Uskrs u miru Božjem, a Vaskrs?!

Tjeskoba i strah uoči i ovogodišnjeg najvećeg kršćanskog blagdana

Unatoč svesrpskom vaskršnjem saborovanju, neka nam ovaj Uskrs, kako nas uči neumorni mironosac s Trga Sv. Petra, bude blagoslovljena prilika od svjetovnog boga prijeći na kršćanskog Boga. Stanimo pred raspelo, izvor našeg mira, i zamolimo ga za mir srca i mir u svijetu.

Pred ovogodišnji Uskrs, onaj od 17. travnja 2022. doima se, iako je bio prije samo dvije godine, kao da je bio prije sto godina. Toliko se toga, naime, dogodilo. A i nevjerica s kojom je papa Franjo tada, po osobnom priznanju, gledao, srca ispunjena strahom i tjeskobom, postala je sveopća. Zlo s kojim smo gotovo naviknuli živjeti. Štoviše, toga je prvog ratnog Uskrsa u Ukrajini (a, doduše, i u Rusiji…) Papa zazvao i da Izraelci, Palestinci i svi, kazao je, stanovnici Svetog grada iskuse ljepotu mira, življenja u bratstvu i slobodnom pristupu svetim mjestima uz međusobno poštovanje prava svakog od njih.

Što je pisac htio kazati…

Naišao je, međutim, na gluhe uši. Svjedočimo, a tako će, bojimo se, biti i na ovogodišnji dan Spasiteljeva uskrsnuća, genocidu uživo. „Mir je moguć, mir je dužnost, mir je primarna odgovornost svakoga“, vapio je Papa na Trgu Sv. Petra. Ali ne samo da nije uslišan, nego ga u slučaju Ukrajina reinterpretiraju, optužuju čak kako maše „bijelom zastavom“ i poziva žrtvu da se pokori agresoru. Slijedom čega je vatikanska diplomacija, odgovarajući Kijevu, ali i još nekim drugim zapadnim centrima moći – neupitnim sukreatorima ukrajinske tragedije – morala tumačiti što je „pisac htio kazati“.

A htio je samo ono čemu od početka nastoji – dozvati mir. I nikada se u tomu nije umorio. Potkraj kolovoza 2022., uoči obilježavanja njemačke agresije na Poljsku 1. rujna 1939., kazao je ono što nitko nije želio čuti: „Sutra ćemo obilježiti godišnjicu izbijanja Drugog svjetskog rata koji je tako bolno obilježio poljski narod. A danas doživljavamo treći.“

I kad smo kod, sad već, daleke prošlosti i (nesretne) Poljske, kažimo i kako se 31. ožujka 1991., na Uskrs te usred raspada komunizma u SSSR-u i komunističkih režima u njegovim istočnoeuropskim satelitima, počeo gasiti Varšavski pakt – punog, inače, naziva Varšavski ugovor o prijateljstvu i uzajamnoj suradnji. Bio je to vojni savez sedam europskih komunističkih država pod patronatom (i zapovjedništvom Moskve), nastao u doba hladnog rata kako bi ograničio ponovno naoružanje Zapadne Njemačke.

Komu (ne) vjerovati

U biti, članice su za oproštajni stol sjele 25. veljače, a baš su na Uskrs, nekoliko dana kasnije, dogovorile rasformiranje vojnih struktura. Službeno je s političke scene nestao 1. srpnja ’91., a posljednji je predsjedavajući bio češki predsjednik Vaclav Havel koji je onda požurio u drugi pakt – NATO, iako je kao češki lider 1989. tražio da se ugase oba bloka. Ne treba mu pak previše zamjeriti: Čehe su, naime, ’38. izdali zapadni saveznici, a ’68. su ih izdali istočni saveznici… Komu, a nekomu, ipak, moraš (onda) vjerovati… Uostalom, bio je vrhunski intelektualac, gdjekad i prilično udaljen od realnosti, o čemu svjedoči i njegovo (disidentsko) Uputstvo za ponašanje prema okupacijskim snagama u vrijeme sovjetske intervencije u Čehoslovačkoj ’68.

Savjetovao je da se Česi prema Sovjetima odnose kao prema prirodnoj nepogodi, kao, primjerice, kiši – da ih, dakle, izbjegavaju. „Čini se da je neprijatelj nemoćan protiv ovog oružja, kao što je kiša nemoćna pred kišobranom“, objašnjavao je Havel. Retorička je to bravura, ali, kazali bismo, ne pije vode.

A kakva je „družba“ zapravo bio Varšavski pakt, zorno svjedoči (i) karta koja pokazuje detaljan plan gdje su trebale pasti sovjetske nuklearne rakete kao odgovor na mogući napad NATO-a. (Sličnost s aktualnim zveckanjem nuklearnog oružjem – Moskve, ali i Zapada – je, dakako, bjelodana!) Potkraj studenoga 2005. nova vlada poljskih konzervativaca otkrila je tajni dokument nastao 1979., u vrijeme kada su predsjednik SAD-a Jimmmy Carter i Sovjetskog Saveza Leonid Brešnjev službeno razgovarali o ograničenju naoružanja, a istodobno pripremali planove za vojne operacije.

Sedam dana do rijeke Rajne

Prema „istočnom scenariju“, najviše bi stradala tadašnja SR Njemačka, prvi cilj napada nuklearnim projektilima bili su Bonn te financijska središta: Frankfurt, Köln, Stuttgart, München i glavna njemačka luka Hamburg koju su Sovjeti smatrali strateškom točkom napada na zemlje NATO-a. A u kontekstu te (ratne) logike, sovjetske su rakete trebale zasuti sjedište NATO-a u Bruxellesu. Zanimljivo, Francuska bi bila pošteđena sovjetskih nuklearnih bombi jer je u tome povijesnom trenutku bila izvan NATO-a. Sovjetska vojna operacija zvala se Sedam dana do rijeke Rajne i predviđala je dolazak vojske Varšavskog pakta do francusko- njemačke granice. Zato i jest Uskrs, 31. ožujka ’91. dočekan s olakšanjem.

No, sada Kremlju stoluje Vladimir, kažu (neki) Veliki, Putin – a s njim se, bez obzira na Havelove retoričke vježbe, ne može kao s kišom. Ma koliko bio velik NATO kišobran pod koji bi se, evo, rado sklonila i Ukrajina, a što je, makar jednim dijelom, i okidač za rusku „specijalnu operaciju“.

„Oružana agresija ovih dana, kao i svaki rat, predstavlja zgražanje nad Bogom, bogohulnu izdaju uskrslog Gospodina, koja umjesto Njegova krotkog lica preferira lažnog boga ovoga svijeta“, posvijestio je Franjo prije dvije godine

I za današnje – preduskrsne – okolnosti važno je progovoriti o svijetu u kome živimo. Najveći kršćanski blagdan dočekujemo dok bjesni rusko-ukrajinski rat; Moskvi su nametnute sankcije, diplomatska izolacija te – bez imalo karikiranja! – zabranjivani su najveći ruski umjetnici; Čajkovski je, primjerice, skinut s repertoara zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta, a milansko sveučilište Bicocca otkazalo je seriju predavanja o Dostojevskom koje je trebao držati pisac Paolo Nori. Ruskim je sportašima prvo zabranjivan nastup, a onda im je, ipak, dopušteno natjecanje, ali bez nacionalne zastave…

Ma, tko to sve tako režira?!

Nekoliko pak dana pred (ovaj) Uskrs objavljeno je kako je u izraelskoj odmazdi nakon zločina Hamasa u listopadu prošle godine, do danas ubijeno više od 30 000 uglavnom civila, od kojih 14 000 djece. I – ništa. Washington, doduše povremeno, baš kada njegovi „osloboditelji“ pretjeraju, Benjamina Netanjahua stave na led. Ubrzo je, međutim za njih opet dragi Bibi…

Spomenimo pritom i najvažniju sporednu stvar na svijetu – nogomet; Izrael je prošle srijede kao domaćin u Budimpešti (…) izgubio od Islanda te će u finalu baraža za plasman na Euro 2024. igrati s Ukrajinom koja je u Zenici porazila Zmajeve. Tako je – ‘ajde makar nešto! –   izbjegnut sraz agresora i žrtve. Poraženi će pak utjehu potražiti u Sarajevu; Na Grbavici će, naime, prijateljski meč odigrati BiH i Izrael – nakon čega je stih Grbavice, rano ljuta dobio novo značenje. U trenutku nastajanja ovih redaka nema(m) informaciju tko će osiguravati ovu utakmicu – osobno preferiram NATO! Ali se i sjećam kolika se galama podignula kada je predsjednik NS/FS BiH Vico Zeljković svojedobno navijestio prijateljsku utakmicu bh. vrste s Rusijom…

No, vratimo se – Dostojevskom, zapravo papi Franji – koji se nije držao europske histerije po kojoj (čak ni!) mrtav Rus nije dobar Rus – a sve kako bismo se još jedanput uvjerili gdje to živimo. Uz podsjećanje kako se na Uskrs 20. travnja 2014., godinu nakon što je Jorge Mario Bergoglio na svetkovinu Sv. Josipa postao Petrov nasljednik, u svijetu izravno ili neizravno ratovalo u više od 60 zemalja. Ni ove godine nije bolje… Dakle, 13. travnja prije dvije godine argentinski se isusovac na Uskrs sjetio Legende o Velikom Inkvizitoru, u kojoj je Dostojevski govorio o Isusu koji se, nakon nekoliko stoljeća, vraća na zemlju.

Prijevara kroz povijest

Odmah ga dočekuje mnoštvo koje ga slavi, koje ga prepoznaje i kliče mu. Ali tada ga uhiti Inkvizitor koji predstavlja svjetovnu logiku. On ga ispituje i žestoko kritizira. Ponajprije i ponajviše stoga što Krist, iako je, dakako, mogao, nikad nije želio postati najveći kralj ovoga svijeta. „Ti“, kaže Inkvizitor Isusu, „prihvaćajući svijet i purpur cara, osnovao bi sveopće kraljevstvo i dao sveopći mir“, tvrdi te oštrom rečenicom zaključuje: „Ako postoji netko tko je zaslužio naš udio više od svih, to si upravo Ti.“ A na što će Franjo s Trga Sv. Petra: „Eto prijevare koja se ponavlja kroz povijest, iskušenje lažnog mira, utemeljena na moći, koji onda vodi u mržnju i izdaju Boga.“

Isusov mir, sjetimo se uvijek toga, a poglavito na dan Njegova uskrsnuća, ne dominira nad drugima, to nikad nije mir oružja. „Oružje evanđelja jesu molitva, nježnost, oprost i besplatna ljubav prema bližnjemu, prema svakom bližnjemu. Tako se Božji mir donosi u svijet. Zato oružana agresija ovih dana, kao i svaki rat, predstavlja zgražanje nad Bogom, bogohulnu izdaju uskrslog Gospodina, koja umjesto Njegova krotkog lica preferira lažnog boga ovoga svijeta“, posvijestio je Franjo prije dvije godine.

A ovaj Uskrs nakon dugo vremena Bosna i Hercegovina dočekuje s muštulukom iz Bruxellesa – Europsko vijeće odobrilo je početak pregovora o članstvu u Europskoj uniji. Ali – u Bosni uvijek neko „ali“ – samo dan-dva ranije Milorad je Dodik obznanio kako se 19. ožujka sastao s Aleksandrom Vučićem i patrijarhom srpskim Porfirijem te kako su dogovorili da 5. i 6. svibnja održe veliki vaskršnji sabor Srbije i Srpske da bi donijeli važne odluke za opstanak srpskog naroda. Iz iskustva, međutim, znamo kako Srbi saboruju kad im je „opstanak u pitanju“. I što nakon toga bude…

Vaskršnje ujedinjenje

Uostalom, evo najave eresovskoga vožda: „Svi drugi govore o svom položaju, zašto ne bismo i mi. Zašto je problem ako se Srpska i Srbija sve više približavaju do ujedinjenja“, (kao) čudi se Baja sve štiteći (ugrožene…) Srbe u: Sloveniji, Hrvatskoj te napose Crnoj Gori.

Neka nam to ne remeti uskrsni mir koji donosi Isus Krist. I neka evo i ovaj Uskrs, kako nas uči neumorni mironosac s Trga Sv. Petra, bude blagoslovljena prilika od svjetovnog boga prijeći na kršćanskog Boga – stanimo pred raspelo, izvor našeg mira, i zamolimo ga za mir srca i mir u svijetu.

Velikim inkvizitorima usprkos!

(Tekst je izvorno objavljen u uskrsnom dvobroju Katoličkog tjednika 31. ožujka 2024.)

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

nedjelja.ba / Hrvatsko nebo