Nakon zabrane uvoza ruske nafte u EU, Indija postala najveći opskrbljivač Europe – ruskom naftom

Kada se visoka politika miješa u ekonomiju i trgovinu, a to je postalo sve češće od kako su posljednjih godina dramatično eskalirale globalne geopolitičke borbe između glavnih svjetskih silnica u trokutu SAD-Rusija-Kina, neizostavno dolazi do čudnih, pa i potpuno neočekivanih i neželjenih obrata. Naravno, po politiku. Jer ekonomija i tržište imaju svoje zakonitosti i pravila koja su potpuno izvan sfere politike – i njih malo što može iznenaditi.

Uostalom, ekonomske i političke znanosti dva su potpuno različita pojma i područja djelovanja neovisno o tome što se međusobno itekako isprepleću i(li) utječu jedno na drugo. Dok politika i političari teoretiziraju, ekonomija i trgovina kao njezin sastavni dio – hrane ljude, brinu se za njihova radna mjesta, omogućuju državama vođenje socijalne politike i td.

Jednom od potpuno neočekivanih obrata u navedenom kontekstu miješanja politike u gospodarstvo upravo svjedočimo u svoj njegovoj dramatici.

Indijski uzlet na račun tuđih gluposti

Naime, do veljače je veleprodajna cijena dizelskog goriva u Europi porasla za 12%, što postaje sve veći problem u kontekstu ionako složenog ukupnog gospodarskog stanja i relativno visoke inflacije zbog koje ECB (Europska središnja banka), isto kao i američki Fed, još uvijek ne namjerava snižavati kamatne stope što je loše za investitore. Podsjetimo kako je sve počelo:

Europska unija je 5. prosinca 2022. zabranila uvoz ruske nafte, a 5. veljače 2023. godine i uvoz ruskih naftnih derivata. Ali kako su mnogi očekivali, nisu Sjedinjene Države postale glavi izvoznih tih energenata u Europu, već oni stižu iz zemalja Bliskog istoka i Indije.

Međutim, kuriozitet je u tome što one kupuju i prerađuju upravo rusku naftu koju onda plasiraju u EU. A kako se u međuvremenu u sve umiješala i kriza u Crvenom moru s napadima jemenskih hutista na trgovačke brodove i tankere, došlo je i do smanjenja izvoza i do njegovog kašnjenja s isporukama u europske terminale zbog sve češćeg korištenja zaobilaznog, puno dužeg smjera preko Rta dobre nade i dalje uz zapadnu obalu Afrike. Koliko je stanje ozbiljno svjedoči i podatak da je u međuvremenu promet Sueskim kanalom smanjen za čak 45-50 posto u odnosu na vrijeme prije izbijanja spomenute krize. Stanje pogoršava i činjenica da je i sama Rusija u međuvremenu smanjila izvoz svog dizelskog goriva.

 Indijsko-ruski deal

Tako je, potpuno neočekivano, u prvi plan po pitanju opskrbe EU-a naftom izbila Indija! Međutim, kako je ona i sama velika uvoznica a ne proizvođač nafte svima je vrlo brzo postalo jasno kako je njena izvozna nafta zapravo ruska. Nju Indija prerađuje u svojim rafinerijama i kao svoju otpravlja u Europu, pa su tako indijski prihodi od isporuka u EU porasli na desetke milijardi dolara.

Iako su Sjedinjene Države svojim sirovinama nadoknadile Europi značajne količine izgubljene nafte pa je tako brodski posrednik Banchero Costa objavio u tjednom izvješću pozivajući se na Refinitiv da su Sjedinjene Države povećale prekooceanske isporuke sirove nafte za 21 milijun tona u 2023., više nego bilo koji drugi izvoznik – Indiju, čini se,  s novog trona nitko ne može izbaciti.

O tome svjedoče statistički podaci indijskog Ministarstva trgovine i industrije i američke agencije za energetiku (EIA).

Indija je u Europu isporučivala naftne derivate i prije, ali od 2022. njezin je izvoz počeo brzo rasti. Glavni skok dogodio se u Nizozemskoj, koja je međunarodno središte i glavno tržište goriva u Europi. Ako su 2021. godine indijske rafinerije lokalnim tvrtkama prodale 2,6 milijuna tona dizelskog goriva i 3,8 milijuna tona mlaznog goriva, tada su se 2023. ukupne isporuke gotovo utrostručile – na 11,1 milijuna tona dizelskog i 6,6 milijuna mlaznog goriva. Razlika u dizelskom gorivu iznosi 8,5 milijuna tona – to je više od trećine isporuka koje je Rusija ranije isporučivala Europi.

Prema indijskom Ministarstvu trgovine i industrije, prihodi indijskih tvrtki od prodaje goriva u Europi gotovo su se učetverostručili na 14,8 milijardi dolara u 2023. godini.

Rast isporuka iz Indije ne samo što se pokazao značajno većim od porasta izvoza iz Sjedinjenih Država, već je premašio i sve količine sa zapadne strane Atlantika. Prema EIA-i, od 2022. godine Sjedinjene su Države povećale izvoz naftnih derivata u Nizozemsku, Belgiju i Švedsku. U 2023. dosegnuli su razinu od 16,5 milijuna tona, no rast od 2021. bio je upola manji od indijskog – 5,6 milijuna tona.

Budući da US Department of Energy Information Administration već 11 mjeseci objavljuje rezultate, pokazatelji se mogu povećati, ali neće promijeniti ukupnu sliku.

Indija plasira rusku naftu i u Veliku Britaniju i SAD

Zanimljivo je da je Indija plasirala svoje naftne derivate ne samo u EU, već i u Veliku Britaniju, gdje su američke isporuke jedva porasle – sa 4,2 milijuna tona naftnih derivata u 2021. na 4,6 milijuna tona u 2023. Statistika indijskog ministarstva pokazuje značajan rast izvoza mlaznog goriva. Godine 2023. njegove su se isporuke Velikoj Britaniji šesterostruko povećale – na 1,35 milijuna tona, a britanske su tvrtke isporuke koštale 1,12 milijardi dolara.

S druge je strane također zanimljivo da su dramatično porasle i isporuke indijskih naftnih proizvoda Sjedinjenim Državama. One su i više nego udvostručene, na 6,2 milijuna tona, na čemu su indijske rafinerije zaradile 5,6 milijardi dolara.

Sve je to posljedica nevjerojatne i u povijesti vjerojatno nezabilježene činjenice da je međusobna trgovina između Rusije i Indije u svega godinu dana porasla za oko 300 puta (ne posto)! Naravno da se najveći dio tog unosnog kolača odnosi na izvoz ruke nafte, iako je snažno porasla i trgovina u farmaceutskoj, poljoprivrednoj i drugim sferama. Indija je do prije zabrane uvoza ruske nafte i derivata od strane EU bila relativno mali kupac ruske nafte, čak i ispod 10% ukupnog uvoza. Glavni opskrbljivali indije dolazili su s Bliskog istoka, prije svega Iraka, a onda i drugih zaljevskih država – da bi oni sada svi redom ustupili mjesto Rusiji. Štoviše, i Turska aktivno kupuje jeftiniju rusku naftu i dizel i namjerava je zadržati za sebe dok Europi planira isporučivati svoju skuplju rafiniranu naftu. Turska namjerava postati i hub za opskrbu Europe prirodnim plinom, za što želi koristiti Azerbajdžanski ali i ruski plin koji joj stiže crnomorskim plinovodima Plavi tok i Turski tok.

Katastrofalni potezi europskih elita

Sve su to posljedice katastrofalnih poteza europskih političkih elita čitavo jedno desetljeće, koje su se u ime širih geopolitičkih interesa odrekle onih ekonomskih, nadajući se da će se globalni geopolitički potresi brzo završiti i da će iz njih Europska unija izići još jača. Međutim, ništa se nije odigralo po tom scenariju pa ekonomija i trgovina upravo same uzvraćaju svoj udarac politici i političarima koji će prije ili kasnije građanima morati priznati svoje greške i objasniti pogrešne procjene.

Koliko je po elite u EU stanje postalo neugodno svjedoči i činjenica da je visoki predstavnik EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku Josepp Borrell u svibnju prošle godine pozvao na prestanak indijske preprodaje rafinirane ruske nafte Europi iako europsko zakonodavstvo takvu shemu ne zabranjuje. Nakon toga buka je naglo prestala, a Bruxelles je izgubio volju da sankcijama udari Indiju zbog njene unosne igre.

Iz toga se mogu iščitati dvije (a ima ih i puno više), prema meni ključne stvari:

Indija je dokazala da je postala samostalni pol novonastalog policentričnog (multipolarnog) svijeta koji više nitko ne može ignorirati, i da njen utjecaj ubrzano prerasta iz regionalne na globalnu razinu. Potrebna je svima – i Americi, za obračun s Kinom (iako se u te igre, barem po pitanju onih vojno-sigurnosnog karaktera New Delhi ne želi dati upletati, već samo one po pitanju trgovinskih interesa gdje mu je Peking najveći konkurent); i Rusiji, za jačanje trgovine nakon njene prisilne diverzifikacije iz Europe u Aziju i gdje Indija sve snažnije grabi i u području investiranja u ruski energetski sektor, a poglavito to želi na energetske projekte u ruskom Arktiku gdje je već snažno prisutna i Kina; i samoj Kini, unutar formata BRICS koji se ubrzano nameće kao globalna protuteža Zapadu odnosno klubu G7.
Europska unija postala je najveći gubitnik globalnih tektonskih geopolitičkih promjena, a koliko će taj gubitak rasti i hoće li na kraju prijeći u agoniju ovisit će prije svega o trajanju rata u Ukrajini kojemu se kraja još ne nazire. Za njega i za buduće sprječavanje Rusije Washington je Europskoj uniji namijenio ulogu potpuno militariziranog društva i ratu podređene ekonomije – svojevrsnog „klupka bodljikave žice“ iz kojeg će se ona sama teško ikada moći izvući.

Svi prijedlozi koji upravo stižu u smislu novog pokušaja stvaranja zajedničke europske vojske i nuđenje francuskog predsjednika Emmanuela Macrona da Europi osigura francuski nuklearni kišobran (iako karakteristike francuskih nuklearnih efektiva u svim segmentima višestruko zaostaju za onim američkim i ruskim pa je time i sama takva zaštita vrlo diskutabilna) samo su dokaz toga koliko EU vrluda i traži izlaz iz po sebe neugodnog novonastalog stanja koje ne sluti na dobro.

geopolitika.news/Hrvatsko nebo