Za Milanovića moderna hrvatska država nikad nije postojala

Cilj nije vlast u Republici Hrvatskoj već sama Republika

Iako je nemoguće izdvojiti neku od Milanovićevih izjava koje je dao posljednjih tjedana kao najsramotniju i najopasniju, u posljednjem intervjuu za televiziju RTL aktualni predsjednik Republike Hrvatske uspio je otići još jedan korak dalje. Naime, na novinarsko pitanje što predstavlja uspostava „Treće Republike“, koju u okviru SDP-ove kampanje za izbore za Sabor zagovara, odgovorio je: „U sadržaju, to je treća demokratska republika. Imali smo Banovinu Hrvatsku i republiku nakon ’45.“

Dakle, nakon ove izjave, nitko više ne može sumnjati kako treba protumačiti Milanovićevo političko djelovanje i program. U Milanovićevoj interpretaciji povijesti ne postoji moderna, demokratska i neovisna hrvatska država, izborena u Domovinskom ratu i za koju su poginule tisuće civila i branitelja. I to govori osoba koja je bila premijer te „nepostojeće“ Republike i osoba koja sada obnaša funkciju predsjednika te Republike. A, ako osoba koja je bila i jest na takvim položajima ne priznaje postojanje današnje Republike Hrvatske, zašto bi ju priznavao danas-sutra itko, pogotovo oni koji joj nikad nisu bili naklonjeni. A njih je jako puno.

Banovina Hrvatska i Socijalistička Republika Hrvatska bile su dio jugoslavenske države, odnosno nikad nisu bile samostalne. Banovina je nastala kao pokušaj spašavanja Jugoslavije i izbjegavanja unutarnjih sukoba neposredno pred II. svjetski rat, a Socijalistička Republika Hrvatska bila je dio totalitarističke Jugoslavije predvođene komunističkim zločincem i diktatorom Josipom Brozom Titom.

U nastavku, na već spomenuto pitanje RTL-ova novinara, Zoran Milanović je isto tako nedvosmisleno rekao: „Treća republika je oslobađanje institucija, smjenama ljudi koji su došli politički. Treća republika je hrvatska, a ne bruxelleska vanjska politika na koju nikad nemamo prigovora“.

Kako je izgledalo osnivanje Socijalističke Republike Hrvatske i oslobađanje 1945. ne treba, nadamo se, puno naglašavati. U svako naselje koje se oslobađalo, osloboditelji su ulazili s gotovim popisima osoba koje treba likvidirati. One koje nisu ubili odmah u mjestu življenja, ubili su nakon rata u masovnim zločinima koji nisu opsegom zabilježeni nigdje drugdje u Europi, osim u Staljinovu SSSR-u.

Kako je izgledalo SDP-ovo preuzimanje vlasti (nedavne) 2000., isto vjerojatno ne treba puno podsjećati. Osloboditelji tog vremena također su imali popise ljudi koje treba likvidirati. Jedina razlika bila je što se nije išlo na fizičke likvidacije, nego na izbacivanja s dužnosti i s posla, uz potpunu marginalizaciju u političkom, kulturnom i javnom životu. Revolucionarni krvavi teror iz 1945. zamijenila je zloglasna detuđmanizacija, koja je Republiku Hrvatsku vratila nekoliko koraka unatrag, uz tešku eroziju svih njezinih institucija. Od ovoga „oslobađanja“ moderna Hrvatska zapravo se nikad nije oporavila.

Dvadeset i četiri godine poslije toga najavljuje se isti scenarij iz usta predsjednika Republike, koji otvoreno krši sve ustavne i zakonske norme, oglašujući se na zaključke Ustavnog suda i Državnoga izbornog povjerenstva. „Treća republika je oslobađanje institucija, smjenama ljudi“, vrlo je jasan Zoran Milanović. Dakle, opet čistke.

Milanović je jasan i što se budućega hrvatskog međunarodnog položaja tiče, kada kaže kako Treća Republika ne će biti „bruxelleska, već hrvatska vanjska politika“. Koliko je SDP vodio hrvatsku politiku, vidjeli smo najbolje tijekom desetljeća haaških suđenja i Račanove prodaje svega što se moglo strancima pod krinkom otvaranja Hrvatske svijetu. Zato novi vanjskopolitički smjer koji najavljuje Milanović nikako ne treba čitati doslovno. Riječ je o namjeri daljnje balkanizacije i izolacije Hrvatske, a ne uspostavi veće samostalnosti hrvatske politike u odnosu na Bruxelles.

Može se mjestimice u medijima sporadično pročitati kako je Milanović izvršio državni udar. Državni udar obično podrazumijeva preuzimanje države, ali sama država pri tome ostaje postojati. Namjere Zorana Milanovića, međutim, za cilj imaju samu državu, odnosno Republiku koju sam već javno ne priznaje kao postojeću. Stoga, koliko god se može i, u nekim aspektima, svakako treba biti nezadovoljan s postojećim stanjem, ne smije se dopustiti da se nezadovoljstvo okrene protiv nas samih.

Hrvatski je narod kroz iznimno tešku povijest izborio svoju jedinu Republiku devedesetih godina prošlog stoljeća. „Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo“, govorio je prvi predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman. Hrvatska nije danas onakva kakvu ju sami želimo. Ali najgluplje što bi se sada moglo napraviti jest tu državu sutra nemati. Hrvatski je narod premalen i preraseljen da bi ikad više dobio drugu šansu. Nadajmo se da je u odnosu na svoje „elite“ hrvatski narod toga dovoljno svjestan.

hkv.hr / Hrvatsko nebo