Z. Gavran/Hoće li Ameri sankcionirati Čovića – i do čega bi njihovi potezi mogli dovesti?

Nije središnji problem, za SAD, a nije ni jedini jamac hrvatskih interesa Dragan Čović kao osoba. Kao i svaki drugi političar, i on je smjenjiv, zamjenjiv i prolazan. Posrijedi je nešto mnogo krupnije: geopolitičko pozicioniranje BiH na vanjskoj i politička budućnost BiH na unutarnjem planu, posebice s aspekta hrvatskih interesa. Politike SAD-a i EU-a prema Izetbegoviću, Dodiku i Čoviću te prema Trojci, kao sinegdohe za odnose prema konstitutivnim narodima i profilu te države, mogu naime imati za posljedicu ono što se njima navodno želi, ali i ono što se njima navodno ne želi postignuti. Ignoriranje hrvatskih dugogodišnjih nastojanja da se ustavna ravnopravnost potvrdi i u obliku primjerena izbornog sustava, uz već poslovične i nerazrješive drame na relaciji Sarajevo – Banja Luka, mogu tu zemlju umjesto u žuđenu normalizaciju, europeizaciju i vesternizaciju odvesti prema novim unutarnjim sukobima, a onda ili prema raspadu – ili prema uspostavi bošnjačke supremacije i majorizacije nad ostalima. O tomu je zapravo riječ.

„Što se Čovića tiče, on je, za Amerikance, dugo vremena remetilački čimbenik u BiH. Zamjeraju mu korupciju, osobito im smeta njegova povezanost s Miloradom Dodikom jer za njih to odmah znači i povezanost s Rusima, nisu zadovoljni njegovom kadrovskom politikom, žele vidjeti više političke demokratičnosti, a posebno su osjetljivi na Čovićev stav o Južnoj plinskoj interkonekciji“, istaknuo je u izjavi za Bloomberg Adria, objavljenoj 7. veljače, Ivica Puljić, dopisnik Al Jazeere Balkans iz Washington D.C. Ivica Puljić. „I Dragan Čović i Sebija Izetbegović na tom su popisu“, dodao je.

Preostao je samo Čović

Tko jest ili nije na popisu onih koje bi američka vlada mogla sankcionirati, to ne znamo i o tomu nije preporučljivo nagađati. No da je već dugo postojalo nezadovoljstvo dijela europskih i američkih diplomata čelnicima svih triju, kako se to uobičajilo reći, „nacionalnih“ stranaka, dakle i Dodikom i Izetbegovićem i Čovićem, to je poznato mnogima i to nije upitno. Dosad su sankcionirana dvojica: Dodik tako da mu je SAD uveo osobne sankcije, a tužiteljstvo BiH pokrenulo protiv njega sudski postupak u Sarajevu; Izetbegović tako da mu je stranka SDA – prvi put unatrag dva-tri desetljeća ispala iz vladajuće koalicije. A ona je od 1990. svaki put dosad imala ključnu i vodeću ulogu u formiranju vlasti odnosno vladajuće većine.

Preostao je, dakle, samo Čović – iako i Dodik unatoč sankcijama, a Izetbegović unatoč gubitku udjela u vlasti i dalje politički opstaju i vrebaju šanse da učine ono što bi željeli. No on je nakon prošlih izbora našao zajednički  jezik s Trojkom, to jest s političkim strankama i snagama koje su – u duhu zapadnih očekivanja – smijenile SDA s mjesta vodeće i gotovo ekskluzivne stranke i snage koja predstavlja i zastupa be-ha Bošnjake, tj. bivše (Titove i Kardeljeve) „Muslimane“. Zanimljivo, u novu vladajuću koaliciju s bošnjačkom Trojkom i još nekima ušao je osim Čovićeva HDZ-a BiH i Dodikov SNSD, unatoč teško prebrojivim i još teže rješivim neslaganjima i prijeporima između potonjega i bošnjačko-muslimanskih odnosno lijevo-građanskih i ostalih stranaka, koje zastupaju uglavnom najbrojniji od triju naroda, uz dodatak ponešto preostalih komunista, titoista i pristaša „bratstva-jedinstva“ neovisno o nacionalno-narodno-etničko-vjerskoj svijesti.

Čovićeva retorika oduvijek  je bila razborita i, kako se u diplomatskom žargonu obično govorilo, „konstruktivna“. Njegova retorika postala je još međunarodno konstruktivnijom nakon što je vp Schmidt donio iste večeri kada su predlani održani parlamentarni i predsjednički izbori svoje famozne „odluke“. U njima su politički angažirani Hrvati vidjeli zamalo čarobni štapić kojim se navodno otklanja majorizacija Bošnjaka na štetu Hrvata u izbornom procesu i u procesu konstituiranja nove zakonodavne i dijelom izvršne vlasti.

(Upotrijebljena je riječ „dijelom“ zato što je najviša izvršna vlast Predsjedništvo, s glavnim političkim i izvršnim ovlastima, pa stoga u BiH-u i ne postoji nešto što bi se zvalo „Vlada“, nego postoji samo „Vijeće ministara“, koje provodi politiku tročlanoga najvišeg izvršnog tijela, a naravno i parlamentarne većine. A u to tijelo, avaj!, svekolikim hrvatskim inzistiranjima i lobiranjima i Schmitovim „čarobnim“ i „pravičnim“ odlukama usprkos, ušao opet kao „Hrvat“ među Hrvatima izrazito odbacivani i prezirani Željko Komšić. Sada pak vidimo da ni koalicijska Trojka nije spremna izmijeniti izborni sustav u pogledu izbora članova Predsjedništva u skladu s hrvatskim zahtijevanjima.)

„Južna plinska interkonekcija“ prelila čašu američkog strpljenja

Da se američki odnos prema Čoviću u posljednje vrijeme pogoršao, pokazalo se nedavno u reakcijama visokorangiranih američkih diplomata, zbog pitanja koje će poduzeće distribuirati budući plin koji će putem „Južne plinske interkonekcije“ (kada odnosno ako ta bude izgrađena i spojena na plinovod u susjednoj Hrvatskoj i punjena potrebnim količinama prirodnog plina) dotjecati u tu zemlju. Kao što je poznato, američki ministar vanjskih poslova Antony Blinken poslao je i diplomatsko pismo u Zagreb sa zahtjevom da Čovića njegovi nacionalni, stranački i politički „rođaci“ ili „pokrovitelji“ pritisnu kako bi odustao od inzistiranja da glavni distributer plina ne bude „BH Gas“, nego „javno poduzeće čije će sjedište biti u Mostaru, a koje će biti u vlasništvu Vlade FBiH“, što zastupa Čović.

Čudno je u što se sve američki diplomati uvijeno, a po potrebi i otvoreno, pa i pritiscima, ultimatumima, prijetnjama sankcijama, sankcijama i ostalim još ’tvrđim’ instrumentima miješaju. Miješaju se i u (naoko) nebitna i nepolitička pitanja pojedinih zemalja, osobito takvih koje, poput BiH, još uvijek ne funkcioniraju kao posve samostalne i suverene države. No bilo to čudno ili ne, to je (i dalje) tako. Koliko je takva metoda čestita i primjerena i sukladna diplomatskim uzancama i međunarodnom pravo, a koliko je i učinkovita, to je već drugi par rukava. No u ovom slučaju očito je da je, neovisno o stvarnim povodima i razlozima i ciljevima, a i neovisno o svemu spomenutomu, američko strpljenje s Čovićem došlo do blizu ruba. SAD se sada opet izričito postavlja kao tvorac i čuvar i tumač i nadglednik „daytonske BiH“, i tu svoju ulogu ponovno potvrđuje kao svoje pravo miješanja u njezine unutarnje odnose.

Osim toga, očito je da Čović nije postignuo ni razumijevanje ni sa SAD-om ni s Konakovićevom Trojkom u pogledu promjene Ustava kojom bi se malko drukčije reguliralo biranje hrvatskog člana Predsjedništva. On je koalicijske partnere iz Trojke, očito zabrinut za čitav proces ispunjavanja postavljenih uvjeta BiH za otvaranje pregovora s EU-om do kraja  ožujka, u srijedu upozorio: “Moraju odustati od politike nedosljednosti i nevjerodostojnosti, reformski posao završiti do kraja veljače!”

Čitavu situciju dobro je opisao, a pritom je iznio i pesimistično predviđanje, Milan Šutalo u prekjučerašnjem komentaru za HMS “Dogovor iz Laktaša je mrtav, što sad?“. Evo ključnog dijela tog komentara:

“Usvajanje Zakona o sukobu interesa, Zakona o sprječavanju pranja novca i financiranju terorističkih aktivnosti, te Zakona o Apelacijskom sudu i potpisivanje sporazuma s Frontexom, vjerojatno bi bilo dovoljno za briselsko zeleno svjetlo. No, pitanje je hoće li Dodik pristati da se u Parlamentu BiH usvoji i jedan od spomenutih zakona, ako se ne prihvati i Zakon o Ustavnom sudu BiH, koji predviđa odlazak stranih sudaca. Nepoznanica je i može li HDZ BiH prihvatiti da se nakon 18 godina gaženja ustavnih prava Hrvata da biraju svog predstavnika u Predsjedništvo BiH, rješavanje ovog pitanja ponovo po tisućiti put odlaže.Oba ova zakona bila su dio paketa iz Laktaša.

Vrlo je dakle moguće da je s miniranjem dogovora iz Laktaša, minirana i šansa da BiH krene naprijed prema otvaranju pristupnih pregovora, a to će značiti da će europski vlak ponovo proći pored nas a mi ćemo u stanici za Bruxelles ostati još najmanje sljedećih godinu dana.”

Čović je ustrajao u protivljenju američkim plinskim zahtijevanjima u korist Sarajeva

Da je ponovno, nakon poslijeizbornih uglavnom „medenih mjeseci“ između Čovića i američkih i zapadnih diplomata, koji su prikrivali dublja i dugotrajnija međusobna neslaganja, nerazumijevanja, sumnjičenja, prigovore i prigušene ili posve izričite optužbe, potvrdio je i sam neupitni i nedodirljivi lider svekolikih be-ha Hrvata, koliko ih je u toj zemlji od 1990. do danas još uopće ostalo. „Hrvatski narodni sabor“ postavio se naime tvrdo prema američkom zahtjevu u pitanju distributera za plin koji bi dolazio iz Hrvatske, a koji bi dijelom bio i američki ukapljeni plin. Čović je u izjavi ustrajao na poduzeću koje bi imalo sjedište u Mostaru i bilo u vlasništvu Federacije BiH, zato što je to u interesu Hrvata, a ne u vlasništvu BH Gasa iz Sarajeva, koji, kako je dodao, „ne zapošljava nijednog Hrvata“. Usprotivio se, dakle, onomu što su ultimativno zahtijevali Ameri, iako svjestan mogućih konzekvenci.

Nije središnji problem, za SAD, a nije ni jedini jamac hrvatskih interesa Dragan Čović kao osoba. Kao i svaki drugi političar, i on je smjenjiv, zamjenjiv i prolazan. Posrijedi je nešto mnogo krupnije: geopolitičko pozicioniranje BiH na vanjskoj i politička budućnost BiH na unutarnjem planu, posebice s aspekta hrvatskih interesa. Politike SAD-a i EU-a prema Izetbegoviću, Dodiku i Čoviću te prema Trojci, kao sinegdohe za odnose prema konstitutivnim narodima i profilu te države, mogu naime imati za posljedicu ono što se njima navodno želi, ali i ono što se njima navodno ne želi postignuti. Ignoriranje hrvatskih dugogodišnjih nastojanja da se ustavna ravnopravnost potvrdi i u obliku primjerena izbornog sustava, uz već poslovične i nerazrješive drame na relaciji Sarajevo – Banja Luka, mogu tu zemlju umjesto u žuđenu normalizaciju, europeizaciju i vesternizaciju odvesti prema novim unutarnjim sukobima, a onda ili prema raspadu – ili prema uspostavi bošnjačke supremacije i majorizacije nad ostalima. O tomu je zapravo riječ.

Povezano:

Hrvati u BiH za podjelu vlasti koja je dovela do rješenja u Sjevernoj Irskoj

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo