B. Dijanović/Kako bi Marulić reagirao na velikosrpsko prisvajanje hrvatske književnosti?

U godini Marka Marulića

Odmah po ulasku u novu 2024. godinu dočekala nas je jedna velika i izuzetno važna obljetnica. Naime, 5. siječnja 2024. godine napunilo se točno 500 godina od smrti jednoga od najvećih hrvatskih velikana, Marka Marulića, koji se sasvim zasluženo smatra ocem hrvatske književnosti. U povodu 500. obljetnice njegove smrti, Vlada Republike Hrvatske 2024. je godinu proglasila „Godinom Marka Marulića“.

Iako je o životu i djelu ovoga nacionalnoga klasika već napisan velik broj znanstvenih studija i osvrta, od velikog je značaja – u kontekstu današnjih presizanja na hrvatsku kulturu, a osobito na književnost – uvijek i iznova isticati središnju važnost ovog kršćanskog humanista i rodoljuba čija se djela mogu nazvati referentnom točkom hrvatske književnosti. U tom se duhu nadamo kako će upravo njegova 2024. godina biti idealna prilika za afirmaciju njegove važnosti putem raznovrsnih umjetničkih izričaja – od znanstvenih skupova, izložbi, izdavanja knjiga o njegovom životu i djelu pa sve do postavljanja Marulićem nadahnutih djela na kazališne daske.

Marulićevo kršćansko i rodoljubno stvaralaštvo

Najpoznatije djelo Marka Marulića je u versih harvacki složena Judita, prvi umjetnički ep hrvatske književnosti, ispjevan na hrvatskom jeziku i čakavskom narječju, zbog koje je Marulić i stekao naslov oca hrvatske književnosti. Marulić Juditu piše u vrlo teškim okolnostima osmanlijskih prodora u hrvatske zemlje, a osim u aktualnim zbivanjima, nadahnuće za pisanje remek djela hrvatske književnosti, crpi i iz Biblije. Spajajući biblijske motive zajedno s motivima kraja u kojemu živi, Marulić se potvrđuje kao kršćanski humanist koji nastoji uskladiti antičku mudrost i poetiku s biblijskim profetizmom i kršćanskom duhovnošću.

Njegova duboka religioznost najbolje se očituje u središnjoj poruci epa, a to je da se vjerom u Boga i junaštvom može odoljeti prijetećoj osmanlijskoj sili koju naziva „samo kušnjom koju Bog pred nas stavlja“. Osim religioznosti, u Juditi je naglašen njegov iznimni rodoljubni identitet koji se jasno vidi u njegovom gorućem pozivu na obranu hrvatske državnosti oslanjajući se na vjeru u Boga. Spajanje njegove kršćanske i rodoljubne odrednice jasno je vidljivo i u njegovoj pjesmi protuturske tematike, Molitva suprotiva Turkom: “Svemogući Bože moj, kim svaka postaju,/ Odvrati jur gnjiv tvoj, ter pomiluj naju./ Ostavi zlu volju, pozri na virni puk,/ Gdi tarpi nevolju svak´ čas od turskih ruk.”

S obzirom na to da se Marulićevi tekstovi na hrvatskom jeziku, koji čine čak 80 % njegovoga opusa, pojavljuju u razdoblju prijelaza iz kasnog srednjovjekovlja u renesansu, on preuzima mnoge srednjovjekovne sadržaje, ali ih obrađuje u novim oblicima, tj. u okviru modernih poetičkih koncepata. Judita je tako ep koji obrađuje starozavjetnu temu, ali je uobličen po poetičkim pravilima renesanse. Ako tome nadodamo činjenicu da je pisana narodnim jezikom, možemo zaključiti da je Marulićeva Judita iznimno zanimljiva pojava europske renesansne epike. O tome svjedoči i činjenica da je prevedena na engleski, mađarski, talijanski, francuski i litavski, dijelom i na slovenski, španjolski i njemački jezik. Judita je dovršena 1501. godine, a tiskana 1521. (za Marulićeva života triput).

Iako je Marulić bio velikan ne samo hrvatske, nego i europske književnosti svoga vremena, treba napomenuti da je Marulićeva hrvatska poezija tek u drugoj fazi hrvatskog narodnog preporoda, kada se je oblikovala književna kritika i oživjele nacionalne institucije, dobila svoje zasluženo mjesto. Tada je Marulićeva hrvatska poezija na čelu s Juditom dobila počasno mjesto postavši prvijencem Akademijine edicije Stari pisci hrvatski (1869.). Za to su zaslužni, u borbi za hrvatski jezik istaknuti Ivan Kukuljević Sakcinski i Vatroslav Jagić, priredivši očišćen tekst, koji je potom i objavljen gotovo dva i pol stoljeća nakon prvog tiskanja.

O veličini Marka Marulića možda najbolje govori činjenica kako su njegova djela čitali i mnogi sveci pa je tako sv. Franjo Saleški čitao njegove Pouke za čestit život prema primjerima svetaca (De institutione bene vivendi per exempla sanctorum). Marulićeve Institucije iz latinskoga djela njegovoga opusa ujedno su i njegovo najprevođenije djelo.

Marulić je otac agresiji izložene hrvatske književnosti

U današnjim okolnostima brojnih nasrtaja na hrvatsku književnost legitimno je zapitati se što bi o tomu rekao otac te iste književnosti. Iako odgovor na to pitanje iz njegovih usta nikada ne ćemo čuti, vrlo je lako zaključiti kako bi Marulić, u punini svojeg rodoljubnog hrvatskog identiteta s prijezirom odbacio velikosrpske fantazije o prisvajanju dijelova hrvatske književnosti. Moguće je da bi se i sȃm nasmijao čuvši da su njegovi dubrovački kolege, Držić i Gundulić, završili u srpskoj književnosti gdje ih je smjestila nekolicina srpskih povjesničara književnosti. Isto tako znamo da bolje nije prošao niti istaknuti znanstvenik svjetskoga glasa, Ruđer Bošković, premda se je sam izjašnjavao Hrvatom. „Ajme skandao“, rekao bi Držić.

No to za velikosrpsku logiku ništa ne znači. Ta i granice su promjenjiva kategorija kako reče patrijarh SPC-a Porfirije Perić. Svojatanje dubrovačke književnosti i ovako je u jasnoj funkciji geopolitičkih i teritorijalnih pretenzija. Za velikosrbe je Dubrovnik srpski grad, tj. „srpska Atina“, kako ga u svojem bunilu nazivaju. Ako ništa drugo susjedi su nam barem ostavili Marka Marulića, ali samo zato što je pisao čakavskim narječjem, u protivnom bi vrlo vjerojatno i on završio u društvu s Držićem i Gundulićem.

Agresija na hrvatski jezik samo je jedna od poluga širenja politike tzv. srpskog sveta u Hrvatskoj, a temelj ima u Karadžićevim pseudoznanstvenim tezama da su svi štokavci Srbi i da hrvatski jezik zapravo ne postoji, već je samo inačica srpskoga jezika. Iako su ove tvrdnje potpuno besmislene i u znanstvenom smislu lako oborive, njih se nipošto ne smije ignorirati jer trebaju biti shvaćene kao ono što u svojoj biti i jesu – napad na hrvatsku državu i njezin identitet. Za razliku od devedesetih promijenila su se sredstva i način, ali su velikosrpske fantazmagorije i ciljevi ostali isti, doduše prepakirani u naziv srpskog sveta.

Još je davno dr. Ivo Pilar, u svojem kapitalnom djelu Južnoslavensko pitanje zapisao sljedeće: „Kada imamo posla sa Srbima moramo biti svjesni da imamo posla s tisuću godina starim sustavom krivotvorenja povijesti, izvrtanja činjenica, prikrivanja i brisanja tragova pa se mora zaći duboko na dno da se stane na čvrstu podlogu.“ Riječi dr. Pilara danas su i te kako aktualne, stoga je nužno da Republika Hrvatska i njezine institucije oštro reagiraju na svaki pokušaj agresije na hrvatsku kulturnu baštinu. S onim istim žarom kojim je Otac Hrvatske Književnosti pozivao Hrvate na borbu protiv Osmanlija, institucije ove države bi trebale braniti hrvatski jezik koji je jedan od nosivih stupova svakoga naroda i države. U duhu Marulićeve Judite nadamo se kako su i ovi napadi na hrvatski jezik „samo kušnja koju Bog pred nas stavlja“.

Zakon o hrvatskom jeziku prijeko je potreban

U kontekstu aktualnih događanja od krucijalne je važnosti donošenje Zakona o hrvatskom jeziku, koji je doduše već odavno trebao biti donesen, a čiji je prijedlog 23. listopada 2023. upućen u saborsku proceduru. Prijedlog zakona donesen je u godini 180. obljetnice veoma važnog događaja u hrvatskoj povijesti, a to je 2. svibnja 1843. godine kada je Ivan Kukuljević Sakcinski po prvi put održao govor na hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru te pozvao na uvođenje hrvatskog jezika u škole, urede i javni život.

Važno je podsjetiti da je inicijativu za donošenje tog zakona pokrenula Matica hrvatska, čija je radna skupina, u kojoj su bili August Kovačec, Stjepan Damjanović, Mislav Ježić, Tomislav Stojanov i Mario Grčević, izradila prvi prijedlog nacrta. Jednom kada zakon stupi na snagu, Hrvatska će se pridružiti mnogobrojnim europskim državama, poput Francuske, Poljske, Slovačke, Litve, Slovenije, Belgije i Švicarske, koje imaju zakon o jeziku, odnosno zakon o službenoj uporabi jezika. Predsjedništvo Matice hrvatske istaknulo je da donošenjem zakona skrb o hrvatskom jeziku i književnosti dobiva nužan institucionalni okvir kojim se našem jeziku omogućuje nesputan razvoj na dobrobit hrvatskoga naroda i sveukupne hrvatske kulture.

Ne treba mnogo isticati da je prijedlog zakona izazvao protivljenje lijevo-liberalnih političkih struktura, čijim se pojedincima na sam spomen zaštite i promicanja bilo čega hrvatskog, podiže kosa na glavi. Tako je primjerice Anka Mrak Taritaš zakon nazvala „besmislenim i nepotrebnim” po principu ako je za afirmiranje bilo čega hrvatskog, ne može. No nihil novo sub sole za tzv. progresivnu ljevicu. Ostaje zagonetnim zašto su onda, ako je besmislen i nepotreban kako tvrdi Mrak Taritaš, tolike europske zemlje donijele ovaj zakon. Hrvatska književnica Nevenka Nekić sjajno je zaključila da Zakon o hrvatskom jeziku štiti hrvatski narod kao većinski u svojoj državi od onih koji su neznalice, a imaju javni prostor kao djelatnost; od nasrtljivih otimača hrvatske baštine koji se roje svakim danom.

Paradoksalno je kako je hrvatski jezik – koji je u vrijeme kad je živio Marko Marulić bio sinonim za narod (Turci nalegoše na jazik hrvatski) – izložen agresiji ne samo izvana, već i od pojedinaca u Hrvatskom saboru, mjestu na kojemu je Sakcinski prije 180. godina po prvi puta njime progovorio. Upravo je zato nužan zakon kojim će se hrvatski jezik zaštititi od svih vanjskih, ali i unutarnjih neprijatelja, kao i nadirućih trendova globalizacije koja je već dobrano zahvatila velik dio mlade populacije koja pod utjecajem društvenih mreža hrvatske riječi sve više zamjenjuje anglizmima.

Iako je donošenje Zakona o hrvatskom jeziku hvalevrijedan postupak, ipak je potreban oprez kako se u zakonskom rješenju ne bi provuklo nešto što ide na štetu hrvatskog jezika. Tako je dr. sc. Ante Žužul upozorio kako je apsurdno da se prema prijedlogu zakona, sva buduća administracija želi dati baš Institutu za hrvatski jezik tako da Ministarstvo znanosti i obrazovanja s hrvatskim jezikom nema ništa. Ističe da time hrvatska država temeljnu jezikoslovnu glavnicu prepušta Institutu za hrvatski jezik koji će steći monopol za sazivanje Vijeća za hrvatski jezik i normiranje hrvatskoga standardnog jezika u skladu sa svojim Jovanović-Jozićevim pravopisom.

Vlada RH 18. je siječnja uputila konačni prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku u drugo čitanje u Hrvatski sabor. Konačni je prijedlog dodatno jezično usklađen pa je tako člankom 17., stavkom 2. propisano da se sjedište Vijeća za hrvatski jezik nalazi u Ministarstvu kulture i medija RH. Iako je odlučeno da sjedište Vijeća ipak ne bude u Institutu za hrvatski jezik, na što je kritički reagirao dio struke, ova odluka isto tako otvara čitav niz pitanja. Jedno od pitanja jest zašto je ignoriran prijedlog dijela struke da se sjedište Vijeća nalazi u Matici hrvatskoj (koja je i pokretačka sila za donošenje zakona) ili HAZU? Je li zaista pametno da sjedište Vijeća – kojemu je zadaća zaštita hrvatskog jezika – bude u tijelu koje je znalo izdašno financirati kojakakve sadržaje.

Ivan Kukuljević Sakcinski je u svom znamenitom govoru 1843. rekao: „Sada imamo još toliko sile u nami suprotstaviti se martvomu, za mala nećemo moći nadvladati žive, ako se čvarsto na naše noge ne stavimo, to jest, ako naš jezik u domovini neutvardimo i njega vladajućim neučinimo.“ Njegove riječi možemo staviti i u današnje prilike. Potrebno se svim snagama oduprijeti svakom pokušaju otimačine i negiranja hrvatskog jezika. Oduprimo se istim onim žarom kojim je Otac Hrvatske Književnosti pozivao na obranu hrvatske države i identiteta.

Barbara Dijanović / Hrvatski tjednik