Nataša Božinović: Igor Mandić i njegovo pleme

Slavosrpstvo  kao pojam u doba Matoša i malo ranije u doba Starčevića, uključuje niz antihrvatskih kukavičkih strujanja i sluganstava na kvadrat suprotnih hrvatskim interesima. Danas ga usmjeravamo ponajviše na hrvatske podanike Velike Srbije. Tako ga koristim i u ovome tekstu. 

Kad nema ujedinitelja Karađorđevića, kad nema Tita i partije i svih onih jugoslavenskih instituta i institucija, sasvim legalno  hrvatske institucije, od kulturnih do političkih, oživotvoruju vrijednosti bivše države.  Pa što ne bi i neka kavana. Konkretno Bajamontijeva kavana u Splitu. Lijepoga izgleda, nabildanoga gradskoga štiha,  imena koje također slavi antihrvatstvo, sasvim je pogodna za ušminkavanje slavosrpskoga primitivizma kojim je odisala kavanska manifestacija, ovoga puta u  čast pokojnika, mrzitelja Hrvata, Igora Mandića.

Povodom druge obljetnice njegove smrti manifestirala se „plemenita“ plemenska mržnja Slavosrba spram hrvatskoga naroda i njegove države.  A tko će slavljenju konkretne mržnje nazočiti, nego najviši plemenski poglavice slavosrpstva; Tomić, Dežulović i ostala bratija.  Svakoj normalnoj osobi, kršćanskih i humanističkih uvjerenja, mržnja je negativan i inferioran osjećaj, ali u spomenutu kontekstu slavosrpstva, uperene mržnje spram hrvatske nacije i državotvornosti, ona poprima pozitivan narativ i taj je vladajući i karijerno poželjan. Mandiću su se  „Gadila plemena i nije bio partijac“, istaknuto je u njihovu SD glasilu u skladu s fašističkom idejom okupljene partije i plemenskih komesara. Nije se naravno mislilo na Zulu pleme ili pleme Apaša, a kamoli na Srbijance ili ove naše slavosrpske bednike, jer je to nedopustivo, zakonom kažnjivo. Mislilo se na Hrvate koje se pogrešno naziva plemenom radi zluradog pridodavanja primitivnih i zaostalih obilježja kako bi hrvatskoj naciji bilo oduzeto pravo na slobodu i neovisnost.

Međutim, rečeno je općenito, pa bih da baš cjepidlačim kao suplemenska braća im po oružju, Faktografci, trebala novinara Slobodanke koji je izvijestivši o konkretnome događaju, mržnju preveo u  pozitivnu, uzvišenu emociju, lupnuti po prstima, prijaviti organima reda. Nekih sto i više godina unatrag, Matoš je, oslonjen na Starčevića, u svojim publicističkim djelima sve rekao o ovoj negativnoj emociji spram hrvatstva.

Habitus slavosrpstva nije šuma, pustara nit planina. To je grad i svi gradski prostori kao mrjestilišta: izdavačke i novinske kuće, kazališta, kina, koncertne dvorane i kavane. Instrumentarij gradske kulture, koriste za dodjelu  supremacijske  moći svojim istaknutim plemenskim članovima.

Povijesno; mržnja, laž, manipulacija lažnim vrijednostima, ubijanje, odstranjivanje onih koji nisu pripadnici njihova plemena, nije im strano. Trenutno im je više nego dovoljno mrziti, lagati i stvarati osjećaj inferiornosti pripadnicima hrvatske nacije kako bi uistinu inferiorne, njihove  slavosrpske vrijednosti, dobile na uzvišenosti. U knjižici „Domoljubne misli“, A.G. Matoša, nedostaje samo manipulacija utjerivanjem mržnje spram Hrvata, instrumentom rodna ideologija, sve drugo što nas tišti i što sprječava kulturno blagostanje inzistirajući na polarizaciji društva, savršeno je objašnjeno.

Na stranu što je Matoš svojom modernošću te istinskim literarnim i intelektualnim vrijednostima superioran ovima iz kavane (pa ne možemo očekivati da ga oni uzvise, osim ako ga posthumno ideološki ne preobrate), osobno ne vidim da su državotvorni Hrvati svjesni njegove veličine i njegova nauka u onoj mjeri koliko je svaki član slavosrpske bratije svjestan, površno, štreberski, skorojevićki bilo kako, većim ili manjim intelektom, bilo koje, pa i najbanalnije točkice koja ih okuplja i motivira na djelovanje u smjeru negativne emocije, mržnje. „Slavosrpski štreberi“, iskoristiva je i danas Matoševa sintagma. Mora im se priznati da su dobro naštrebali promidžbeni zanat. Da cijene svoje birače, da od njihova Anđa vlajina znanja, golih sirovinskih postavki; da nema Boga,  da je nacija izmišljotina koju treba poništiti, stvaraju virtualno superioran intelekt koji debelo ostaje ograničen samo  tim sirovim postavkama. Jer, daljnji mu razvoj nije potreban. I baš kako Matoš veli: „U Hrvatskoj se glupost ne može nikada osramotiti.“ Zato bez ograda stremi nezaustavljivo dalje.

Do mene dolaze površne informacije te slažem kockice u mozaik. Ono što nije tajna jest činjenica da našu baštinu bez ustručavanja proučavaju srpski, crnogorski i bošnjački znanstvenici. Pri tome ju nerijetko svojataju jer su se nama posvuda uhljebili slavosrpski štreberi koji takvo što podržavaju i često podanički surađuju s nacionalistički ostrašćenim znanstvenicima navedenih okolnih zemalja. Bilo da se radi o povijesti, povijesti umjetnosti, jeziku, naši znanstvenici koji pripadaju slavosrpskome plemenu kasne ili uopće  ne idu u korak s državotvornim vrijednostima. Na političkome planu dogodi se situacija kao primjerice s Bokeljskom mornaricom u UNESCO-u. Nešto što je hrvatsko, pripalo je svim narodima i narodnostima: Crnogorcima, Srbima, pa ajde de kad smo se naknadno trgli, i nama Hrvatima. Neki će reći: dobro smo i prošli, spomenuli su nas.

Čast izuzecima kojih nije mali broj, ali sve se više znanstvenika odgaja u smjeru da jedva s ponosom proučavaju i baštinu nastalu u okvirima današnje RH, a kamoli hrvatsku baštinu zarobljenu u granicama susjednih država. U budućnosti, u nekoj distopiji, moglo bi se s obzirom na one površne informacije koje skupljam u cjeloviti mozaik, dogoditi slijedeće: Hipotetski lik, kustos u kakvu muzeju, naiđe na  nošnju Bokeljske mornarice koja kupi prašinu u skladištu. Puno je godina prošlo od devastacije muzeologije, već su je odavna poharali slavosrpski štreberi, pa ne možemo očekivati da će konkretni lik iz distopije biti nešto inteligentniji i voljniji širiti svoje znanje o hrvatskome nasljeđu bokeljske baštine, te da će iznijeti  istinu na svjetlo dana. Prije će biti da je ostao na sirovim postavkama, a možda je i kloniran jer nema više obitelji, ni roda, ni poroda, a kamoli nacije, u toj crnoj budućnosti.  Stoga je vjerojatnije da će promptno reagirati: nošnju prijaviti miliciji!

Distopijska vlast će odlučiti da ju pokunjeno u bilateralnim pregovorima s Crnom Gorom oko pitanja granice, daruje crnogorskome poslanstvu kao njihovu baštinu, sasvim slučajno zalutalu u slučajnom muzeju, slučajne, anacionalne države Hrvatske. (Možda će ju darovati i srbijanskome poslanstvu ukoliko u budućnosti Crna Gora postane dijelom vazda namjerne, nerijetko i politički zlonamjerne države, Srbije). Ipak se nadam da će se dogoditi kao u filmskoj distopiji Loganov bijeg. Da će se i kod tako kloniranih likova probuditi humani gen, želja za istraživanjem, kopanjem i pronalaženjem istine. Da će netko takav pronaći izlaz iz ograničenosti i sveopćega ludila.

U konkretnome filmu ljude ubijaju kad navrše 30ak godina. Logan i njegova družica se probiju izvan granica distopije i saznaju da postoji starost. Simbolički se može prenijeti u današnjicu. Mladost se sputava da sazna za vrijednost starine: znanje, tradiciju i kulturnu baštinu.   U hrvatskome slučaju: trovanje mladosti sirovim postavkama (kao jedinim znanjem gdje ti u karijeri ne treba dublje poniranje nego te ograničenost čini superiornim), pogodovanje je globalističkim silama, a lokalno, Velikoj Srbiji.  Zahvaljujući  viralnosti,  omogućuje se infiltracija gluposti u sve kulturne institucije te tako dominacija nad zdravim razumom. Zato je Matoš dodao i slijedeće: „Glupost je velevlast i samo glup političar s njome ne računa.“ Milanović s njome debelo računa. Vidimo, osim što računa na svoje Anđe vlajine, narikače i ostale klaunove destrukcije države i državotvorne misli, zna da ne može osvojiti Sabor bez desničarske velegluposti. A nje, posebno kod MOSTA, ima u izobilju. Za njih je Zoki zlaćani Bruce Lee odavno.

Ali, začuđujuće, ni Radić ni Penava nisu zauzeli oštar stav prema Zokijevu  ismijavanju i pljuvanju na  hrvatsku državu. Bar meni, izgledalo je kao da mu se potajno dive. Kad im novinari u intervjuu  dometnu da ih Zoki voli, rastope se kao omladinci pri predaji štafete drugu Titu. U njihovim izjavama nisam uočila ni trunku gnušanja spram orgijanja balkanskoga primitivca  povodom neustavne objave kandidature na izborima. Kao da takav krkanluk koji ponižava cijelu naciju vulgarizacijom institucije predsjednika, smatraju sasvim suvislim!? Kao, čovjek je ispunio cilj, ujedinio ljevicu. Kao da su oni ljevica!!!??? Najpristojniju i najsuvisliju izjavu dao je, za ne povjerovati, IDS-ovac. Ma što on u sebi mislio, jer IDS bi sada nakon izbora išao u paketu sa Zokijem, svojom je izjavom pokazao respekt spram hrvatskih institucija kojega Zoka, pretpostavljam zbog neke vrste egoistična poremećaja, nikada nije imao ni u tragovima.

Da se vratim na manifestaciju posvećenu Igoru Mandiću ili bilo koju drugu, sličnoga sadržaja i cilja, može i splitski Pričigin.  Moguće je da poneka sirovina s osnovnim postavkama  zaluta tu, u smislu da nije od početka mrzitelj svoje nacije. Međutim, šarm malograđanštine i globalnoga sebeljublja može ga zbog stečenog „znanja“ odnosno neznanja u obrazovno-medijskome sustavu, pretvoriti u vrloga antihrvata. Jer je to hype!  Hajpaju se: danas Mandić, jučer Smoje, potom druga pera i perice. Kako bude čija godišnjica (Predrag Lucić,Vladimir Matijanić…, ima ih k’o Kineza), tako bude antihrvatska manifestacija. Kako koji od slavosrpskih štrebera premine, dobije prostora samo i isključivo radi njegovanja antihrvatstva. Inferiorni stvarnim hrvatskim vrijednostima, opet su superiorni zbog načina na koji ih se štuje.

Njihovo djelo, ako ga uopće ima kao kod slučaja Mandić, ili ga ima u neznatnom literarnome značaju, Smoje, Lucić, postaje  simbolima slavosrpstva.  Da ne velim o banalnijim banalnostima. Već sam pisala o okupljanju oko simboličkih točkica: Sevke, Balaševića, Noleta, ali vrijedi ponavljati jer  već debelo zauzimaju i svojataju hrvatske simbole. Hajduče  se u Hajduku, dinamuju u Dinamu.  Slavosrpsko  širenje Zone interesa. Što je, je. Sve se to odigrava u miru, mimo domoljubnih „intelektualaca“ koji šire zonu interesa  mirisom janjetine  tijekom idiličnoga seoskog derneka. U slast, domoljubi!

Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo