Zdravko Gavran o emocijama, emocionalnim zajednicama, manipulacijama sviješću, vjeri i razumu – DOKUMENT

Nakon što smo donijeli agencijski sažet prikaz, sada radi naših čitatelja donosimo zbog primijećenog povećanog zanimanja za obrađenu temu cjelovit tekst izlaganja što ga je publicist Zdravko Gavran imao kao pisanu podlogu usmenog i sažetog izlaganja održanog sinoć u sklopu ciklusa “Korizmenih tribina na Peščenici”. Čitav ciklus ima naslov Pokrenuti odozgor: Emocije, motivacija i religija, a izlaganje Z. Gavrana priređeno je na temu “Društvo, vjera, emocije i manipuliranje sviješću”. Moderator je i urednik ovih tribina dominikanac prof. dr. fr. Anto Gavrić.

Zdravko Gavran na tribini u Zagrebu/Emocije utječu na prosudbe i postupke, njima se i manipulira izvana

1. Pozdrav i uvod

Dragi fr. Anto, dragi župljani, poštovani gosti tribine,

Izlaganje ću započeti dobro vam poznatim pozivom proroka Joela, uz napomenu da obratite pozornost na izraze osjećaja u njemu:

Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Jahvi, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali. (Jl 2,13)

2. Pojam „emocije“

Suvremeni istraživač Richard Fierth-Godbehere napisao je knjigu pod naslovom „Ljudska povijest emocija – Kako su naši osjećaji sagradili svijet kakav poznajemo“. Ona se lani u nakladi Školske knjige pojavila u hrvatskom prijevodu. U njoj je iznio tvrdnju da je pojam „emocija“ engleski izum iz 19. stoljeća, a da su se prije toga za imenovanje raznih vrsta osjećaja koristili razni drugi pojmovi. U psihološkoj literaturi iznose se različite teorije i poprilična je zbrka u imenovanju i razvrstavanjima pojmova. Zato ću posegnuti za široko prihvaćenim određenjem koje je još davno dao veliki filozof Aristotel: Emocije imaju temelj u spoznaji određene situacije u kojoj se čovjek nađe. Povezane su s patnjom ili zadovoljstvom. One su oni osjećaji koji toliko mijenjaju ljude da utječu na njihove prosudbe i na njihovo djelovanje. Ugodne su, recimo radost, ili neugodne, recimo tuga ili žalost. Spajanjem šest osnovnih emocija nastaju i sve ostale. Ljude ćemo u nešto uvjeriti ako ono što kažemo uzburka njihove emocije.

Dometnuo bih i nešto drukčije mišljenje njegova također velikog učitelja Platona, koji je, kao dosljedan idealist pa stoga negativnije postavljen prema ovozemaljskomu, rekao: Emocije su nešto poput droge, pomućuju razum, odvode čovjeka od božanskoga, od razuma, od logosa. Ne može im se vjerovati zato što izviru iz nižih dijelova uma i izobličuju ga, smućuju svijest.

3. Razum, vjera, moral, emocije i motivacija

Biblijska objava, Crkva, biskupi, teolozi, filozofi, propovjednici, učitelji, a i sam dragi Bog u Objavi obraćaju se našem razumu. No i u Bibliji i u povijesti, a i u sebi samima primjećujemo kako apeliranje na razum ostaje prečesto nekako na površini svijesti, bez dubljeg učinka na stanje naše duše, duha, stavova i onoga što i kako činimo. Razum i vjera, zapovijedi i moral prečesto kao da idu drumom, a emocije i druge manje racionalne sile skreću nas, kao Crvenkapicu, u šumski gustiš.

To čega sve ima u tamnom potpalublju naših bića mnogi su ozbiljni ljudi prečesto smatrali manje vrijednim, prepuštajući izljeve strasti i osjećaja nižim slojevima društva, ili pjesnicima, sentimentalnim ženama i nezreloj djeci. A ono, događa se i njima rascjep između umnoga i bezumnoga i njima samima, kao što vidimo po tamnim stranama Crkve i društva.

Podsjetio bih na temeljni mehanizam koji u idealnoj situaciji djeluje u nama: razum spoznaje, volja na temelju prosudbe situacije i u skladu s etikom i savješću odlučuje što učiniti ili ne učiniti. No odmah bih dodao: bez emocija, suosjećanja i ostaloga što se nalazi na „nižim katovima“ našeg bića ne bi bilo pokretačke energije, pa i samog razuma, volje i savjesti.

I riječ „emocija“ i riječ „motivacija“ imaju isti latinski korijen: motus, pokret. Razum je nešto poput kapetana i kormilara broda koji je u pokretu, no bez motora u potpalublju ili bez fizičkog pogona odnosno energije na jedra ili vesla ili na sunčevu energiju ne bi bilo kretanja. Razumu i volji treba gorivo, treba energija da bi tijelo i dušu pokretali u smjeru kojim žele da se kreće.

4. Čovjekova unutarnja rascijepljenost

Suočeni smo sa situacijom na koju upozorava i koju priznaje i sveti Pavao kada Rimljanima piše: „Po nutarnjem čovjeku s užitkom se slažem sa Zakonom Božjim, 23 ali opažam u svojim udovima drugi zakon, koji vojuje protiv zakona uma moga i zarobljuje me zakonom grijeha koji je u mojim udovima. (Rim 7, 22)“

U čovjeku su i tjelesne i duhovne silnice u simbiozi, pri čemu velike kušnje dolaze i od jednih i od drugih – a kršćanski nauk najopasnijim smatra grijeh oholosti.

5. Osjećajni Bog

Prikaz Božje ćudi kako je ona opisana u Knjizi Izlaska dao je s gledišta neutralnog agnostika već spomenuti pisac knjige. On je Jahvu, kako je objavljen Izraelcima u Knjizi Izlaska, prikazao ovako: „S jedne je strane prožet blagom, očinskom i nježnom sućuti, stopljenom s nekom vrstom srdačne dragosti. Ispunjen je dobrotom i istinom. Dio te dobrote odnosi se na dubinsku pouzdanost i odanost – na obećanje da će biti uz nas i našu obitelj još tisućama naraštaja. Jahve je obećao i da će za nas patiti zbog naših grijeha. Jahve je ’spor na srdžbu’. S druge strane, to ne znači da se ne može naljutiti. … Ukratko, Bog može biti pun ljubavi i sućuti pod uvjetom da radite što vas se kaže te se primjereno ispričate kad to ne radite. Ako zgriješite bez pokajanja, bit će nevolja. Grijeh je sve ono što bi moglo uznemiriti Boga.“ Kako god bilo, riječ je o Božjoj srčanosti.

Kada bi Bog bio samo „veliki arhitekt svemira“, kako naučavaju masoni, i kada bi bio (ljudskim riječima rečeno) bezosjećajan i ’bezdušan’, čovjek bi bio prepušten samomu sebi i onomu što se naziva ’sudbina’, a i cijelo čovječanstvo jako sićušno i osamljeno u svemiru što ga je Stvoritelj stavio u pogon i od njega se odmaknuo.

Kada bi se djeca lêgla u inkubatoru, a ne razvijala u majčinoj utrobi, i kada bi ih odgajali ne roditelji i bližnji, nego hladni i proračunani upravljači i manipulatori psihom i sviješću, a to je distopija kakvu nam je u romanu „Vrli novi svijet“ dočarao dalekovidni Aldous Huxley, čovjekova sloboda i samosvijest bili bi jako suženi i zasužnjeni, a emocije žrtvovane. I ako ljudski mozak budu sve više čipirali odnosno kombinirali ga sa strojevima i čovjekolikim robotima i uvezivali ga u mreže koje kontroliraju moćni arhitekti informatičke budućnosti, tada će se čovjek kao stvorenje načinjeno na sliku i priliku Božju naći u škripcu.

6. Inteligencija, umjetna inteligencija, emocije i ljudskost

I dok se toliko govori o umjetnoj inteligenciji koja bi mogla sve više nadomještati ljudsku odnosno postajati poput ljudske, pokazuje se da se emocije dosad nije prevodilo na jezik i unosilo u programiranje umjetne inteligencije. Umna sposobnost bez emocija niti postoji niti ima smisla, tvrde sada najednom stručnjaci, podsjećajući i na „emocionalno mišljenje“ i „emocionalnu inteligenciju“. Stoga se preporučuje da se umjetnu pamet oprema i znanjima o ljudskim emocijama.

Uloga osjećaja i emocija nije nadoknadiva ničim drugim. Možemo li zamisliti recimo obitelj u kojoj između njezinih članova ne bi bilo nikakvih osjećaja, nego bi se sve činilo samo po dužnosti, hladno, bez suosjećanja, kao da su zajedno grubi roboti, a ne ljudska bića.

7. Mehanizmi utjecaja individualnih emocija na razum i svijest

Moderne znanosti otkrivaju ili potvrđuju, kako je napisao jedan istraživač, da „zbiljska ljudska inteligencija prolazi kroz čitav proces emocija“. Smatra se zato važnim istražiti mehanizme kojima individualne emocije utječu na razum i postupke kako bi se uvidjelo i moglo bolje kontrolirati njihov utjecaj na slobodu mišljenja. To je postupak autorefleksije ili introspekcije. Naravno, pritom će se otkriti da na razum utječu i mnogi drugi elementi, također socijalni i duhovni.

8. Ljudsko i božansko ’srce’, ljudski duh i Duh Sveti

Tu se otvara pogled i na ono što zovemo „srcem“. Veliki kršćanski mislilac i matematičar iz 17. stoljeća Blaise Pascal napisao je u svojim „Mislima“ i ovo: „Ima razloga srca koje razum ne razumije.“ Imamo i svetkovinu presvetog Srca Isusova i prečistog Srca Marijina. Govori se metaforički i o Srcu Božjemu. Srce se nerijetko, uz savjest, smatra i samom srčikom osobe, onim što je dublje i od razuma i od osjećaja. Ono nam otvara vrata milosrdne ljubavi, koja nadjačava oštricu pravde, dokazane krivnje i osude.

Nadalje, osim emocija i drugih sila iz potpalublja, pa i same duše, srca i razuma, postoji i nešto što se naziva duh čovjekov. No postoji, vjerujemo, i Duh Sveti. Reći ću samo to da iz prethodnih izlaganja na korizmenim tribinama na Peščenici i iz mnogo toga drugoga proizlazi da se impulsi koji dolaze, koji nas pokreću „odozgor“ zapravo kreću ili se ne kreću kroz našu nutrinu te da do razine i emocija i svijesti i razuma i djelovanja dopiru iz naše intimne i religiozne i ostale nutrine, dakle iznutra pa uokolo i prema van.

9. Pokrenuti ’odozgor’ odnosno ’izvana’ i/ili pokrenuti ’iznutra’

Karizmatski i pentekostalni pokreti te razne škole proročke duhovnosti koja privlači mnoštva u razne oblike stjecanja duhovskog iskustva u zajednicama i na masovnim skupovima vole više onu prvu riječ, riječ ’odozgor’. Karizmatski pokreti i škole imaju pak u pravilu praktički nezamjenjive duhovne učitelje ili vođe, koje se naziva ’karizmatičnima’ i obdarenima ’proročkim duhom’. A neki oblici masovne pobožnosti oslanjaju se na viđenja i ukazanja.

S druge strane više tradicionalne i meditativne škole pobožnosti i duhovnosti daju prednost riječi „iznutra“. U vrlo zanimljivim i vrijednim knjigama o kršćanskoj meditaciji, punima uputa za praktičke vježbe, njemačkog teologa i svećenika oratorijanca Klemensa Tilmanna, koje je svojedobno u prijevodu na hrvatski objavila Kršćanska sadašnjost, težište je na pojmu pounutarnjenje, njemački Verinnerung, na reguliranju disanja, oslobađanja i misli i emocija, na pražnjenju sadržaja svijesti od svega i svačega te spuštanju težišta iz glave u područje donjeg trbuha i dopuštanju duhovnoj nutrini da se u nama pokrene mimo samog razuma i vlastite nam volje.

Ako jest pravi, svaki je put dobar. Ako nije pravi, imamo problem. Nerijetko, u praksi imamo izmiješano jedno i drugo, kao recimo kod međugorskih ukazanja ili raznih ’seminara’ i praksa ’duhovne obnove’.

10. Kolektivna emocionalnost

A sada ćemo prijeći na sasvim drugo, ali za emocije i svijest važno područje, šire od individualnoga. Riječ je o emocijama koje dijelimo s više drugih ljudi ili koje se u nama pobuđuju putem širih ili masovnih interakcija unutar skupina odnosno unutar određenog kolektiva. Individualna psihologija bavi se primarno onim što se događa u svakoj pojedinoj osobi i u odnosima s drugom osobom. No osim individualne emocionalnosti postoje i „emocionalne zajednice“ i „emocionalni režimi“.

Emocionalna zajednica jest recimo obitelj, uz napomenu da je muž prije ženidbe pripadao te i dalje u velikoj mjeri pripada emocionalnoj zajednici svoje obitelji prije ženidbe, a žena isto tako svojoj, te u određenoj mjeri svako od njih ostaje do smrti nerijetko i u većoj emotivnoj bliskosti s obitelji rođenja negoli s bračnim drugom, osobito dođe li do rastave ili drugih većih teškoća. Dominikanska zajednica odnosno samostan na Pešči svojevrsna je i emocionalna zajednica, u kojoj se dijele i stavovi i osjećaji, a na svoj je način to i šira hrvatska dominikanska provincija te dominikanski red diljem svijeta. Zajednica je i župa, premda je pitanje koliko smo kao župljani uopće emotivno povezani jedni s drugima. No svatko u sebi može osjećati i apstraktnu identitetsku privrženost župi, dominikancima, Crkvi. Ali ta individualna identitetska privrženost ne proizlazi iz prisnosti zajedništva, iz stvarnog dijeljenja nekih osjećaja s drugima – zato što nema ni dijeljenja životnih situacija. Zajedničke su samo liturgijske situacije ili okupljanja, a one su jako odijeljene od cjelovitosti životnih situacija, od onoga čemu posvećujemo više od 95 posto svog vremena. Istinsko obraćenje i povlaštena duhovna iskustva morala bi više prožeti i tih 95 posto vremena kada smo izvan duhovno-religioznih prigodnih okupljanja, odnosno biti u većoj uzajamnosti sa svim ostalim životnim stanjima. I odgovarati na pitanja i izazove koji u životu nadolaze.

Navest ću s vjerskog područja samo dva primjera zanimljiva nama kojima je draga Biblija i kršćanska vjera. Prvi je onaj kada je prorok Jona došao u grad Ninivu navijestiti da će ga zbog opće pokvarenosti Gospodin uništiti. No došlo je do neočekivane reakcije, koju pisac Knjige postanka opisuje ovako:

Jonin „glas doprije do kralja ninivskoga: on ustade s prijestolja, skide plašt sa sebe, odjenu se u kostrijet i sjede u pepeo. Tada se po odredbi kralja i njegovih velikaša oglasi i objavi u Ninivi: ’Ljudi i stoka, goveda i ovce da ne okuse ništa, ni da pasu, ni da vodu piju. Nego i ljudi i stoka da se pokriju kostrijeću, da glasno Boga zazivlju i da se obrati svatko sa svojega zlog puta i nepravde koju je činio. Tko zna, možda će se povratiti Bog, smilovati se i odustati od ljutoga svog gnjeva da ne izginemo?’ Bog vidje što su činili: da se obratiše od svojega zlog puta. I sažali se Bog zbog nesreće kojom im bijaše zaprijetio i ne učini. (Post 3, 6-10)“ Bog je, dakle, opisan slikovito kao biće s ljudskim osobinama, pokazao suosjećanje, sažalio se i odustao od kažnjavanja grada.

Drugi primjer i analogan prizor zatječemo u knjizi „Jesen srednjega vijeka“, u kojoj Joahn Huizinga navodi niz svega i svačega, a ovdje citiram dokumentarni opis jedne vrlo umjerene situacije iskazivanja kolektivne pobožne emocionalnosti:

„Kad je sv. Bernardin Sijenski [talijanski franjevac] završio jednu svoju velebnu propovijed, zapalio je dvije svijeće i podigao dobar lakat visoku ploču na kojoj se u zlatu i plavoj boji sjajilo ime Isusovo u vijencu zraka; ’narod koji je ispunio crkvu kleči, svi zajedno plaču i jecaju od slatkog ganuća i nježne ljubavi prema Isusu’.“ Možemo li zamisliti takve emocionalne izraze i izljeve u našim crkvama danas? I trebamo li ih željeti?

11. Umjetnost i emocije, individualno i kolektivno

Kad smo već spomenuli ’svetu sliku’ nad kojom su se vjernici od ganuća rasplakali, recimo nešto i o emocijama u umjetničkim djelima, u kojima se one, uz sve ostalo, na dotjeran i uzvišen način izražavaju ili kod poklonika. Gledamo li umjetničke svetačke slike u ovoj dvorani, teško da će one koga danas ganuti do suza. A pogotovu je nezamislivo da se svi mi ovdje do suza ganemo ili padnemo u ekstazu pred prizorom recimo Meglićeva mozaika svetog Dominika, meni slijeva. Likovna djela doživljavamo isključivo individualno, meditativno, u sebi, i osjećamo da nam se sviđaju ako su lijepa. Emocije će prije pobuditi poezija, osobito ona romantično-sentimentalna. Kolektivno doživljavanje vidljivo je u kazalištu, još od grčke tragedije i komedije pa do današnjice. Nije malo ni dirljivih filmova koji će nekima izmamiti suze odnosno pobuditi snažne osjećaje, ali i kinu svatko će ih doživljavati za sebe, ne zajedno s drugima. No kada dođemo do glazbe, kolektivna emocionalnost širi se do nevjerojatnih razmjera, kao što pokazuju i kod nas neki nedavni fenomeni s područja masovne kulture, ili primitivne kulture i nekulture, kako-kad.

12. Emocionalni režimi: masovni izljevi emocija i strasti; rodoljublje i domoljublje kao kolektivna emocija

Nešto slično kolektivno imamo u masovnoj mjeri i kod navijača nogometnih klubova ili reprezentacija. Navijači se osjećaju kao emotivna zajednica, iako se međusobno ne poznaju niti su jedni drugima bliski, osim recimo ako su bad-blue-boysi koji se i inače međusobno druže i čuvstvuju složno. Dapače, snažne emocije moguće je kolektivno iskazivati i kada glavni motiv nije samo ili nije uopće nogomet, kao što se u obliku dotad i poslije neviđene euforije dogodilo g. 2018. pri dočeku Vatrenih po hrvatskim gradovima nakon osvajanja srebrne medalje u Moskvi.

Mnogo je različitoga u takvim ’masovkama’ što ljude privlači i motivira: od potrebe za iskazivanje nacionalne svijesti, privrženosti i ponosa do neizravnog otpora stanjima u društvu, svijetu i politici koja se u stvarnosti ne uspijeva izmijeniti sukladno očekivanjima mnogih. Individualistička psihologija i duhovnost obično zanemaruju domoljublje i rodoljublje, a znamo iz novije povijesti koliko je ono bilo snažan i emocijama nabijen pokretač u razdoblju 1989. – 1995. Mnoge je tada spoj spoznaje izloženosti naroda i domovine agresiji, u kombinaciji s dispozicijama odnosno temperamentom i karakternim osobinama, ponukao da se jave u hrvatske oružane snage kao dragovoljci – da dakle i svoj život stave u službu ostvarenja zajedničkog ideala. A u čestim fizičkim obračunima navijačkih skupina vidimo i kolike su pozitivne i negativne emocije i strasti prisutne i snažne među navijačima.

Emocionalni režimi koji duže traju vidljivi su na posebne načine u ilegalnim revolucionarnim organizacijama, ili recimo u bandama i mafijama. Njihove kodekse mora se poštovati, a snažne emocije dijeliti s drugima.

13. Područje čovjekove nutrine razmjerno zanemareno spram područja društva

Socijalno područje i područje međunarodnih odnosa bilo je u dokumentima II. vatikanskog sabora i u brojnim drugim katoličkim dokumentima jako zastupljeno. Neusporedivo više od bavljenja neredima i uređivanjem duše, emocija i tjelesnosti s ciljem da se naš vanjski svijet učini sličnijim kraljevstvu Božjemu, a manje neljudskomu ili đavolskomu. Mnoga socijalna nastojanja u međuvremenu su se razbila o razne hridine neuspjeha i razočaranja. To se dogodilo i s našom samostalnom hrvatskom državom, kako su je prethodno idealisti zamišljali. Pokazalo se da nije moguće ostvarivati sve bolje društvo bez sve boljih ljudi; da ne može biti vanjske kvalitete bez dovoljno i postojano kvalitetnih ljudi. Politički i ideološki sustavi služili su se i služe se opet sve više manipuliranjem masovno-osobne svijesti. No što je zapravo manipulacija?

14. Masovne svjetovne manipulacije

Najviše mi se sviđaju dvije definicije. Prva, široko prihvaćena, kaže da je manipulacijsko umijeće ili vještina sposobnost mijenjanja osjećaja i ponašanja drugih s ciljem da ih se dovede do toga da misle, osjećaju ili djeluju onako kako to žele manipulatori. Druga  ističe: „Manipulacija izravno utječe na nečija vjerovanja, želje ili emocije tako da ta osoba ostane prikraćena za vjerovanje, želju ili emociju na načine koji nisu u njezinu vlastitu interesu ili vjerojatno nisu u njezinu vlastitu interesu u sadašnjim okolnostima.“ (Anne Barnhill, What Is Manipulation?, u knjizi Manipulation: Theory and Practice, 2014.)

Manipulacija ne mora biti samo negativna, nego može biti, recimo u odgoju, i vrlo pozitivna.

U suvremenom svijetu njezino područje najmasovnije primjene jest komercijala, tržište, reklame, oglašavanje radi prodaje roba, usluga, zabave i ideja. A postoje i subliminalne poruke, koje ulaze u našu dušu. Iako ih naša osjetila i svijest ne primjećuju, one nesvjesno ulaze u nas i mijenjaju naše osjećaje simpatije i antipatije, a i to kako ocjenjujemo ono što se nudi.

Druge masovne manipulacije sviješću povezane su s ideologijama, vlastima, pristašama i podanicima, osobito kada se vlasti vode totalitarnim ideologijama ili kada su nepoštene, autokratske ili totalitarne.

15. Manipulacije religioznim emocijama i čežnjama

I u suvremenom svijetu primjećujemo kolika je snaga religioznih emocija i čežnji: one često – prepletene sa spoznajama, idejama i vjerovanjima – pokreću mnoštva da pođu na hodočašća, da se uključe u ove ili one pobožnosti, pokrete, zajednice i organizacije, ili da se priključe vrlo ofenzivnim, a nerijetko i opasnim, fanatičnim sljedbama. Najčešće su fenomeni masovne vjerske oduševljenosti povezani s priznatim ili nepriznatim ukazanjima, čudesnim događajima ili s ’karizmatičnim’, kako ih se naziva, učiteljima odnosno vođama. Određeni ’kult ličnosti’ svakako jest ili može biti krupan problem i loš znak, gdje se god pojavi. Iako, s druge strane, bez snažnog vođe ljudi najradije ostaju tromi, nepokrenuti.

Europsko kršćanstvo, osim spomenutih vjerskih pokreta i zajednica, izgleda nam danas nekako ili umorno i bez energije, a duše su masovno uspavane i prečesto ravnodušne prema svakom vanjskom pokušaju da ih se razbudi. No zato pogled na islamski svijet pokazuje kolike se u njemu svjetonazorsko-emotivno-političko-kinetičke energije skrivaju ili se masovno, kolektivno izražavaju. Neke takve manifestacije unose strah među one koji bi mogli postati metama muslimanskog gnjeva kada se on razgori, ili mogućih muslimanskih fizičkih i vojnih invazija s ciljem širenja islamskog svijeta i carstva, kakve su u povijesti imale već prije više od tisuću godina enormne razmjere. Postoje naravno i druge imperijalne težnje ili emocije nesnošljivosti i mržnje prema inovjercima ili drugim zemljama, no kod velesila nositelji su im politička i medijska vodstva, dok kod muslimana, a sada sve više i kod hinduista u Indiji, one spontano i potpomognuto od vjerskih prvaka izviru iz duše i srca širokih mnoštava.

16. „Psihologija gomile“ i neke suvremene pojave

Pri masovnim izljevima negativnih emocija, bez obzira na to koliko su opravdani, treba biti osobito na oprezu. Na to da kolektivna emocionalnost pojačava ili proizvodi individualnu upozorio je g. 1895. u poslije vrlo popularnom i citiranom djelu „Psihologija gomile“ francuski socijalni psiholog Gustave Le Bon. Ustvrdio je da postoji niz osobitih značajki ’psihologije gomile’: „impulzivnost, razdražljivost, nepodobnost razmišljanja, manjak prosuđivanja i kritičkog duha, pretjerivanje u osjećajima i razni drugi“. On u pokretima gomile ili svjetine raznih vrsta  primjećuje „da pojedinac, koji već neko vrijeme tone u burnoj gomili, dolazi doskora – zbog struja koje iz nje naviru ili iz sasvim drugih uzroka, koje mi ne poznajemo – u neko posebno stanje, koje u mnogočem naliči na opčinjenost u kakvoj se nalazi hipnotizirani kad je u rukama hipnotizera.“ Dodao bih i pojam „kolektivne opsjednutosti“ od zlih duhovnih sila.

Spomenut ću i događaj s početka ožujka ove godine. Na sveučilištu u engleskom gradu Manchesteru gomila od 250 zagovornika slobode pobačaja, ozlojeđena time da na sveučilištu postoji i okuplja se udrugica koja se zauzima za život, zamalo je izvršila linč nad njezinih 25 članova i članica (jedna je bila trudna) nakon što su ovi održali sastanak u svojoj prostoriji i trebali se razići. Psovanja, uvrjede, prijetnje, fizički nasrtaji njihovih kolega studenata. Članovi udruge pozvali su policiju da ih zaštiti od lična, a ona je u tomu jedva uspjela.

Eto, tolikih emotivnih, isključivih pa i inicijalno u duhu i stilu neonacističkih gibanja (samo s drukčijom ideološkom podlogom) imamo na liberalnodemokratskom Zapadu u 21. stoljeću. Kulminaciju je takav pokret nasilja i ništenja spomenika i svega što se razjarenoj gomili ne sviđa iz prošlosti i sadašnjosti imao prije nekoliko godina u Sjedinjenim Državama. Taj pokret i takvo emotivno-mentalno stanje nazvali su woke, u značenju onih koji bdiju nad društvom te vode bitke protiv povijesnih nepravdi, rasizma i desnice i prisvajaju si pravo uredovati protiv drukčije mislećih silom. A daleke, premda s malo uključenih aktivista, odjeke toga promatramo svaki mjesec na Jelačićevu trgu u Zagrebu kada se pobornici pobačaja, ispunjeni snažnim negativnim emocijama, nesnošljivošću, mržnjom i nasilništvom, okupljaju i grubo provociraju, ometaju i vrijeđaju mirne molitelje krunice, koji se okupljaju zakonito i po ustavom zajamčenom pravu na slobodu okupljanja i izražavanja.

Spomenut ćemo i političke stranke, uoči skorih parlamentarnih i europskih izbora. I one se u svojim kampanjama pojačano služe i različitim tehnikama manipuliranja emocijama i sviješću, osobito one koje imaju dosta novaca i određenih znanja i mogućnosti. Ne ulazim u njihove programske sadržaje, samo skrećem pozornost na mehanizme pobuđivanja i podjarivanja emocija kao pokretača mnoštava glasača u željenom smjeru. Postoje i školovani stručnjaci za manipuliranje čuvstvima, osjećajima, sentimentima, afektima, raspoloženjima.

17. Katolički sentimentalizam i kršćanstvo kao religija stabilne vjere, razumnosti i ljubavi

Zdrava kritičnost i ’hladna glava’ stoga je općenito nužna prema svemu u društvu, ali i u Crkvi. Katolički sentimentalizam ponekad zaista izlazi izvan granica razuma, vjerskog nauka i dobrog ukusa, povlačeći za sobom emocionalno labilnije, naivnije, povodljivije duše. Kršćanstvo nije religija sentimenata ni bujnih emocija, premda ni njih ne isključuje, nego religija stabilne vjere, razumnosti i one ljubavi koja oplemenjuje ljudsku osjećajnost i preobražava ju u unutarnji stav. Evanđelje nas ne poziva da se ravnamo po načelu ugađanja vlastitim osjećajima i sentimentima, nego koliko je komu moguće odgovornom sviješću o pozivu na ugađanje Bogu i sviješću o vlastitomu životnom pozivu, u poniznosti.

18. Svijet, sukobi, ratovi i ’posljednja vremena’

Na globalnom planu vidimo koliko su u mnoštvima, zaslugom i raznih manipulacija, ojačale ratoborne emocije slijedom ruske agresije na Ukrajinu, Hamasovih zločina u Izraelu, izraelskog vojnog pohoda i napada na Gazu i niza drugih razloga. Razni i moćni čimbenici diljem svijeta nastoje pridobivati ne samo argumentima, nego i emotivno što više ljudi, naroda i javnosti na svoju stranu. Svijet se kreće prema ne samo sve većem naoružavanju i osposobljavanja za rat, nego i prema sve snažnijim emotivnim grupiranjima i polarizacijama. Bližimo li se i nuklearnom ratu ili ’posljednjim vremenima’, to još nitko ne zna, no i za jedno i za drugo dozrijevaju uvjeti. A da je i to povezano s emocijama, vjerom i društvom, moralom i krjepostima, s nevjerom, slabostima i grijesima, vidi se i iz Isusovih riječi iz 24. poglavlja Evanđelja po Mateju, kojih ću manji dio navesti umjesto zaključka, a kao poticaj na razmišljanje:

„Mnogi će se tada sablazniti, izdavat će jedni druge i mrziti se među sobom. Ustat će mnogi lažni proroci i mnoge zavesti. Razmahat će se bezakonje i ohladnjeti ljubav mnogih. Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen. I propovijedat će se ovo evanđelje Kraljevstva po svem svijetu za svjedočanstvo svim narodima. Tada će doći svršetak. (Mt 24, 10-14)“ Težište bih na ovoj tribini stavio na riječi: ohladnjet će ljubav mnogih kao na jedan od ’znakova vremena’.

Hrvatsko nebo