E. Kraljević/Pomirba: kako je zamišljena, na što se u stvarnosti svela

Pomirba kod domoljuba i Jugoslavena

Shvaćanja suvremenika Titove države o tomu što ta zemlja jest i što je trebala biti, razlikovala su se i to znatno tijekom cijelog trajanja Jugoslavije. U Beogradu se uvijek podrazumijevalo da je riječ o čvrsto povezanoj, jedinstvenoj i nedjeljivoj državi (posebno na prostoru Srbije i okolnih zemalja gdje žive Srbi), dok se u pacificiranim krajevima poput Kosova ili Hrvatske, većinom bojažljivo, sanjalo slabljenje državnog centralizma i autonomiju tih krajeva. Naravno i među Hrvatima (i to u znatnom broju), a endemski i među Albancima, bilo je “zdravih” projugoslavenskih snaga koje su svjesno ili nesvjesno puhale u isti rog s velikosrpstvom zakrabuljenim u njima drago jugoslavenstvo. Slovenija i Makedonija su pak živjele svoj mirni politički život daleko od tinjajućih prijepora između Srbije i onih naroda čije prostore su velikosrbi, pod firmom skrbi za jugoslavensko jedinstvo, manjim ili većim dijelom, a nekad i u cijelosti svojatali za sebe. Bit svega je da je jugoslavenstvo bilo vrlo raznolik sklop nerijetko međusobno potpuno suprotstavljenih ideja s jasnom prevlašću (posebice u krajevima koje je Beograd smatrao svojima) velikosrpstva spretno zakrabuljenog u ideologiju jedinstva Titove države. Ti su politički nesporazumi nestankom partijske stege doveli do raspada zemlje.

Nešto slično dogodilo se i s pojmom pomirbe u Hrvatskoj. Franjo Tuđman i drugi koji su taj proces osmislili i pokrenuli, pomirbu su zamišljali kao nužnu pretpostavku svehrvatskog otpora velikosrpstvu s kojim se i sam Tuđman upoznao još tijekom Jugoslavije i za koje je znao da će kad tad nasilno izaći iz savršeno mu pristajuće sjene jugoslavenstva. Pomirbom se htjelo zatvoriti podjele iz Drugog svjetskog rata i pripremiti narod za sve izgledniji sukob. Ali jedinstvo se nije željelo postići samo zbog ratne pogibelji, nego i zbog jasne svijesti da je jugoslavenstvo, onako kako je ono bilo realizirano, po Hrvate bilo pogubno te da je i taj politički projekt svojim političkim rješenjima vodio u zločine, sukobe, mržnju i ratove. Ukratko, pomirbeno jedinstvo je s ove političke strane, uz jasnu svijest o potrebi otklona od NDH podrazumijevalo i energičnu distancu od zla i katastrofalnih političkih posljedica jugoslavenskih država. Samo pomirba pod jasnim hrvatskim nacionalnim i demokratskim predznakom koji kao zabludu poništava i jugoslavenstvo, mogla je istinski dovesti do uspostave jedinstva hrvatskog naroda oko bitnih povijesnih pitanja i do napretka države koji ne bi bio opterećen zastojima izazvanim međusobnim političkim trvenjima i podjelama.

No za takav je razvoj nedostajala karika zvana lustracija. Tuđman i ljudi oko njega su najvjerojatnije pretpostavljali da nakon otkrića o prešućenim zločinima nad Hrvatima u Drugom svjetskom ratu i poraću te nakon iskustva Domovinskog rata kad su nas ubijali u ime obrane Jugoslavije, nikomu pri zdravoj pameti ne bi mogle pasti na pamet pozitivne reminiscencije o toj državi. Vjerojatno zato lustraciju nisu niti proveli. Kako su se samo prevarili.

Podcijenili su snagu skoro polustoljetnog jugoslavenskog ispiranja mozgova zbog kojeg mnogi Hrvati ni prije tridesetak godina nisu vidjeli, a ne vide ni danas, da Jugoslavija nije bila ništa drugo nego, u jugoslavenske fraze uvijeni velikosrpski institucionalni politički projekt. Njima je Jugoslavija i danas odlična i čak idilična, jer i dalje vjeruju u perverzno lažni dojam međunacionalne sloge i ljubavi koji je ta država – utemeljena u potocima krvi koju je 1945. prolila jugoslavenska komunistička revolucija – unatoč tim zločinima uspjela ostaviti o sebi.

Za takve je pomirba bila nešto sasvim drugo od onoga što su zamislili domoljubi devedesetih. Jugoslaveni su tu pozitivnu političku ideju o prekidu unutarhrvatskih sukoba i ujedinjenju oko demokratskog ali nedvojbeno hrvatskog ideala, shvatili cinično prevarantski, s figom u džepu. Za njih je pomirba bila tek puko sredstvo za političko preživljavanje ne samo njih nego i čitavog jugoslavenskog mentalnog sklopa koji je tim procesom trebao biti odstranjen iz pozitivnih povijesnih sjećanja. A nakon dolaska na vlast 3. siječnja 2000. pomirba je za njih prestala vrijediti, jer zašto bi se moralno nadmoćni jugo “ubermensch” antifašističkog tipa (kako oni doživljavaju sebe) mirio s “ustašama” (kako oni doživljavaju sve nas koji smo svjesni jugoslavenskih zločina)? Jugofili su tako pomirbu pretvorili u karikaturu u kojoj je umjesto sredstva za odbacivanje totalitarizama, posebice onog žilavog jugokomunističkog koji se ukorijenio višedesetljetnim vladanjem nad Hrvatskom, pomirba postala sredstvo za trijumfalni povratak jugoslavenstva u javni život. Jugoslaveni su pomirbu protumačili i proveli ne samo kao pravo na vlastito političko preživljavanje, nego su svoj svjetonazor pod lažnim imenom antifašizma iznova ustoličili kao moralni korektiv hrvatstvu. Zato smo tu gdje jesmo, posvađani, podijeljeni, razjedinjeni. Država nam se za razliku od Jugoslavije zasad ne raspada, ali zato bez ikakve kontrole pluta morem svjetske politike.

Egon Kraljević

hkv.hr / Hrvatsko nebo