Tko gura Hrvatsku u izvanredno stanje?

Zastupnica Sandra Benčić (Možemo) zbog izbora Ivana Turudića za državnoga odvjetnika zaprijetila otporom i na ulici

Na hrvatskoj političko-medijskoj sceni posljednjih godina, napose posljednjih dana, zaista se svašta zna reći, najčešće mimo dobroga ukusa kakav su gajili naši stari, koji su strpljivo radili i molili, ali ništa manje politički odgovorni, znali ponavljati – bolje je svašta pojesti, negoli svašta reći…

Netko će reći, to je vrijeme prošlo, sada smo u virtualnom svijetu, interneta i društvenih mreža. No tomu usprkos: znači li to da treba čovjeka ako se s njim ne slažem „pridaviti“ tim novim tehnologijama, a kodeks naših starih zaboraviti? No iako bi se ovu temu moglo razvijati na više stranica, nije to nakana, već prije svega upozoriti na pokušaj uvlačenja hrvatskoga političkoga života u izvanredno stanje.  Da, ponovit ću: sve ovo oko nas što je danas kroz nastup pojedinih oporbenih zastupnika imalo kvintesenciju u Hrvatskom saboru sliči na scenarij guranja Hrvatske u izvanredno stanje!

Što je izvanredno stanje? Nema potrebe izmišljati toplu vodu, njega je najbolje opisao talijanski filozof Giorgio Agamben u knjizi „Izvanredno stanje“, prevedenoj s talijanskoga, Zagreb, 2008. Evo kako opisuje izvanredno stanje Agamben: „Jedno od bitnih obilježja izvanrednog stanja – privremeno ukidanje razlike između zakonodavne, sudske i izvršne vlasti – pokazuje ovdje svoju tendenciju transformiranja u trajnu praksu vladanja“.

Upozorava kako je izvanredno stanje, dosegnulo danas „maksimalnu planetarnu rasprostranjenost“ te se sve više pokazuje kao „dominantna paradigma vladanja u suvremenoj politici“.

U našem susjedstvu najzorniji primjer takvu vladanju jest Republika Srbija. Ali ovom prilikom ne ćemo o tome. Postaviti je stoga pitanje: pokušava li se u Hrvatskoj stvoriti političko raspoloženje koje bi hrvatsku državu gurnulo u izvanredno stanje? Tko takvo stanje forsira i ne dopušta Hrvatskoj hodati normalno s razvijenim zapadnim demokracijama?

Neke biljege pokušaja guranja u izvanredno stanje mogli smo gledati i posljednjih dana, prema tome i njegove glavne aktere. Nema ih stoga potrebe navoditi. Osim što izvanredno stanje može biti „paradigma vladanja“, zar na svoj način ne može biti i poluga za nedemokratsko obaranje vlasti?

U „nabrijanoj“ raspravi prije današnjega glasovanja o državnom odvjetniku u Hrvatskom saboru bilo je čak 11 zahtjeva za stankom, na koje se bar četiri puta više zastupnika javilo zbog povrjede poslovnika. Nema prostora čak ni kratko sve to prenijeti. Želimo, međutim, upozoriti na svojevrsnu prijetnju, koju je izgovorila zastupnica Sandra Benčić (Možemo), a može se uklopiti u rečeni pokušaj uvođenja Hrvatske u izvanredno stanje: „I vjerujte mi, ovo nije bio kraj, ovo je tek početak otpora, otpor ćemo vam pokazati ovdje i na ulici“, rekla je Benčić, koja je probdjela proteklu noć sa skupinom stranačkih zastupnika i aktivista na Markovu trgu, kao svojevrsni prosvjed zbog prijedloga izbora Ivana Turudića za državnoga odvjetnika.

Užarena situacija, koja se stvorila oko izbora državnoga odvjetnika, imala je za svrhu stvoriti revolucionarno ozračje, kakvomu smo svjedočili nekoliko puta u novijoj hrvatskoj povijesti.

Svojedobnim prosvjedima, noćnim marševima po zagrebačkim ulicama, uz topot bubnjeva, protiv Vlade Jadranke Kosor htjelo se spriječiti ulazak Hrvatske u EU. Evo jednoga naslova s početka ožujka 2011.: „10.000 ljudi marširalo Zagrebom, tražeći smjenu Jadranke Kosor“. Prosvjedi su tih noći završavali pred zagrebačkom katedralom pjesmom „Po šuma i gorama“! Medijska potpora tim prosvjedima u jednom je trenutku presušila. Revolucionarni pohod na hrvatsku Vladu, pjesme pod prozorom premijerke, bile su zaustavljene. Jesmo li sve to zaboravili?

Hoće li biti slično i sada zbog izbora državnoga odvjetnika, ostaje vidjeti, s obzirom na najave nekih oporbenih zastupnika, ali i s obzirom na to kako se postavlja uređivačka politika zagrebačke redakcije N1.

Ako zagrebemo malo dublje u povijest, naići ćemo na zaglušujuću medijsku buku i  revolucionarnu tutnjavu zbog Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, zatim protiv nositelja Hrvatskog proljeća. Ishod je bio katastrofalan u jednom i drugom slučaju za hrvatske kulturne i političke elite, studente itd. Jednom riječju, za sve što je glasno hrvatski govorilo. Represivni komunistički aparat porazio je one koji su htjeli tek demokratsku Hrvatsku. Pobjedom poznatoga „revolucionarnoga duha“, Hrvatska je bila unazađena za nekoliko desetljeća i morala se dizati iz početka. Smiješno je u posljednjoj političko-medijskoj hajci protiv Turudića bilo gledati kako je tzv. desni dio oporbe scenaristima poslužio, otvoreno govoreći, kao „korisne budale“, sudjelujući u čitavoj toj igri bez osnovnoga pitanja: koji je krajnji cilj? A on je i golubovima po parkovima jasan jer nakon poraza „mrskoga neprijatelja“, po predvidivom scenariju, bit će odbačen kao stara štraca. Čitav taj ples počeo je mnogo prije, tko je htio zaroniti, mogao je vidjeti što se skriva ispod površine.

Nevjerojatno je kako je igru „skužio“ baš Stijepo Bartulica (DP), čovjek koji je odgojen i živio znatan dio života u inozemstvu? No možda je to bila i njegova prednost. Bez okolišanja na vrhuncu hajke protiv prijedloga novoga državnoga odvjetnika odrješito je rekao: „Indikativno je samo to tko ga toliko žestoko napada. To daje naslutiti da on uistinu smeta strukturama koje predstavljaju apologetiku za bivši sustav.“

Bartulica je još nešto rekao: „Nitko od njih mi nije izgledao kao netko tko je u stanju osušiti močvaru, ali s obzirom na ovakve napade naslućujem da on nije najgori među njima“, izjavio je. No, kod glasovanja Bartulica nije bio dosljedan, suzdržao se, jer je DP odlučio biti protiv. Zastupnik Stipo Mlinarić u svojoj poznatoj ponesenoj maniri to je najavio kazavši kako će glasovati za Turudića u drugom mandatu ako bude optužio predsjednika hrvatske Vlade Andreja Plenkovića. Moram reći, bilo je tužno gledati toga hrvatskoga mučenika kako se upregnuo u vrlo opaki scenarij za Hrvatsku.

Građanski Zagreb po kavanama ovih zimskih dana bio je mnogo izravniji od Bartulice. Išao je od stola do stola ovakav glas: „Udbaške strukture i sljedbenici njihova mentalnoga sklopa ne želi prepustiti važnu kariku državnoga progona koja bitno može utjecati na odnose u društvu.“ Jednako se govorilo kako su najviše strukture progona gotovo ispunjene simpatizerima lijevih stranaka.

O mentalnom sklopu tih struktura u znanstvenoj literaturi nema mnogo naslova, ali u hrvatskoj književnosti itekako ima. Hrvatski književni bard Ivan Aralica, međutim, taj mentalni sklop prije više od deset godina, vrlo je precizno analizirao u knjizi „Mentalni komunist“ (Zagreb, 2012.), ali u Hrvatskoj se malo čita.

Kad se već spominje močvara, treba dodati kako po društvenim mrežama kao eho odzvanjaju posljedice hajke na Turudića. Čitava jata ptica močvarica, pod raznim maskama, imenima i prezimenima ostavljaju svoja „vrijedna“ mišljenja, a među njima i oni koji su pokušali poniziti publicista i filozofa pokojnoga Benjamina Tolića, zbog njegova teksta „Turudićev zvižduk“ iz 2014. godine koji je jedan portal prenio. Što mogu reći o Benjaminu, budući da mi je bio glavni urednik? Bio je lucidan i divan čovjek, koji pripada hrvatskomu panteonu znamenitih ličnosti. Svatko tko bi pokušao bez obzira na povod takva čovjeka poniziti, mora računati samo na jedno – ponizit će samoga sebe.

I da zaključimo: bilo je u današnjoj saborskoj raspravi riječi o predmetima u ladicama koje bi novi državni odvjetnik mogao izvući na vidjelo dana. Upućeni kažu, ima predmeta koji bi mogli zainteresirati novoga državnoga odvjetnika. No ako su pak neki eventualno i sklonjeni, mogu se naći u arhivima policije, Pnuskoka ili Uskoka, nisu nestali.

Marko Curać

hkv.hr / Hrvatsko nebo