Razgovor s A. Hebrangom/Ispred interesa Hrvata ne smije biti nikakav interes pojedinačnih probitaka političara

Razgovor s prof. dr. Andrijom Hebrangom

Sbivšim ministrom obrane i zdravstva prof. dr. Andrijom Hebrangom razgovarali smo o političkim aktualnostima u Republici Hrvatskoj kao što je izbor Ivana Turudića za Glavnoga državnog odvjetnika, nadolazeći izbori, jačanje desnih opcija u Europi, migrantska kriza, vojni rok i dr.

Posljednjih tjedana najaktualnije političko pitanje nedvojbeno je bio izbor Ivana Turudića za Glavnoga državnog odvjetnika. Kako gledate na svu hajku i histeriju koja je pritom pokrenuta? Što ljevici, po Vama, najviše smeta kod Turudića?

Prijedlog Andreja Plenkovića da na čelu DORH-a bude Ivan Turudić bio je pravi potez. Podražio je ljevicu do te mjere da su ljevičari stali neartikulirano urlati, psovati, vrijeđati. Razlog je sasvim jasan. Gospodin Turudić je dragovoljac Domovinskog rata, 500 dana u borbenom sektoru, a kad k tome dodamo da je poništio komunističku presudu bl. kardinalu Stepincu i izručio udbaške zločince Njemačkoj, jer hrvatsko pravosuđe im nikada ne bi sudilo, bijes ljevice je razumljiv. To je uz ministra Anušića već drugi hrvatski branitelj kojega Plenković imenuje na visoku poziciju. Naravno da ne mislim kako je Plenković promijenio svoj protubraniteljski i ukupni obiteljski svjetonazor, nego je kao rasni političar odlučio pred izbore malo vratiti izgubljeno desno domoljubno biračko tijelo.

Da se razumijemo, jedini branitelj na visokom položaju do nedavno mu je bio ministar Tomo Medved, ali on je već davno izgubio naklonost istinskih branitelja jer radi protiv njih i toga je ljevica svjesna pa ga i ne napada. Naime, Tomo Medved već godinama ne reagira na prekomjerno umiranje hrvatskih branitelja. Samo 2022. godišnje umrlo ih je 6,250 ili 17 svakoga dana! To je lako pogledati na internetskoj stranici Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo koji objavljuje godišnja izvješća o pobolu i pomoru branitelja. Iz njihovih podataka lako je razabrati koji je krivac za umiranje tolikog broja hrvatskih branitelja i to puno prije očekivane dobi za umiranje. To su sistematski pregledi koji se provode premalo, nestručno i čak protuzakonito! Na moja redovita upozorenja cijelom državnom vrhu i mojih stručnih analiza tih pregleda koje redovito šaljem Vladi i Saboru već godinama nikada nisam dobio odgovor! Tomo Medved je tu štitonoša te politike, kao i usporavanja iskopavanja komunističkih žrtava iz 1945. i kasnijih godina, koje su ubijene bez suda.

Iskopavanje je Milanovićeva Vlada oduzela Uredu za istraživanje skrivenih grobova komunističkih žrtava, Plenkovićeva nije vratila nego povjerila iskopavanja Tomi Medvedu. U tom pitanju se Plenković i Milanović nisu svadili! Očekivano, u osam godina Medved nije iskopao ni jedan posto tih grobova! Gubeći zbog toga desnicu, Plenković imenuje Turudića i tako ublažava otpor koji mu daje desnica a ujedno baca crvenu krpu ljevici. Odličan potez pred izbore. Turudić je uz to i vrlo stručan, odlučan i pošten pa to daje nadu da će se rak-rana hrvatskog društva, pravosuđe, početi mijenjati. To pravosuđe vode i dalje isti oni iz doba komunizma, ili njihovi slijednici, potiho vode sudske političke procese, ali nikako protiv srpskih ratnih zločinaca. Ako je imenovanje Turudića početak lustracije hrvatskog pravosuđa, za Hrvatsku ima nade.

Nalazimo se u tzv. superizbornoj godini. Kako gledate na izglede pojedinih političkih grupacija?

Skretanjem HDZ-a u lijevo, sve do centra pa i preko toga, desna politička scena u Hrvata izgubila je na težini. Kako veliki dio Hrvata bira HDZ po navici, računajući da je to stranka s kojom smo stvarali i oslobađali Hrvatsku od srpsko-crnogorskog agresora, jasno je da će pojedinačno ta stranka imati najviše glasova. No da će imati dovoljno za sastavljanje Vlade nije vjerojatno jer ju nagrizaju broje afere, ali će biti u povoljnoj poziciji jer preko polovice birača opet ne će izaći na izbore. Ti izborni spavači će presuditi, kao i prošli puta kada je HDZ dobio samo 16% od ukupnog broja birača, ali kako veći dio njih nije izašao na izbore to je bilo dovoljno za sklapanje nakaradne koalicije sa SDSS-om.

Kao i prošli put, i ovaj put je Andrej Plenković korektno prije izbora najavio tu koaliciju, pa neka odluče birači i izborni spavači. Kako će proći prava desnica? Pa najbolje programe i najjasnije stavove izražava Domovinski pokret, ali je malo prisutan u „velikim “medijima pa o njima čitamo uglavnom na portalima. Ulaskom gospodina Radića u Hrvatski sabor postali su vidljiviji, ali politička cenzura i još više samocenzura rade svoje. Za Hrvatsku bi bilo najkorisnije da uđu u koaliciju s HDZ-om, ali to je teško ispunjiva kombinacija. Bez DP-a Hrvatska će ostati na jednoj, uglavnom lijevoj protusuverenističkoj nozi, a to nije dobro. Možda neku prevagu pruža bezideološka, dakle bezidejna stranka Most, ali njima više nitko od potencijalnih koalicijskih partnera ne vjeruje.

Govoriti o ljevici koja je razmrvljena kao i desnica je nezahvalno, jer lijevim liderima stranaka važnija je osobna pozicija nego interesi Hrvatske. To je dobro, jer znači da je mala mogućnost po Hrvatsku pogubne koalicije SDP i Možemo. Znamo da su lijeve Vlade Hrvatsku uvijek vukle prema natrag, od Račanove diktature i rasprodaje Hrvatske do najlošije Vlade u povijesti Hrvatske, one Milanovićeve. Kad bi na izbore izašlo barem 80% birača, onda bi se poništile sve prednosti nejasnog broja birača, načina brojenja glasova, isključivanja iseljene Hrvatske iz izbora i drugih malverzacija. Tada bismo mogli reći da budućnost Hrvatske odlučuje većina građana, ovako će odlučivati oni koji su spretniji u kombinatorici.

Lijeve politike iza sebe ostavljaju pustoš

U mnogim državama Europske unije jačaju desno-konzervativne opcija koje u prvi plan stavljaju suverenizam nasuprot globalizmu. U nekim su zemljama te stranke i na vlasti. Možemo li i u Hrvatskoj u budućnosti gledati sličan scenarij?

Desetljeća diktature lijevo-liberalnih politika dovele su Europu, ali i šire, u tešku ekonomsku, političku i moralnu krizu. To je bilo i za očekivati, jer lijevo orijentirane politike uvijek iza sebe ostavljaju pustoš. Ograničimo analizu samo na Hrvatsku. Dok je državu vodio tada još uvijek desni HDZ, ostvarili smo najveće rezultate u povijesti zemlje. Osim što smo utemeljili državu, obranili smo ju od srpsko-crnogorske agresije i to s deseterostruko slabijim naoružanjem, a tadašnja ljevica nam je otežavala obranu gdje god je mogla. Sjetimo se da je Račanova komunistička Vlada poklonila oružje Teritorijalne obrane Beogradu, a njihov ministar vanjskih poslova drug Budimir Lončar omogućio embargo na kupovinu oružja i onako nenaoružanoj Hrvatskoj. Njihova peta kolona bila je jako aktivna.

Nakon rata desna hrvatska Vlada na čelu s dr. Tuđmanom izgradila je sve porušeno u agresiji, a bez zaduživanja uzdržavala je milijun izbjeglica i prognanika. Počeo je gospodarski uzlet, za vrijeme Tuđmana ni jedno poduzeće nije prodano u većinsko vlasništvo strancima. Na žalost, nakon njegove smrti hrvatski se birači okreću k ljevici i biraju Tuđmanove najveće političke protivnike, Mesića i Račana, kasnije Josipovića… Pa i danas državu vode dva ljuta protivnika Tuđmana u najtežim trenucima, Milanović i Plenković koji je bio jedan od vodećih ljudi u prvoj stranci koja je počela dekroatizaciju i detuđmanizaciju, onoj Mate Granića. Njegov DC u početku nije imao ni prepoznatljive hrvatske kockice, dodao ih je tek naknadno.

Račan rasprodaje sve što je bilo hrvatsko, banke, osiguravajuće kuće, telekomunikacije, nasljednici nastavljaju s prodajom turističkih objekata i proizvodnih tvrtki. Lijevo usmjereni novi HDZ poklanja Rusima najviše vrijedan dio poljoprivrednog zemljišta i najveći domaći trgovački lanac. Bespogovorno prihvaćaju pravila Bruxellesa koja uništavaju našu poljoprivredu. Ideološki uništavaju naš suverenitet što kulminira uništavanjem graničnog i monetarnog suvereniteta. Priklanjaju se tragičnoj Istanbulskoj deklaraciji i Marakeškom sporazumu, što je završna faza degradacije suvereniteta, kako političkog, tako kulturnog i vjerskog.

Logična posljedica sličnih zbivanja u mnogim zemljama je otpor desnice, koja jača i počinje ispravljati pogrješke ljevice. Siguran sam da slični pokreti slijede i u Hrvatskoj. Evo, jača najbolja desna snaga Domovinski pokret, počinju s oporavkom pravaši, ustat će i Suverenisti… Ići će to sporije nego u drugim državama, jer je naš narod još u šoku od krvavog rata pa postoji neki oblik kolektivnog PTSP-a. Osim toga, ponovno je narod obezglavljen jer je protjerano pola milijuna ljudi u inozemstvo bez ikakvog pokušaja politike da to zaustavi. Dolazi vrijeme kad će se sve to nadoknaditi ubrzanim rastom desnih političkih opcija, koje uvijek spašavaju državu.

Tema koja nesporno sve više zanima i stanovnike Hrvatske migrantska je kriza. Ako znamo za posljedice pogrješnih migrantskih politika diljem EU-a, kako se po Vama Hrvatska treba tu postaviti?

Migrantska kriza posljedica je gladi za radnom snagom Angele Merkel, ali i njezina loša i nerazumna liberalna politika. Jedina koja se je usudila kritizirati tu europsku nesreću bila je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, kad je rekla da gospođa Merekel griješi, ali su je vulgarno napali svi ljevičari. Tada sam kratko vrijeme predsjednici bio povjerenik za migrante, ali sam otišao da joj ne budem preveliki uteg. Naime, od samog početka sam se zalagao za poštivanje Zakona o zaštiti granice i poveli smo u Tovarnik načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske da joj prikaže mogućnosti koje za zaštitu granica ima vojska.

Tadašnje ikone ljevice, Željka Antunović, njihov ministar policije Ostojić i sam Milanović optužili su me da bih ja pucao u ljude! Jadnici, izbjegli su služiti obrani od srpsko-crnogorske agresije jer bi onda barem nešto naučili o vojsci. Dakle, i sada zastupam to mišljenje za koje postoje temelji u našim zakonima. Policiji treba na granicama pomoći i vojska, koja ne bi upotrebljavala ubojitu municiju nego ostala sredstva za zaprečavanje kao što su gumeni metci, naprave za zaprečavanje, suzavac i slični plinovi, vodeni topovi, dronovi, infracrvene kamere…

Hrvatska policija i Hrvatska vojska znali su štiti naše granice u ratu, zajedno bi to uspješno radile i u miru. U koliko se ova invazija može nazvati mirom, kad znamo da iza nje stoje političke namjere. Dodatno nam je položaj otežala EU, koja nam je podvalila u najtežem trenutku Schengen na tisuću kilometara granice, a ne dopušta nam da ju branimo kako znamo.

U Europskoj uniji, ali i općenito na Zapadu sve se više promiču protuljudske i proturazumske ideologije, od genderizma i zelenog fundamentalizma do transhumanizma odnosno posthumanizma. Jesu li ove ideologije simptom truljenja zapadne civilizacije?

Navedene ideologije su ubojite za zapadnu civilizaciju. Oduzimaju nam temelje na kojima je rasla Europa. To su vjera, suverenizam naroda u svojim državama, briga o obitelji, poštivanje autoriteta… Uništen je javni moral, zloupotrebljava se demokracija, brišu se muško–ženske granice, promiču se seksualne orijentacije koje ne mogu dati potomstvo, uništava se gospodarstvo na račun privilegiranih globalnih grupacija…

Sve dobro je nestalo pred naletom maligne lijevo-liberalne ideologije, u kojoj je pravo pojedinca ispred zajedničkog interesa. A znamo iz povijesti kako završavaju društva koja uništavaju vlastite poveznice i tradiciju. Propalo je puno naprednih civilizacija, od Mezopotamije, Maja, egipatske, grčke i rimske civilizacije pa tako propada i naša zapadna civilizacija.

Hrvatska i EU

Nedavno ste u Press Klubu Tihomira Dujmovića analizirali financijske koriste i gubitke koje Hrvatska ima od EU. Došli ste do zaključka da ne stojimo najbolje?

Politička promidžba servira nam pozitivnu financijsku bilancu s EU. To je floskula koju je lako pobiti. Naša financijska davanja u obliku članarine EU samo su vrh sante leda cjelokupnog tijeka dobara prema Bruxellesu. Naša godišnja članarina je 660 milijuna eura, dakle samo od nje možemo izgraditi dva Pelješka mosta svake godine! A kažu nam da je taj most poklon EU! Nije, on je plod hrvatskih ruku i pameti koji su ga zaradili. Uz to plaćamo Bruxellesu cjelokupne ubrane carine, postotak PDV-a, nerecikliranu plastiku, globe u poslovanjima itd. No sve je to beznačajno u ukupnim davanjima Uniji.

Portal Bussines Insider prenosi stav Europske Komisije da su izračuni kolanja novca prema i od EU obična glupost („stupidity“), jer je ona tek neznatni dio ukupne bilance. Mi dajemo Uniji ogromni ljudski kapital odljevom mozgova. Poklanjamo joj cijenu školovanja pola milijuna ljudi, koliko je iz Hrvatske otišlo između dva popisa stanovništva. To je približno 100 milijardi eura! Dodamo li k tome da će oni privređivati, trošiti i plaćati poreze i doprinose u inozemstvu, a ne u Hrvatskoj, to je u sljedećih 20 godina još 400 milijardi eura! Gledamo li povećanje uvoza poljoprivrednih proizvoda poklanjamo dodatnih 1,5 milijardi godišnje. Pokupovali su sva naša velika poduzeća i banke, a nije istina, kako kaže Plenković, da je svejedno tko je vlasnik. Naime, vlasnik ubire milijarde eura dobiti svake godine i prebacuje u svoje zemlja.

Dakle, plaćamo ogromnu cijenu. Zbog toga su „veliki“ i napravili nekadašnju Ekonomsku zajednicu, da bi dobili tržište od 500 milijuna ljudi. Kasnije su im porasli apetiti pa su počeli raditi političku zajednicu. U redu, znamo da to moramo platiti za puno veću korist koju dobivamo, a to je razgraničenje od za nas pogubnog Balkana. Bojim se da će nam ta korist biti samo privremena, jer EU opasno radi na uvlačenju Srbije u tu asocijaciju, a znamo kako smo sa Srbima prošli u svim dosadašnjim udruživanjima. Umjesto da postavljamo uvjete za njihov ulazak, kao što su Slovenci postavljali nama, naši narodni izabranici se guraju za predvodnike novog udruživanja jer to odgovara njima i svjetonazoru u kojemu su odgojeni.

Odnos Hrvatske i EU-a analizirali ste u kontekstu teme doznaka koje hrvatsko iseljeništvo šalje, a iznosi velik dio hrvatskog BDP-a. Kolike su te doznake i može li iseljeništvo predstavljati i potencijalni demografski bazen za obnovu Hrvatske?

Hrvatski iseljenici šalju doznake koje su se popele do 7,6% BDP-a, najviše u Europi. Nadmašili su sva davanja iz EU i prešli su čisti prihod od turizma. Nema ni jednog naroda u EU koji sudjeluje s doznakama iseljenika u tolikoj mjeri u nacionalnom dohotku. Drugoplasirana je Latvija s transferima u visini 3,2% BDP-a, pa Rumunjska s 2,9%. To pokazuje kakav odnos prema svojoj zemlji imaju oni koji su ju morali napustiti. Izostanak bilo kakve demografske politike, osobito nakon ulaska u EU, najveći je grijeh Vlade u posljednjim mandatima. Imamo vrhunske stručnjake demografe koji predlažu programe, jer poznaju demografsku politiku drugih zemalja i naše specifičnosti, ali za prihvaćanje njihovih prijedloga treba najprije imati emocije za svoj narod.

Pola Hrvata je iseljeno, a njihovo odlučivanje u Hrvatskom saboru je svedeno na najmanju moguću mjeru. Ortodoksni i ovi malo manje ortodoksni ljevičari objašnjavaju to neplaćanjem poreza. Pa vidimo iz doznaka da iseljenici daju hrvatskoj više od mnogih mrzitelja hrvatskih iseljenika! Kada sam kao potpredsjednik Vlade bio u posjetu Irskoj, njihov tadašnji premijer mi je rekao da svoj gospodarski uzlet zahvaljuju svojim iseljenicima. A mi smo ih se odrekli, i još ih kažnjavamo! Čak im ne omogućavamo glasovanje internetom, jer se ljevičari boje domoljubne orijentacije onih koji i vani dokazuju svoju ljubav prema domovini.

Odgovorio sam irskom premijeru da mi svojim iseljenicima zahvaljujemo i dugujemo za pomoć u obrani od srpsko-crnogorske agresije. Slali su svoje sinove u obranu Hrvatske, dok su mnogi ovdašnji izbjegavali braniti ju na sve načine, pa i s medicinskim dijagnozama. I kako onda očekivati da će ti isti proglasiti izvanredno stanje zbog strahovitog iseljavanja, ili da će napraviti krizni plan za suzbijanje demografskog sloma iseljavanjem?

Ugledati se na Švicarsku

Sve češće možemo čuti glasove o potencijalnom ratu u Europi. U mnogim dijelovima svijeta ima krizna žarišta. Treba li Hrvatska u novim sigurnosnim realnostima uvesti vojni rok? To Vas pitamo kao bivšega ministra obrane…

Od niza kriznih žarišta nas najviše ugrožava ono u Ukrajini. Pobjeda Putina značila bi ohrabrenje za njegove daljnje planove a niz svjetskih političara u njih ubraja i nama susjedni Balkan. Tu imamo s jedne strane Srbiju, a s druge Republiku Srpsku, koje ne kriju svoje osvajačke namjere. Neki dan je i sam srbijanski ministar obrane Vučević izjavio da svi Srbi moraju živjeti u istoj državi. Ne znam misli li pri tome i na Srbe koji žive u Americi, ali svakako svojata hrvatske dijelove nekada naseljene sa Srbima koji su po zapovjedi Mile Martića pobjegli na traktorima prije „Oluje“. Osvajačka opasnost iz tog smjera prati nas stoljećima. Srbi, gubitnici svih ratova, svoje poraze žele pretvoriti nakon ratova u pobjede. Nikako ne mogu prežaliti svoje poraze od Turaka, zbog čega su bježali prema Hrvatskoj. Strašni poraz koji im je nakon njihove agresije zadala Hrvatska vojska pobudio je opet želju za srljanjem u rat.

Iako ih se ne moramo bojati, jer pobijedili smo ih kada su bili deseterostruko jače naoružani od nas, ne treba prekriženih ruku promatrati njihovo naoružavanje, uvođenje vojnog roka i političku agresiju koja je na sceni jednako kao prije agresije devedesetih. Hrvatska mora odmah, bez odlaganja, uvesti kratki, ali dobro organizirani obavezni vojni rok, koji moraju služiti svi pa i oni s tzv. prizivom savjesti što je novi termin za dezerterstvo, kao i oni s medicinskim dijagnozama s kojima se može raditi težak i odgovoran posao, a ne može se služiti vojska.

Liberalizacija prava pojedinca mora ustuknuti pred općim interesom ako je on ugrožen ratom. Vidjeli smo u Domovinskom ratu kako su loše prolazili oni koji nisu imali vojničku izobrazbu, pa smo ju brzo uveli kao preduvjet za odlazak na bojišnicu. Na žalost, oni koji su taj rat gledali iz fotelja na ekranima to ne znaju i zadnji je trenutak da nešto nauče. Ali ne ovakvim predizbornim floskulama o obveznom služenju vojnog roka, nego istinski kako to čini neutralna Švicarska.

Srbija se sve više naoružava, srbijanski političari rade na realizaciji tzv. srpskog sveta, a njihovi geopolitičari predlažu „rekonfiguraciju“ postjugoslavenskog prostra, dakako na štetu Srbiji susjednih zemalja. Kako se Hrvatska tu pozicionirati?

Na srbijansku otvorenu najavu borbe za „srpski svet“ hrvatski bi političari trebali reagirati na dva načina. Prvi je već spomenuti, jačanje vojske i izdvajanje za obranu barem 2,5% BDP-a umjesto sadašnjih 1,4%, a u bliskoj budućnosti to će se popeti i na 4%. O tome već dugo govori gospodin Trump, koji dobro razumije parazitski mentalitet Europe kad se govori o obrani. Sada su mnogi mućnuli glavom pa je izdvajanje za obranu posljednjih mjeseci jako poraslo i hvala mu što i je probudio. Drugi vid reakcije naših političara agresivnija je mirnodopska politika u kojoj se treba obznaniti srpske zločine u pokušaju posljednjeg osvajanja Hrvatske, uvjetovati njihovo napredovanje prema EU suđenjem ratnim zločincima i plaćanjem dugoročne ratne štete i napokon reći „velikima“ koji gledaju Srbiji kroz prste da to neće ići nauštrb hrvatskih života.

Položaj Hrvata u BiH i dalje je omeđen rascjepom velikobošnjačkog unitarizma i velikosrpskog separatizma. Što hrvatska država tu može napraviti?

Interes „velikih“, prvenstveno SAD-a, rezultirao je po Hrvate katastrofalnim Daytonskim sporazumom o Bosni i Hercegovini. No kad pogledate Tuđmanove savjetnike u Daytonu, drugačije i nije moglo ispasti. Iz Daytona proizlazi nagrada srpskom agresoru za agresiju, ali i muslimanskim (sada bošnjačkim) političarima za kašnjenje u obrani. Nagrađeni su za Izetbegovićevu poznatu izreku „Nije to naš rat“. Hrvatska politika to mora naglašavati i bez uvijanja i taktiziranja zahtijevati od Visokog povjerenika izmjenu izbornog zakona i nametanje drugih mjera koje bi jamčile ravnopravnost Hrvata.

Ovako, dok Milanović plješće Dodiku, koji je protjerao 300,000 Hrvata, a drugi plješću međunarodnoj zajednici koja ne zna što bi s državom Bosnom i Hercegovinom, svi nam se smiju. Taj smjeh bi odmah trebalo prekinuti traženjem smjene Visokog povjerenika koji vrluda između interesa „velikih“ na štetu Hrvata i zahtjevom za utemeljenje entiteta Herceg-Bosne koja je već jednom spasila Hrvate od potpunog istrebljenja. Ispred interesa Hrvata ne smije biti nikakav interes pojedinačnih probitaka političara.

razgovarao: Davor Dijanović

hkv.hr / Hrvatsko nebo