Z. Gavran/Velika subota – dan između svijeta zla i mraka i svijeta dobra i svjetlosti

Ne smijemo sami sebi dopuštati da nam strukturne sjene i privatna zla u bližnjima, u službenicima i strukturama Crkve ni sjene i zla u vladarima, mogućnicima i strukturama svijeta pomrače spoznajni i duhovni i religiozni obzor, da nam zastru pogled na ono što je dobro i svijetlo, čisto i uzvišeno, spasonosno, oslobađajuće i uskrsno. Mora nam biti jako stalo do „liturgije svjetlosti“, inače ćemo i osobno i skupno uranjati u ’liturgije’ mraka i zla ovozemaljskoga svijeta, ili tražiti izlaz u kratkotrajnim i nerazumnim zadovoljenjima požuda i strasti ili u prividnim ’osmišljenjima’ i ’blaženstvima’ kojima nas moćne sile ’svjetovnoga svijeta’ obasiplju i zasljepljuju, i tako nas u svoje ’mreže’ zarobljuju – ističe autor u zaključku ogleda koji donosimo.

Velika subota povlašteni je dan u katoličkoj liturgijskoj godini, dan koji se smjestio između Golgote i Uskrsa.

Sinoć smo liturgijski oplakali izdaju i nepravednu osudu Isusa Krista, njegovo mučenje, ponižavanje, osamljivanje, raspinjanje i smrt.

Večeras ćemo na misama uskrsnog bdijenja iščekivati i proslavljati Isusovo uskrsnuće iz tame groba, iz kamene grobnice zapečaćene na ulazi velikim teškim kamenom u stanje slobode i besmrtnosti.

Sinoć smo slušali o uhićenju u mraku i odvođenju na ispitivanje i suđenje, večeras će nam svitati svjetlo i buditi se u umu, duši, srcu i tijelu uskrsna vjera u liturgiji svjetlosti.

Danas smo negdje između jednoga i drugoga: žalosni zbog otmice i ubojstva našeg Mesije i ujedno pritajeno radosni zbog nade u skoro oslobođenje i uskrišenje Čovjeka.

Kada je Pilat izveo Isusa Krista pred razjarene Židove, prije nego što će izreći presudu, i dok je još nastojao ne osuditi ga, povikao im je: „Ecce homo – Evo čovjeka!“

Sinoć smo u Galilejcu i Nazarećaninu prepoznavali Čovjeka nemoći, onoga kakvi smo nerijetko i sami, i s kime se poistovjećujemo. Večeras ćemo čekati njegovo svjedočenje božanske snage i naravi Čovjeka moći i vječnosti, kojoj se i sami nadamo i u koju nastojimo vjerovati.

Danas smo negdje između žalosti i radosti, između utučenosti i oduševljenja, između spoznaje svijeta kao prošaranoga zlom, ljudi i snaga koje promiču zla, i spoznaje dobra u svijetu i ljudi kao pozvanih k dobru.

Naš svijet prepun je svakovrsnih nevolja i zala, od onih privatnih, „običnih“ pa do onih u društvu i diljem Zemlje i ponad nje, u politikama i nepravdama, u sukobima i ratovima, u nepogodama i u strepnjama za sigurnost i zdravlje, za sam život, dok toliki na sve strane bivaju unesrećeni ili usmrćeni.

U društvu, u državi, u Europi u kojima živimo i toliko toga s drugima dijelimo često i prečesto osjećamo nezadovoljstva, i frustrira nas nemoć da dane nam privatne i opće stvarnosti učinimo izborima ili drugim metodama boljima, nemoć da izmijenimo stanje raznih neljudskosti, nezakonitosti, nepravdi, manipulacija emocijama i sviješću, dekadencije, ogluhe o Božje zapovijedi, stanje masovnoga razvrata, sebičnosti, prijetvornosti i laži.

U takvim okolnostima nije malo onih koji gube volju, vjeru i nadu, razočaravaju se, prepuštaju se rezignaciji i depresiji, dok se neki drugi ’lijepe’ na mamce raznih predvodnika i demagoga, a prečesto nepravih ili lažnih autoriteta ili izbavitelja, kako bi u svoje umorne duše i u svoje perspektive za budućnost udahnuli ili u njoj održali kakvu-takvu silu povjerenja i samopouzdanja.

Kako god, Velika subota podsjeća nas i posvješćuje nam da nužno živimo i krećemo se u sjeni i izvrgnuti silnicama svijeta zla. Vazmena noć pred nama otvara nam, diskretno i nenametljivo, perspektivu dobra, spasenja, blaženstva i vječnosti.

Pouka Velike subote mogla bi se izreći i ovako: Patite i žalostite se, ali nemojte posustati ni odustati! Vjerujte, molite, pripravljajte se, da biste po Činu i Duhu Uskrsnuloga mogli opet nastojati u svakodnevici priznavati svoje grijehe, opraštati drugim grješnicima! Da biste mogli činiti onoliko dobra koliko vam je moguće te otkrivati onoliko dobra koliko ga ima i koliko ga može biti, u sebi, drugima i univerzumu.

No Velika subota nije samo jednom u godini, kao što ni Veliki petak ni kršćanska Pasha, Kalvarija, Golgota, Uskrs, odnosno Vazam, nisu samo jednom u godini. Oni su stalnice naše zbilje, a iznova su posvješćivane i ’utjelovljivane’ u liturgiji i sakramentima, u pobožnosti i duhovnosti, svakako i u djelima milosrdne ljubavi i životnog predanja za ideal i ciljeve vrijedne predanja koje se otkriva u osobnim pozivima, kušnjama i šansama.

Ipak, prečesto prevagu nad uskrsnom radošću odnosi korizmeno patništvo koje joj prethodi ili ju prati ili prožimlje. Vidi se to i, u umjetnosti, u prevazi žalostive „pasionske baštine“ nad vazmenom radošću i vedrinom.

Danteov „Pakao“ bliži nam je i razumljiviji i uvjerljiviji od Danteova „Raja“.

S prizorima i stanjima kroz koja je Isus Krist prolazio od uhićenja do umrća na križu, s patnjom, nemoći i bolju lakše se i mnogo češće poistovjećujemo negoli s blaženstvom uskrsnulosti i otetosti zlima i prolaznosti i smrtnosti i besmislima ovoga svijeta.

Morali bismo više nastojati da bude obrnuto. Ne u smislu samozavaravanja ni jeftinog sentimentalizma, ne u smislu olakog i namjernog zatvaranja očiju pred mrakovima i zlima.

Središnji problem nije u primjećivanju i ’priznavanju’ zla, nego u tomu što ono prečesto ili redovito zasjenjuju ili posve zastire, u umu, duši i emocijama, tolika dobra koja su nam nedvojbeno nadohovat. Dobra oko nas, dobra u nama.

Oko nas su tolike blagodati, takva materijalna i socijalna i kulturna i umjetnička i druga dobra kakva tijekom povijesti nisu mogli uživati niti se njima za svoje potrebe i želje koristiti ni najveći kraljevi, carevi i imućnici.

U nama su pak tolika živa ili zapretana duhovna dobra, kao što su dobro vjere, ufanja i ljubavi, dobro molitve i opraštanja, dobro kršćanskih krjeposti, dobro doživljavanja lijepoga i plemenitoga, dobro imanja svijesti da osim ’zemljice crne’ i ’doline suza’ i mraka bezdušnosti, nerazumijevanja i smrtnosti postoje i vječne, svijetle, čiste, neuništive zvijezde, da postoje nebeski areali, kraljevstvo čiste i vječne Ljubavi.

Uobičajena sklonost prevelikoj kritičnosti i nezadovoljstvu i svakodnevna zaokupljenost ružnim ili uznemirujućim medijskim sadržajima, svakojakim ideologijama, politikama, političarima, strankama, silama, vojskama, fanatizmima i stihijama, zaokupljenost svjetovnim i svjetskim brigama koje nijedna sila ne uspijeva i, čini se, ne može odagnati ni raspršiti, … sve to baca u sjenu tolika dobra koja imamo dostupna u svijetu, oko sebe i u sebi.

Nekritička pak i propagandna branjenja onih koji su vladajući ili dominantni na pozornici i zajapurena opravdavanja vladajućih snaga, struktura i odnosa odnosno aktualnoga stanja, koje je uvijek mješavina ’slavne prošlosti’, velikih očekivanja i zatajenja, iznevjera i izdaja, mješavina boljega i lošijega, pozitivnoga i negativnoga, pretvaraju nas u jednostrane prorežimce koji se predajemo zajapurenoj obrani ne samo pravih, nego i tolikih lažnih dobara i postignuća, obrani dakako uvijek od „negativaca“, „neprijatelja“ i „ugrozitelja“.

S druge strane, nekritička i pretjerana kritiziranja postojećega stanja i prepuštanje duhu (marksističke) „kritike svega postojećega“ čini nas utoliko udaljenijima od zbiljske i moguće stvarnosti da nas takav načelni pristup ’osuđuje’ na doživotna nezadovoljstva i nesretnosti, odnosno samorastakanja, a poneke odvodi i do nerazumnog prkosa i uništavanja drugih kao jedne, ili do uništavanja samoga sebe kao druge krajnosti.

I u jednom i u drugom slučaju stradavaju ponajprije sadržaji koje nosimo, potencijali koji se skrivaju u duši sviju nas, a zatim i drugi i samo društvo i svijet za koje, kao, želimo da budu dobri, bolji ili manje loši.

Zadovoljstvo i hotimično mirenje s lošim i zlim svijetom, s jedne strane, ili trajna ogorčenost i ozlojeđenost njime, u nemoći ili s lažnom nadom i neostvarivim obećanjima davanima od drugih, s druge strane, nanose veliku štetu istinskomu životu duše i duha.

U obama slučajevima stradavaju tako i kršćanske krjeposti; i vjera, i ljubav i nada, u nama, a onda i među nama. Mogući kršćanskiji svijet pretvara se i nehotice u poganskiji, u sebi razdjeljeniji, u posvađaniji, u još isključiviji, u ’zakrvljeniji’, u nesretniji svijet.

Most kojim ne samo na Veliku subotu, nego i inače možemo prelaziti preko ponora i bezdana, između zadovoljstva i nesretnosti, između moći i nemoći, između neizmjenjive sadašnjosti i moguće budućnosti, između propasti i spasenja… jest katolička liturgija i pobožnost, koju nam redovito i svakodnevno nudi Crkva.

Vrijednost toga što nam Crkva, koliko god po ljudima nesavršena i izložena svakovrsnim nedoličnostima i nesavršenostima, redovito nudi i omogućuje neizmjerna je.

Ne smijemo sami sebi dopuštati da nam strukturne sjene i privatna zla u bližnjima, u službenicima i strukturama Crkve ni sjene i zla u vladarima, mogućnicima i strukturama svijeta pomrače spoznajni i duhovni i religiozni obzor, da nam zastru pogled na ono što je dobro i svijetlo, čisto i uzvišeno, spasonosno, oslobađajuće i uskrsno. Mora nam biti jako stalo do „liturgije svjetlosti“, inače ćemo i osobno i skupno uranjati u ’liturgije’ mraka i zla ovozemaljskoga svijeta, ili tražiti izlaz u kratkotrajnim i nerazumnim zadovoljenjima požuda i strasti ili u prividnim ’osmišljenjima’ i ’blaženstvima’ kojima nas moćne sile ’svjetovnoga svijeta’ obasiplju i zasljepljuju, i tako nas u svoje ’mreže’ zarobljuju.

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo