D. Marinac: Marš na institucije i natrag

Situacija je komplicirana za sve političke aktere

U cijeloj kampanji, koja je bila bez sadržaja, i netom poslije izbora, pokazala se bez sjaja sva bijeda hrvatske politike. Jednako, možda još i žešće je i u vremenu kada bi se trebala sastaviti hrvatska vlada. Kao i u kampanji, imamo dva bloka. Prvi možemo nazvati Hrvatska demokratska zajednica i partneri, koja je relativni izborni pobjednik. HDZ-u bi ovo bilo, možemo reći, treće sastavljanje Vlade u nizu. Dok je na suprotstavljenoj strani Socijaldemokratska partija Hrvatske s gotovo cijelim lijevim blokom, od kojih su neki putem otpadali, ali su ostali, kako se ono kaže, u kontaktu. SDP je relativni gubitnik izbora, s težom mogućnošću sastavljanja Vlade.

Situacija je vrlo komplicirana za sve političke aktere. No kako bismo razumjeli što se događa, ali i što će se događati, možda je dobro raščlanjivati po kriterijima. Tako HDZ i partneri kao relativni pobjednici po metričkim ili brojčanim kriterijima imaju veće šanse za sastavljanje Vlade. Ali u susjednom dijelu političkog spektra je i veće breme osobnih animoziteta iz prošlosti. S druge strane imamo tzv. lijevi blok, predvođen SDP-om s tutorom predsjednikom Republike, u različitim koalicijskim oblicima. Višestruki su izborni gubitnici, ali s „življom“ gladi za vlašću kao motivacijom. Cijela jedna generacija političara ove opcije, dugo nije ili neće više nikada obnašati funkcije u državi, pa je ovo, recimo to tako, za priličan broj posljednja prilika. No, zanimljivo, oni se osjećaju kao progresivna oporba, ali i kao parlamentarna većina kontra HDZ-u, i to šizofreno nameću javnosti, posredstvom naših medija, naravno.

Predizborna „2 ne“ (neregularna i nesadržajna) kampanja

Sam izborni proces i izborna kampanja, osim što je bila bez ideja i sadržaja, bila je i opterećena neregularnostima ustavne prirode. Naime predsjednik SDP-a, Peđa Grbin jedan je dan pred novinarima tvrdio kako gledaju premijera u njemu, da bi za koji dan doveo pred zgradu Državnog arhiva, predsjednika Republike i rekao kako će on biti premijer „njegove“ koalicije. Vrlo brzo Predsjednik tutor ohrabrio se i pojavljivanjem u prostorijama, gdje su razdragano dočekani od svih prisutnih. Tako su još hrabrije i nadahnutije govorili, a sve u okviru neustavnog. Neki su se njihovi partneri principijelno otkačili, a neku izgubili ambiciju za čvršćom koalicijom. Ustavni sud reagirao je priopćenjem/upozorenjem kako predsjednik Republike ne može biti mandatar i sudjelovati u izborima.

SDP je hinio kako se pridržavaju uputa ili im se izrugivao. Predsjednik je užareno odgovarao kako njemu ne mogu ništa, kako je on izabran od naroda, kao neki svenarodni baja. Netom prije kampanje održan je predizborni prosvjed na Markovom tragu, gdje je retorika i ikonografija bila slična onoj kao svojevremeno na privremeno oslobođenim teritorijima i odmah poslije NOB-a. Ovim je u većini elemenata upravljala platforma Možemo, koja je tu komunikacijski i identitetski „pojela“ SDP. Ideje i sadržaji, uništeni su vjerojatno uslijed visoke polarizacije političkih aktera tj. blokova.

Opozicija je cijelu kampanju, kao i pretkampanju vodila u alarmirajućem tonu izvanrednoga stanja u društvu od korupcije pa nadalje, metodom pobuđivanja nezadovoljstva. Ovo opet implicitno traži i iste takve mjere. Tako visoke tenzije u kampanji lijeve opozicije uspjele su preplaviti poteškoće i probleme u upravljanju glavnim gradom, kao i posljedice raskola u SDP-u, koji je sada formatiran prema svome predsjedniku. Kako postoje razlike između prosvjeda i izborne kampanje, na skupovima oporbe kasnije, bilo je bitno manje ljudi i političkih aktera. HDZ je u kampanji dosta bezidejno, uslijed svoga informativnog deficita, govorio o svojim uspjesima kojih je bilo, a što je inovativno, govorilo se i o greškama.

Treba li i može li narod rješavati ustavnopravne prijepore?

Ustavni stručnjaci uglavnom su javno govorili o tome kako Predsjednik krši Ustav. U tom je prednjačila profesorica Sanja Barić koja je to nedvosmisleno i kreativno obrazlagala. Kampanju je oblikovao i drugi krak profesionalnih komunikatora tj. novinara i različitih komentatora, koji su tvrdili kako je predsjednikov „desant na izbore“ dobar, jer je prodrmao kampanju i kako će povećati izlaznost. I bi tako, izlaznost je bila velika, kao treća najveća izlaznost do sada. Treba reći kako, kao što je to u dva navrata učinio predsjednik HDZ-a, ne treba relativizirati veću izlaznost, već iskazivati odobravanje. Na kraju je profesorica Sanja Barić kritizirala sve koji šute, a ne bi trebali. Na kraju je ipak rekla kako je možda i najbolje da narod odluči. Ovdje je pitanje kako će javnost tj. novinari komentirati iduća kršenja u budućnosti, a koja su izvjesna. Dok je drugo pitanje može li i treba li „narod“ rješavati ustavnopravne krize.

Poslije izbora i konačnih rezultata, Ustavni sud donio je svoje upozorenje koje glasi kako sada predsjednik Zoran Milanović ne može biti mandatar i kada bi dao ostavku, jer je tijekom cijele kampanje kršio Ustav. Ako bi Predsjednik to učinio, oni (Sud) bi to mogli poništiti. Upozorenje je ustvari počelo time kako SDP nije ozbiljno kršio Ustav. To se može shvatiti i kao svojevrstan strah od uplitanja u politički proces, a u koji se Predsjednik upleo. Predsjednik je svojim kršenjima Ustava utjecao ne samo u svoju korist manje, nego i više na rezultate izbora. Iz toga razloga trebalo je odmah kada se predsjednik Republike pojavio u prostorijama SDP-a, prekinuti izbornu kampanju kao neustavnu. Za to je trebalo hrabrosti, a vjerojatno bi i količina bijesa bila manja.

Brutalno vrijeđanje Ustavnog suda i poticanje bijesa

Poslije objave rezultata izbora i upozorenja Ustavnog suda, Peđa Grbin, umjesto da preuzme odgovornost i kao njegov prethodnik da ostavku, rigao je vatru. “Gospodinu Šeparoviću bih preporučio da pročita Ustav. Ustav kaže da narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika“. Najstrašnije je to da je predsjednika Ustavnog suda nazvao „gnjusom“, galameći kako bi ovaj da su rezultati bili malo drugačiji poništio izbore. Ni to nije bilo dovoljno, pa je izbacio kako se Ustavni sud svojim upozorenjem „popišao“ na sve građane. Ovo bi bilo pogrješno do nemara nazvati verbalnim nasiljem, jer ovo jest poziv na brahijalno nasilje. To je metoda trganja dostojanstva s institucija, dehumanizacije predsjednika Ustavnoga suda, što može pojačati daljnje uvrede mnogih kao i činjenja, prema nekome kome se može sve činiti. Sve to se umnaža i poticanjem uvrijeđenosti do bijesa. Izvan je prostora i vremena, ali jasno pokazuje ovu metodu događaj kada je Vojvoda poticao na ubijanja „kašikom“, i to kao „kera“. Grbin je sada u međuimunitetnom razdoblju i „slobodan“ za tužbe, ali i djelovanja institucija koje mogu postupati i po službenoj dužnosti, i to u javnome interesu.

Zanimljiv je taj njegov nastup, gdje on kao da je izvan svoga prirodnoga ponašanja. Radikalnim izričajima želi isprati svoju nesigurnost, a opet je i ohrabren nesputanim djelovanjem svoga tutora. Za tu njegovu nemogućnost viđenja i sagledavanja sebe, rezultata svoga djelovanje i ponašanja, velikim djelom doprinijela je i snishodljivost i povlađivanja novinara. Nitko od novinara, niti s javnih medija, nije našao priličnim biti mu zrcalom javnosti i pitati ga: „Zašto sudjelujete u kršenju Ustava i zašto kršite Ustav??“ Tako da tu opet imamo nešto kao komunikacijsku simbiozu. Grbin novinare koristi za pokušaje širenja i prihvaćanja svojih stavova i djelovanja. Dok novinari kao što to „cigo“ (kao pejorativna sintagma) draži medvjeda vatrom, da jadnik „pleše“ za novčanu nagradu, Grbin se sada glasa neosnovanim izjavama, što medijima (u svojoj skupnosti interesa) povećava prođu.

Javio se i Tutor kršenja Ustava kako bi javnosti udijelio svoje „bisere“ (uistinu obojica zagađuju društvo). Zoran Milanović se na početku druženja s novinarima pokušao ponašati kao predsjednik Republike. Započeo je se porukom građanima koji su ljuti, kako mogu biti mirni. Iza njega je skoro cijelo vrijeme bila projekcija privatne slike predsjednika Ustavnog suda Miroslava Šeparovića s ministrima HDZ-a. Zatim je nastavio, kako ono što su čuli od Ustavnog suda je ono što Ustavni sud može reći, no ne može napraviti ništa. „Izbori su gotovi i završili su voljom građana”, rekao je Milanović. Ovo nije državni udar, ne bojte se, rekao je. Nastavio je kako je to priprema za državni udar HDZ-a, te kako je većina ljudi glasala da se ovaj korupcijski skandal HDZ-a završi.

Formira li se saborska bojna?

I Predsjednik vidi, kako je prvo potrebno konstituirati Hrvatski sabor, jer to je najveća vlast u državi. On se mora kako je rekao, konstituirati 20 dana nakon objave konačnih rezultata izbora, a možda i prije ako se stvore uvjeti(?). Sabor može smijeniti Glavnog državnog odvjetnika, poništiti smiješni Plenkovićev Zakon i promijeniti Izborni zakon. Pa je pozvao „antikorupcijsku koaliciju“ na konstituiranje Hrvatskog sabora. Garantira dalje, kako će HDZ imati barem jednoga potpredsjednika sabora, ali predsjednika ne. Mandat će se dobiti za 76 potpisa, rekao je. Na kraju nije uspijevao ostati smiren na neka pitanje. Pa kada mu je rečeno, kako Oleg Butković za njega ima dva nova pitanja, on je na to otišao, pa se vratio saslušati pitanja. Pitanje je bilo, je li se čuo s predsjednikom susjedne zemlje, da ovaj povuče veze kod „svoje“ nacionalne manjine da ga podrže za mandatara. Jedan od odgovora je bio nakon nekog vremena, (…) „Tko je on da me pita jesam li razgovarao s Orbanom.“ Nitko tada ni poslije nije našao shodno pitati, što je sve bila teme ovoga razgovora. Jednom ćemo valjda saznati jer mora biti da je još netko to čuo.

Tko je prvi narod ili Ustav?

U svoj ovoj javnoj svađi iskristalizirao se prijepor o tome je li prije narod ili Ustav, kao i što je važnije, Ustav ili narod. U tome ustrajava kao na svome adutu, neprincipijelna anti-HDZ koalicija. Čak je i predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović rekao u svom zadnjem obraćanju kako je Ustav iznad naroda. Ustav uistinu je iznad naroda, upravo zbog toga istog naroda. Narod se konstituira društvenim dogovorom ispisanim u Ustavu. Ustavom se narod u svojoj punini i veličini za usvajanje, brani od eventualnih „zlostavljača“, tj. političkih aktera i od sebe, točnije od zabludjelog dijela sebe. Zato je Ustav jedno narodno ili društveno sidro ili sigurna luka. Ustavni sud bi bila posada broda ili upravitelj te matične i sigurne luke. Prolazi vas jeza kada ste svjesni činjenice kako u ovakvome političkome nevremenu, mandat istječe desetorici od 13 ustavnih sudaca, 7. lipnja o. g., i kako je naša zakonodavna vlast prešla preko toga prije raspuštanja.

Taktike i strategije revolucionarne anti-koalicije

Poslije izbora, a i prije, platforma Možemo razradila je pothvat manjinske vlade SDP-a, koju bi ostali podržavali iz Sabora. Najnovije je pak, da opet predvode mišljenje, kako i ne treba formirati Vladu, nego kako treba što prije konstituirati Hrvatski sabor, kako bi se tamo u prvoj podvarijanti borili da HDZ ne dođe na vlast, a sada u najnovijoj podvarijanti protiv HDZ/DP vlade kao najdesnije do sada, kako je rekla druga koordinatorica iz Možemo. Valjda po onoj učinimo što možemo.

Tako da su primjetne taktike i strategije tzv. anti HDZ ili anti HDZ/DP koalicije. Taktike su komunikacijske prirode svim kanalima, prema svim skupinama, različitim tehnikama i sa sadržajima koji oblikuju strah i potiču bijes. Ove taktike sukladne su i strategijama osvajanja ili oduzimanja vlasti. One su etapne i izuzetno elastične ili prilagodljive i sa spuštajućim kriterijima. Kako bi valjda kada dosegnu dno, na vjetru kaosa išli prema gore, do, što se kaže, uzimanja vlasti. Tako se u izborima prikazivalo kako je narodu dosta HDZ-a, pa odmah kao rezervni položaj manjinska vlada, pa kada ni to nije moguće, onda konstituiranje Sabora i onda tko s kim ili tko koga, li pak neka učini što tko može.

Ta situacija potpune konfuzije izgleda kao dno (minimum) anti-koalicije, ali zahvaljujući taktikama straha i gnjeva računaju kako imaju dovoljnu prosvjednu energiju kako bi „borbu“ prenijeli na novu razinu ili frontu, na ulice i trgove. I to sve dok u Saboru traju bitke za predsjednika Sabora i to je strateško težište ovih anti bitaka, na asimetričnim osnovama. Naravno, ako relativni pobjednik HDZ ne skupi dovoljnu većinu. Do tada bi predsjednik ili premijer u povlačenju, stajao proaktivno/postrani, ali kada i ako Sabor bude „bez“ Vlade, a formira vodstvo, Predsjednik će kao mali dio izvršne vlasti svojom pojavnošću nastojati halabukom pokriti ovu prazninu. I tek tada mogu učiniti one stvari koje bi im produžile i ojačale pozicije i omogućile snažniju neprekinutu kontrolu hrvatskog društva. Nema prekida, dok neprijatelj ne spava!

Sve ovo potpuno pokriva i analiza profesora Tihomira Cipeka, koji kaže kako je cijela situacija kao kod Shakespearea: puno vike ni za što. Tu se polazi od krive pretpostavke kako Milanović želi biti predsjednik Vlade. Mi to još ne znamo, to je izgleda propagandni trik. Sve ovo o čemu svjedočimo pokazuje da nemate pravo koje bi bilo neutralno. Te kako je hrvatska politička scena kao kuća od karata, ali problem je što se ne može napraviti kvalitetna kuća od karata, jer jedan dio karata ide u jednom, a drugi dio u drugome smjeru. Ovdje možda profesor misli na opisanu situaciju, ali može se shvatiti i kao nejedinstvo u nacionalnim ciljevima i sl. Naša javnost podijeljena je čak i oko ustavnopravnih pitanja, smije li kao sada, predsjednik Republike biti mandatarom za sastavljanje Vlade. Većina vjerojatno i zna kako ne može, ali prevladava ono: „Sada ćemo mi vama pokazat!“ ili „Goni bandu“ i slične umotvorine.

Društveno aktivna profesorica Sanja Barić, opet se javila poslije zadnjega upozorenja Ustavnog suda. Osim što jasno i živo obrazlaže svoje stavove, ona kao takva je i poruka sama za sebe. Pa kaže: “Ustavni sud nije zločesta institucija u koju su napakirali neki zločesti HDZ-ovci ili SDP-ovci ili ne znam tko”, rekla je Sanja Barić koja ističe: “Moji su sentimenti lijevi, ali ne mogu zagovarati meni blisku opciju kada ona krši Ustav”. To je negdje blizu onoga što je još ranije u vezi toga izgovorio stari politički lisac Damir Kain, kako voli Milanovića, ali kako više voli Ustav. Tako da sada imamo i živu priliku za test emocionalne inteligencije. Ona je još upozorila i na neke brojke koje su, kako kaže, poznate. SDP je izabrao 5 sudaca i znamo kojih, a znamo i koje je suce izabrao HDZ. Podsjetit ću, završila je, u ovom Ustavnom sudu od 13 sudaca imate njih 7 koji su lijeve prominencije, dakle većina. Izgleda kako su test emocionalne inteligencije prošli u Ustavnom sudu, barem većina.

Neće proći!

Za kraj, vjerojatno je sve najbolje komentirao naš primarni ustavni senior Branko Smerdel u svojoj objavi. – Podsjećam: P. GRBIN SE JE 2013. proslavio ‘ako prođe – prođe’ “teorijom” kako je volja SABORA iznad volje NARODA. A volja premijera Milanovića iznad Ustava!! Radilo se o referendumu o ustavnoj definiciji braka, koju je premijer htio zabraniti! Gdje su granice te vrste manipuliranja ustavnim odredbama?

Nema se tu više što dodati osim „Peđa nije vam prošlo“. Zaustavio ih nije mrski Ustavni sud, već kako je i sam rekao, matematika. Da, mnogima u školi je ta neumoljiva matematika mrska. Nitko i ništa, posebno zajedno, nije iznad matematike, jer to je najvažniji prirodni i zdravorazumski zakon. Zdrav razum nam treba ukazati i to, kako se dotični nije odrekao tutora Zorana Milanovića. Sada planiraju kako će on iz komforne zone predsjednika Republike, onako s visine moći nadzirati i snažnije usmjeravati sastavljanje kućice od ograničenog broja karata, koju namjeravaju izgraditi u Saboru. Slično kao u priči o „Tri praščića“, ali bez trećega. Ovo ipak ide prema tužnim snovima dva praščića, neovisno kojega spola, jer struka je tek, iako je to nitko nije ni pitao, naknadno utvrdila kako kravica ima „pišu“.

Autor:Darko Marinac

hkv.hr / Hrvatsko nebo