Dinko Pejčinović: MANJINSKO PITANJE NA HRVATSKIM IZBORIMA

Prema postojećem izbornom zakonu manjine u Hrvatskoj, za razliku od ostatka Europe, uživaju posebna prava i povlastice, što su pokazali i netom završeni izbori. Od ukupno 151 zastupnika u Saboru, manjinci su izabrali čak osam predstavnika, što ih je dovelo u mogućnost da presudno utječu na formiranje vlasti i ucjenjuju vladajuću stranku. Mnogi od tako izabranih sabornika na izborima su dobili tek nekoliko tisuća, ili čak stotina glasova, čime su doveli u neravnopravan položaj  sve ostale sudionike u izbornom procesu.

U tom pogledu ilustrativan je primjer vječnog zastupnika talijanske manjine Furija Radina, koji se u Saboru pojavljuje još od daleke 1992. godine, što ga čini najdugovječnijim zastupnikom u povijesti moderne hrvatske  demokracije! Na nedavnim izborima Furio je dobio manje od tisuću glasova, ali se ipak nekako provukao u saborsku fotelju?! I neki „srednjestrujaški“ analitičari, poput Bože Skoke, počeli su dovoditi u pitanje opravdanost takvih povlastica za pripadnike manjina, tim prije što se vrlo mali broj Srba, Talijana, Mađara … na izborima odlučuje glasovati za svoje predstavnike; većina manjinaca svoj glas daje građanskim strankama koje predstavljaju sve birače, neovisno o nacionalnoj pripadnosti. Potrebu postojanja manjinskih lista doveli su u pitanje i intelektualci koji se pojavljuju u emisiji „Peti dan“ HTV-a, poput Petra Mitrikeskog i Matije Štahana. Kako, dakle, riješiti manjinsko pitanje, a da svi akteri budu podjednako (ne)zadovoljni?

Tri rješenja za suzbijanje diskriminacije

Jedno od mogućih rješenja je ukidanje manjinskih lista, što bi bilo potpuno u skladu s prevladavajućom europskom praksom. Međutim, nama bliska Slovenija ipak dopušta izbor predstavnika dvaju autohtonih nacionalnih manjina – Talijana i Mađara, što bi moglo biti dobar putokaz i za Hrvatsku. Prema slovenskom uzoru, Hrvatska bi trebala birati 3-4 manjinska zastupnika, to jest po jednog Talijana, Mađara i Srbina, dok bi četvrti zastupnik mogao  predstavljati sve ostale manjine, mahom doseljene u vrijeme bivše Jugoslavije. Takvo rješenje doima se razumno i pravedno, ali će zasigurno naići na žestok otpor svih onih koji od postojećeg izbornog sustava imaju koristi. Možemo očekivati da će se pojaviti i hrpa pravnih stručnjaka koji će fanatično dokazivati kako se ne smije dirati u „stečena prava“ (to jest povlastice!). Taj argument počiva na klimavim temeljima; što je sa stečenim pravima naše dijaspore i Hrvata u Bosni i Hercegovini, koji su ne tako davno mogli birati čak dvanaest zastupnika, a danas samo trojicu?!

Najbolje bi bilo da se manjinsko pitanje riješi na narodnom referendumu, pa bi se tako napokon saznalo što obični građani misle o izbornoj diskriminaciji kojoj su neprestano izloženi. Ako ni to ne uspije, postoji još jedno „salomonsko“ rješenje, kojim bi se ograničio pretjerani utjecaj nacionalnih manjina u političkom životu. Jednostavno rečeno, broj zastupnika u Saboru potrebno je udvostručiti, odnosno povećati na tri stotine narodnih predstavnika. Time bi se  na elegantan način prepolovio utjecaj manjinaca na izbor izvršne vlasti, a brojni političari koji danas ne prelaze izborni prag konačno bi dobili svoju priliku! Pa tko to ne bi podržao?

Hrvatsko nebo