Nenad Kulačin: Srbija živi od EU-a, a kune se u Kinu i Rusiju

Analiza koju je g. 2021. Europski pokret u Srbiji proveo ukazuje na to da je u razdoblju od 2014., kada je otvorila pristupne pregovore, do g. 2020. Srbija svake godine iz strukturnih i kohezijskih fondova dobivala 1,1 milijarda eura neto, odnosno 7,7 milijarda eura ukupno. Tom podatku treba dodati i informaciju da su u proteklih 10 godina kumulativna strana direktne ulaganja iz EU-a u Srbiju iznosila 15,4 milijarde eura – piše povremeni kolumnist platforme AlJazeera Nenad Kulačin, inače nezavisni novinar iz Srbije i protivnik politika predsjednika Vučića i njegova režima.

Veleposlanica Švedske u Beogradu Anika Ben David nedavno je izjavila da je Srbija druga zemlja na svijetu po visini sredstava što ih dobiva od Europske unije, odnosno iz njezinih fondova. Građani Srbije, međutim, nemaju takvu percepciju. Za većinu njih, Srbiju i dalje najviše pomažu Rusija i Kina, što je daleko od istine. Ben David nije precizirala kolika su ta sredstva, kao ni koja je to prva zemlja po visini dobivenih sredstava iz EU-fondova.

Iz Europske unije 15,4 milijarde eura ulaganja, iz Rusije svega 1,5 milijarda!

Po nekim informacijama, Srbija je od EU, odg.  2000. godine do g. 2020. bespovratno dobila gotovo četiri milijarde eura. Analiza koju je 2021. godine Europski pokret u Srbiji proveo ukazuje na to da je u razdoblju od 2014., kada je otvorila pristupne pregovore, do g. 2020. Srbija svake godine na ime strukturnih i kohezijskih fondova dobivala 1,1 milijardi eura neto, odnosno 7,7 milijarda eura ukupno. Tom podatku treba dodati i informaciju da su u proteklih 10 godina kumulativne strane direktne investicije EU u Srbiju iznosile 15,4 milijarde eura.

Ruske investicije, primjera radi, zaustavile su se na nekih 1,5 milijarda eura.

Za donacije Rusije nema pravih podataka, jer Moskva ne prakticira objavljivanje tih podataka, dok smo u jednom od izvješća ministarstva za europske integracije našli podatak da je Kina donirala Srbiji od g. 2000. do g, 2016. svega 31,4 milijuna eura.

Kako se došlo do toga da je većina građana Srbije protiv Europske unije, koja najviše novca izdvaja iz svojih sredstava, ali i do tog da su uvjereni kako su najveći donori Srbije Kina i Rusija. E, tu sada prelazimo na teren politike. Politika koja se iz Srbije vodi naspram svijetu takva je da je očito zašto se došlo do spomenutih rezultata. Srbija je krenula u pristupne pregovore s EU-om g. 2014. i do sada nije daleko odmaknula, osobito ne u posljednjih nekoliko godina.

Domaći političari krive Bruxelles i ponavljaju da EU ne želi Srbiju u svom sastavu. I tu dolazimo do problema.

Srbija je ta koja stvarno malo, gotovo ni toliko, čini da bi se pridružila modernoj obitelji europskih zemalja. Tu se ne radi o tome treba li Srbija ili ne treba postati članica EU-a, već o činjenici da je to strateška odluka vlasti u Srbiji, koja se ogleda tako što najviši državni dužnosnici uporno ponavljaju da je europski put ono za što se Beograd odlučio.

Usporedo s početkom pregovora, Srbija je od mlade demokracije skliznula prema autokraciji, koja sve više poprima oblik diktature, koliko god ta riječ djelovala kao teška.

Otkazani koncerti

Budući da je sada izborna priča u vrhu zanimanja domaće javnosti, zanimljivo je istaknuti samo jedan detalj. Ni jedan jedini opozicijski predizborni skup, godinama unatrag, nije dobio dopusnicu da bude održan u prostorijama Kulturnih centara, Doma omladine, sindikata, u unutrašnjosti Srbije. Da ne govorimo o tome da nijedno književno predstavljanje onih pisaca koji su se izjasnili protiv takve vlasti, ili politička tribina, nije zabilježeno godinama u ustanovama kulture.

U Srbiji se redovito otkazuju zakazani koncerti onih estradnih umjetnika koji su se, također, izjasnili protiv aktuelne vlasti.

Ta ista vlast svoje glavne političke poruke svom narodu šalje kroz priču o Kosovu i neprijateljstvu Zapada prema Srbiji. U takvoj konstelaciji, naravno da se Kina i Rusija apostrofiraju kao iskreni prijatelji Srbije u koje se mnogi kunu. Sve to zajedno stvara dojam da su Kina i Rusija te koje pomažu Srbiji na svakom koraku.

Gospodarstvo zavisi od EU-a

Ono što građani Srbije nikako da shvate jest da ekonomska stabilnost u zemlji u mnogome zavisi upravo od Bruxellesa. Kada bi Srbija ostala bez mogućnosti dobivati sredstva od EU, onda bi se mnogi nevjerni Tome suočili s visinom donacija iz Moskve i Pekinga. I srbijanski proračun u izravnoj je zavisnosti od EU-a, ali i o tome se šuti. Za to vrijeme, Srbija je doslovce darovala željezaru u Smederevu i rudnik bakra i zlata u Boru Kinezima, a sebe učinila energetski zavisnom od Rusije. Rudna koncesija koju Kinezi plaćaju Srbiji za eksploataciju bakra i zlata smiješna je [koliko je niska].

Možda je upravo to razlog zašto Beograd ne odustaje od europskog puta. Kada bi se to dogodilo, Srbija bi ostala bez priljeva iz EU-a, a i bez ulaganja, dok besplatnog novca danas čini se jedino ima u EU-u. Mnoge ceste, pruge, mostovi ne bi bili završeni bez tog novca.

Bez obzira na sve navedeno, za veći dio medijskog prostora u Srbiji EU je prije neprijatelj nego što je partner. Jedan od najviđenijih predstavnika vlasti u Srbiji, odvjetnik Vladimir Đukanović tako govori kako bi volio da Srbija službeno prekine put prema EU-u. On je napisao da mu je “odvratno što su u Srbiji toliko željeli ući u EU”, a i da mu je “odvratan i vrijednosni sustav što ga promiče EU”.

U Srbiji je sve politizirano, pa i donacije. Bez toga se, čini se, ne može, ali činjenice su nepobitne. Bez pomoći iz EU-fondova nemoguće je osigurati toliko besplatna, ali i kreditno povoljna novca. To onaj tko to treba znati dobro znade, i zato i dalje [na riječima] insistira na europskom putu.

Hoće li na tom putu uspjeti, ovako kako ide prema njemu, drugo je pitanje.

AlJazeera/Hrvatsko nebo