Stranci kršenjem sporazuma iz Washingtona i slabljenjem uloge Hrvata pogoduju podjeli BiH
Vrijeme:3 min, 19 sec
TRIDESETA GODIŠNJICA POTPISA NA DOKUMENT KOJI JE DONIO ZAOKRET
Potpis Washingtonskog mirovnoga sporazuma 18. ožujka 1994., dakle prije točno 30 godina, označio je potpuni zaokret u odnosima u BiH i doveo zemlju bliže okončanju rata.
Jedan je rat, i to onaj između Hrvata i Bošnjaka, okončan preciznim power-sharing mehanizmima u vlasti, koji su posebno bili važni manje brojnim Hrvatima kako bi prihvatili gašenje vlastitog entiteta Hrvatske Republike Herceg Bosne. Gorka pilula za taj potez, s kojim se dio vodstva nikada nije složio, bilo je i obećanje o uspostavi konfederalnih odnosa novouspostavljene FBiH i RH, što se poslije pokazalo kao šarena laž, a koje vlasti ni u Zagrebu, ali ni u Sarajevu nisu imale nikakvih ambicija realizirati. A u međuvremenu su u njih prestali vjerovati i Hrvati u BiH. Pa, ipak, najvažnije je što je Washingtonski mirovni sporazum zakopao sjekire Bošnjaka i Hrvata te poslije praktički omogućio oslobađanje Hrvatske ulaskom postrojbi Hrvatske vojske u jugozapadnoj Bosni te u zajedništvu s HVO-om sjajne vojne operacije kojima su hrvatske snage stigle na prag Banje Luke.
Repriza iz Jugoslavije
Istodobno, nije bila zanemariva ni uloga Armije BiH, koja je dobila predah u ratu s daleko snažnijim protivnikom – Vojskom Republike Srpske. Na tragu toga Washingtonskog sporazuma počelo je popravljanje povjerenja između nekada zaraćenih Hrvata i Bošnjaka, a stvari su se odvijale u pozitivnom smjeru sve do 2000. godine, kada je međunarodna administracija angažirana u BiH, predvođena SAD-om, započela s provođenjem eksperimenta kojim se isključivo pogodovalo bošnjačkoj strani, što zbog činjenice kako se radi o strani koja je bila najveći gubitnik u ratu te je dobila najmanje “životnog” prostora. Očito se smatralo kako će se smjenom nacionalnih stranaka iz vlasti ojačati i “multietnički” blok koji je također bio smješten u bošnjačkom nacionalnom biću, no to se pokazalo kao potpuni fijasko i teški promašaj. Dapače, svi potezi koji su povlačeni vodili su najprije ponovnom konfrontiranju Hrvata i Bošnjaka, a onda i narušavanju odnosa sa srpskom stranom jer je osnažen bošnjački nacionalizam s idejom o državi u kojoj dominira jedan narod. A što je pak bio scenarij s kraja raspada Jugoslavije, kada su Srbi zamislili da trebaju dominirati cijelom saveznom državom. Potez kojim je prvo srušen Washingtonski sporazum bila su tzv. Barryjeva izborna pravila. Ta pravila nazvana su po američkom diplomatu tada na čelu Misije OESS-a u BiH Robertu Barryju, koji je umro prije dva dana, gotovo istoga dana kada je potpisan Washingtonski sporazum. Posljedice toga eksperimenta i danas su vidljive, a Washingtonski sporazum, onakav kakav su Hrvati potpisali, i danas se sustavno krši. Zahvaljujući upravo tim manipulacijama koje su poduzeli visoki međunarodni predstavnici i razni međunarodni dužnosnici. Barryjevim pravilima promijenjen je način biranja izaslanika za federalni Dom naroda, što je 2000. omogućilo da se iz vlasti izbace hrvatske stranke koje su imale narodni legitimitet predstavljanja. Njihov otpor koji se ogledao pobunom, izlaskom vojske iz vojarni, brutalno je slomljen tenkovskim gašenjem, a onda i pljačkom Hercegovačke banke.
Perverzija s Ustavom
Na vlast je dovedena protuhrvatska, a u biti probošnjačka Alijansa za promjene s nekoliko hrvatskih privjesaka u vlasti. Novi udar, odnosno brutalno kršenje Washingtonskog sporazuma koji su potpisali Hrvati te dobili značajan utjecaj, uslijedio je dvije godine poslije. Tada je prekršen mirovni sporazum iz Washingtona izmjenom odredbi po kojima su Hrvati izgubili paritet u Vladi Federacije BiH, a onda i mogućnost zaštite u donošenju odluka u Parlamentu. Uz to je tadašnji visoki predstavnik Wolfgang Petritsch nametnuo nove izmjene Ustava FBiH, odnosno ponovno je prekršio Washingtonski mirovni sporazum tako da je smanjio broj izaslanika koje se bira u federalni Dom naroda te “pojednostavio” način izbora Vlade. Ponovno na štetu Hrvata i u korist brojnijih Bošnjaka. Naime, umjesto polovine hrvatskog kluba u Domu naroda, izmjenama iz 2003. godine bila je dovoljna jedna trećina iz svakoga od klubova. No, nije ni to bilo dovoljno pa je još jedan Austrijanac, Valentin Inzko, prekršio odredbe Washingtonskog sporazuma, odnosno federalnog Ustava, dopuštajući da se i s potporom manje od trećine Hrvata izabere Vlada FBiH.
