad nežidovi traže Isusa. “Među hodočasnicima što su došli da se klanjaju na blagdan bijaše i nekih Grka. Oni pristupiše k Filipu, koji bijaše iz Betsaide u Galileji, te mu rekoše: ‘Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.’ Filip ode da to kaže Andriji. Andrija i Filip odoše da kažu Isusu” (Iv 12,20-30). I napokon, na rastanku s učenicima, eto opet Filip dolazi do izražaja. Isus govori: “Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni. Kad biste mene poznavali, poznavali biste i Oca mog. Vi ga već sada poznajete i vidjeli ste ga! Filip mu reče: ‘Gospodine, pokaži nam Oca, i dosta nam je!’ Toliko sam vremena s vama – odgovori mu Isus – i ti me, Filipe, nisi upoznao? Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Pa kako veliš: Pokaži nam Oca! Zar ne vjeruješ da sam ja u Ocu i da je Otac u meni? Ja ne govorim sam od sebe riječi koje vam kažem: Otac koji boravi u meni čina svoja djela. Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac je u meni! Ako ne inače, vjerujte zbog samih djela…” (Iv 14,6-11).
Prema kasnijoj tradiciji Filip je sa svojim trima kćerima živio u Hierapolisu u Maloj Aziji, gdje je i umro. Arheolozi misle čak da su pronašli ondje i njegov grob. Prema crkvenim piscima Polikratu i Papiji, koje navodi Euzebije, Filipove su kćeri imale dar proroštva. Relikvije se svetog Filipa apostola štuju u Rimu u bazilici Dvanaestorice apostola, gdje je danas generalna kurija franjevaca-konventualaca.
Dok još nije bilo tvornica ni industrije, već cvao samo obrt, kršćanski su zanatlije u svojim cehovima slavili pojedine svece kao svoje zaštitnike. Tako su sv. Filipa kao svoga zaštitnika štovali kipari i šeširdžije.
Sveti Jakov Mlađi, sin Alfejev, sâm pisac jednog novozavjetnog spisa, osim u listi apostola, nigdje se u evanđeljima naročito ne spominje. Sv. Pavao u Poslanici Galaćanima spominje ga kao jednu od najuglednijih ličnosti prve Crkve, dok se u Djelima apostolskim ističe kao jeruzalemski biskup. Njegova je poslanica veoma ozbiljna. Puna je opomena, ukora i prijetnja. U njezinih 108 redaka nalazimo 60 imperativa. Može nam protiv otvrdnuća savjesti uvijek služiti kao veoma korisno i spasonosno duhovno štivo.
Ovdje ćemo navesti samo ono o obuzdavanju jezika. Jezikom se mnogo griješi. Zato će biti spasonosno čitati i pamtiti ovo: “Neka vas, braćo moja, ne bude mnogo učitelja! Znajte da ćemo za to strože biti suđeni! Uistinu, svi često griješimo. Ako tko u govoru ne griješi, on je savršen čovjek, sposoban je zauzdati i cijelu svoju osobu. Ako stavimo konjima uzde u usta da nam se pokoravaju, možemo upravljati cijelim njihovim tijelom. Pogledajte i lađe! Njima, iako su velike i premda ih gone silni vjetrovi, upravlja vrlo malo kormilo kamo god kormilarova volja hoće. Tako je i jezik malen ud, ali se može ponositi velikim stvarima. Pazite, kakve li male vatre, a koliku šumu zapali! I jezik je vatra. On postaje cio opaki svijet među našim udovima. Kalja svu našu osobu i, zapaljen od pakla, zapaljuje sav naš život. Uistinu, svakovrsne zvijeri i ptice, gmazovi i morske životinje mogu se ukrotiti – i ukroćene su od ljudi – ali jezika nitko od ljudi ne može konačno ukrotiti. On je zlo koje ne poznaje mira. Pun je smrtonosnog otrova. Njim blagoslivljamo Gospodina i Oca, i njim proklinjemo ljude koji su stvoreni ‘na sliku Božju’. Iz istih usta izlazi blagoslov i prokletstvo. To ne smije, braćo moja, tako biti. Zar izvor na isti otvor toči slatko i gorko? Zar može, braćo moja, smokva roditi maslinama ili trs smokvama? Tako ni slan izvor ne može dati slatke vode” (Jak 3,1-12).
bitno.net / Hrvatsko nebo
