D. Pešorda: Lavina

U susret distopijskom svijetu

Čitam negdje u bespućima međumrežja da alpinističke ekspedicije svake godine ostave na Mount Everestu oko 12 tona izmeta te je, kako slikovito zaključuje tekstopisac, najviša planina na svijetu pretvorena u ”fekalnu bombu koja samo što ne eksplodira”. Polagani ali postojani globalni napredak standarda i blagostanja na svijetu često dovodi do neočekivanih problema. Nešto što je nekada bilo pogibeljni izazov pustolovnim duhovima, odavno je već postalo stvar turizma. Problem s izmetom na Mount Everestu zorno pokazuje loše strane globalizacije, kao i pristupa sve većeg broja ljudi stvarima i iskustvima koja sunekada bile dostupne samo relativno uskom krugu ljudi. Ima stanovite ironije u tomu da je Zapad bio najpotentniji dok je Kolumbo s brodovljem plovio prema zapadu tražeći Indiju, a sada dok srednja klasa iz zapadnih zemalja vrši nuždu po Mount Everestu, zapravo je na zalasku.

Implikacije gore navedenog trenda mnogo su šire od ekoloških problema kao što je ljudski izmet na veličanstvenoj planini. Moj pokojni prijatelj Milovan Šibl, u rasprama koje smo vodili, uporno se držao teze da idemo ususret vremenu lošijeg života, osobito za široke slojeve stanovništva. Nikada u povijesti široke mase nisu imale tako visok standard kao danas, tvrdio je. Takvo stanje, držao je on, nije moguće održati na duže staze, napredak je još krajem dvadesetog stoljeća prešao svoj zenit. Tako da nam predstoje teška vremena. Danas u kontekstu nekontroliranih migracija, ideološkog woke ludila i svjetskog polurata osjećaj da će biti gore i nije neka rijetkost, prije petnaestak godina to nije bio slučaj. No, takvi procesi traju stoljećima, a kao prepoznatljiva crta kretanja prema nekom stanju postaju tek sagledani naknadno.

U posljednje je vrijeme vrlo frekventna sintagma u optjecaju ”veliki reset”, pri čemu se podrazumijeva zlokobniplan zakulisnih upravljača svijeta da drastično reduciraju broj stanovnika na planetu i izgrade novi svijet po nekim svojim načelima. Sada, oko preciznijih obilježja toga novog svijeta različiti teoretičari možda se i ne slažu u potpunosti, no u svim verzijama to je distopijski svijet. Najizglednija alternativa distopiji u režiji zakulisnih moćnika, kaos i uništenje u plamenu svjetskog sukoba, nije ništa bolja. U velikim pripovijestima našeg vremena, čini se, nema sretnih krajeva. Utješno je jedino što će u slučaju bilo kojega od ova dva ishoda Mount Everest opet biti djevičanski čist i lijep.

No, gledano s druge strane, nije li veliki reset svojevrsna nužnost, čak i neovisno o planovima i volji moćnika iz sjene? Krajem dvadesetog stoljeća bješe prava poplava naslova građenih po principu kraj ovoga ili onoga: Kraj povijesti, Kraj znanosti, Kraj čovjeka, pa čak i Kraj rata. Svi su ti ”krajevi” sugerirali stanovitu dovršenost, a u ozračju kaosa koji se nadvio nad nas nakon ”kraja povijesti” sve jasnije biva da je ta dovršenost, zapravo, istrošenost, oronulost, zamor materijala, nepodnošljivi teret minuloga…

Taj osjećaj da se došlo do zida, da nema prostora za razvoj i da ”patuljcima na plećima divova” preostaje još samo poigravanje klišejima iliti igra u pijeska zrnca kojega su već odavno prebrojana – zasjeo je na tjeme zapadnog čovjek s početkom postmodernizma. Treba mnogo neznanja danas za napisati običnu, prostodušnu ljubavnu pjesmu ili poemu o pustoj zemlji, naslikati akt ili crni kvadrat, sagraditi grad na gori ili povesti roblje prema slobodi, a znanje se ne da naučiti! Preostaje onda jedino temeljito razaranje iliti dekonstrukcija. Krajnji ishod koje je uvijek destrukcija. Kao što se komični junak našega doba, turist, uspentrao na Mount Everest, tako se i u svim ostalim oblastima ljudskog života i djelovanja sve ispremiješalo, isprevrtalo, istrošilo, otrcalo, izgubilo sjaj, smisao i svrhu. I to nelijepo klupko hita prema pogubnom raspletu. A plod razaranja može biti blagotvorno neznanje preživjelih, zalog novoga početka.

Duh vremena možda najbolje hvata alegorična slika: stojimo nemoćni da se pokrenemo u podnožju veličanstvene planine s koje svakog trenutka prijeti lavina. S oproštenjem, govana. Iliti najautentičnijih tragova koje smo ostavili u tako ljudskoj težnji okusimo iće i piće s trpeze bogova. Bez adekvatne odgovornosti i ne računajući na kaznu koja uz to ide.

Damir Pešorda / Hrvatski tjednik

hkv.hr / Hrvatsko nebo