Razgovor s M. Marušićem/Životi našeg naraštaja najsjajniji su životi Hrvata u povijesti!

Razgovor s profesorom emeritusom Matkom Marušićem

Upovodu izlaska knjige „Priručnik za hrvatsku politiku“ razgovorali smo s njezinim autorom, profesorom emeritusom Matkom Marušićem.

Nedavno je predstavljena Vaša nova knjiga „Priručnik za hrvatsku politiku“. Jasno je iz naslova da je riječ o političkoj tematici, no možete li malo detaljnije pojasniti o čemu sve pišete?

Kratko bi se moglo reći: apsolutno o svemu što se tiče Hrvatske. Od iranskog podrijetla do budućnosti. Koliko se ona može predvidjeti. Preciznije rečeno, knjiga ima 24 poglavlja svrstana u četiri dijela: „Hrvatska politička povijest“, „Hrvatski susjedi“, „Samostalna Republika Hrvatska“ i „Što nam je, dakle, činiti?“. Ima 600 stranica s kazalom od oko tisuću pojmova. Na kraju je test znanja s 50 pitanja, ali on više služi kao podsjetnik nego kao provjera. Knjiga je čitljiva i pretraživa, jer ima mnogo konkretnih naslova i podnaslova, a u tekstu se čitatelja upućuje na stranicu gdje je dana osnovna informacija o temi koja ga zanima. Drugim riječima, može se čitati po redu, a može i napreskok, po temama i detaljima.

Zašto ste se odlučili na pisanje ove knjige?

Primarno sam bio nezadovoljan opažanjem da ljudi mnogo govore o politici, čak se oko politike i prepiru, a pritom se često prepoznaje da o temi ne znaju osnovne podatke, bez kojih je rasprava besmislena. Međutim, sada kad je Priručnik gotov i objavljen, vidim ga drukčije: to je hrvatska enciklopedija, ali ne u onom suhoparnom smislu traženja informacija nego čitanka u kojoj su sve informacije sustavno i logično povezane, kao u pripovijetci.

U knjizi polazite od teze da je politika u Hrvatskoj u sjeni povijesti…

Rekao bih da je bilo obrnuto: pošao sam od činjenica i događaja, ali onda je povijest isplivala kao glavni čimbenik baš svega: današnje politike, nutarnje i vanjske, preko odnosa sa susjedima, do korupcije i rušenja države iznutra. Na to se logično nadovezuju procjene za budućnost i „što nam je, dakle, činiti“. Ako pođete od kazala, naći ćete pet dijelova: 1. Bitke, ratovi, pobune i revolucije, 2. Dokumenti, 3. Imena, 4. Organizacije, pokreti, tijela i vojne postrojbe i 5. Zločini. Kad odaberete bilo koji od tih oko tisuću pojmova i nađete ga u tekstu, vidjet ćete da ga se objašnjava u povijesnom kontekstu i da je najčešće povijesno zadan ili barem dijelom modificiran.

Polazite od toga da su u modernoj povijesti ključna dva fenomena: NDH i komunizam?

Da, i to su najbolji primjeri koliko povijest utječe na suvremenu hrvatsku politiku. Ne ulazeći u detalje (detalji su u knjizi, koja upravo zato ima 600 stranica), NDH je upotrijebljena kao instrument sprječavanja stvaranja samostalne hrvatske države („ustaštvo“). Za tu su svrhu ustaški zločini uvećani od deset do tisuću puta, izmišljeni su novi i bolesno okrutni, a povijesni kontekst je izbrisan i zamijenjen slikom strahovitog, a neobjašnjenog (i neobjašnjivog) zla i zločinstva.

Danas, nakon što smo ipak uspjeli u krvi i suzama stvoriti državu, sablast ustaštva rabi se da bi ta država bila što manje hrvatska. Kruna te prevare je jasenovački logor. Bezbrojne strašne priče o njemu znate, ali MORATE znati tri nesporne činjenice:

a) Iskopavanja zemnih ostataka žrtava trajala su, s prekidima, od 1945. do 1986. i u svima je nađeno ukupno manje od 500 kostura.

b) Popis žrtava koji održava Javna ustanova Spomen park Jasenovac od oko 84.000 imena je krivotvoren.

c) Usporedbe popisa stanovništva Jugoslavije iz 1931. i 1948. pokazuju da je poslije Drugoga svjetskoga rata Srba bilo više, a Hrvata manje nego prije rata.

S druge strane, komunizam je došao na vlast u Jugoslaviji s pobjedom Saveznika i na sovjetskim tenkovima i odmah je pobio oko pola milijuna Hrvata, zatim je lažirao izbore i onda do samoraspada vladao terorom i strahom. Teror i strah je maskirao lažima o ustaštvu i onda je progonio sve iole hrvatsko s izlikom „opasnosti“ od povratka ustaštva. Usput je krivotvorio praktički sve dijelove hrvatske povijesti, pa i povijesti hrvatskih susjeda i svijeta općenito.

Zakrinkavao se, i još se zakrinkava, u „antifašizam“, pojam koji je izmislio Staljin (Kominterna), a koji izvan komunističke doktrine uopće ne postoji. I kad u svjetlu ovih nekoliko rečenica pogledate današnju hrvatsku politiku, vidjet ćete da se ona uvijek odnosi na pitanja NDH i komunizma. I onda o njoj ne može raspravljati nitko tko dobro, baš dobro, ne poznaje hrvatsku povijest, i to ne onu „službenu“, nego stvarnu. Stvarna se još uvijek krije od javnosti. Moj priručnik je, međutim, opisuje koliko god mi je to bilo moguće.

Snage i slabosti

U knjizi radite tzv. SWOT analizu hrvatske politike, tj. njezinih prednosti i slabosti. Pa, koje su prednosti, a koje slabosti? Koje su prilike, a koje opasnosti?

Snage su povijesna, kulturna i mentalna pripadnost Zapadu; domoljublje; vjera; geopolitički položaj i ljepota zemlje. Slabosti su mentalitet socijalističkog nerada i slabe radne etike; korupcija; spor oporavak visokog školstva; krhko gospodarstvo; nepovoljna demografija i pretjerana i štetna društvena nesloga (v. odgovor na prethodno pitanja). Prigode su očuvan okoliš; članstvo u EU i NATO-u te sve veći međunarodni ugled i suradnja (kojeg ni mrvu nismo imali nikad do sada). Opasnosti su opće, koje prijete cijelom svijetu, odnosno Europi, a specifične dolaze od nekih susjeda. Među njima prednjači Srbija, koja je opasnija u miru nego u ratu.

Nakon poraza 1995. na novi se rat ne će usuditi, ali u miru nastavlja s izmišljanjima (Jasenovac, Oluja), krađama (jezik, kultura, crkve) i, vrlo izraženo, nastojanjem da na međunarodnoj razini progura da je u NDH počinjen genocid nad Srbima. Ukratko, služi se svime što je dijametralno (upravo suprotno) različito od istine. Ako uđe u EU takva kakva jest, imat će čistu situaciju da tu odvratnu politiku pojača i pa i formalizira. Znate li za takav pokušaj koji su učinili usred Zagreba prije otprilike mjesec dana? (Ako ne znate pitajte ministricu kulture, ona ih je spriječila.)

Na kraju knjige zalažete se za svehrvatsko pomirenje?

Pomirenje je potrebno da se ukloni nesloga lijevih i desnih koja usporava napredak i kvari ljepotu življenja u slobodi prekrasne države. No za pomirenje je nužno utvrditi istinu i znanstveno se o njoj suglasiti. To je ključ sretne hrvatske budućnosti. Utvaram sebi da je moj Priručnik doprinos tom procesu.

Iako to nije ključna tema Vaše knjige, vjerojatno pratite šira politika i geopolitička zbivanja. Svijet je posljednjih godina ponovno, snažnije nego ikada od vremena kraja hladnog rata, postao mjesto, ratova i konflikata i velikih rizika. Kako se Hrvatska može postaviti u takvim okolnostima?

Pisao sam o tomu u Priručniku. Prvo, radi se o novoj komunističkoj revoluciji koja će dovesti do svjetskog obračuna i drugo, Hrvatska u tomu ne smije sudjelovati. Premali smo i preslabi da išta postignemo, a to bi nas izlaganje moglo koštati povezivanja s „ustaštvom“, ili barem s nazadnjaštvom. U međuvremenu svaka obitelj treba odlučno čuvati svoju djecu od učenja koja djeci mogu naštetiti.

Preživjeti…

Čini se da je i Hrvatska postala dio migrantskih kretanja koja već desetljećima opterećuju (sjevero)zapadnu Europu i mijenjaju njezin identitet. Kako gledate na to?

Problem migracija s drugih kontinenata u Europu neraskidivo je povezan s nepovoljnom europskom demografijom. To su veliki problemi Zapada koji se prelijevaju u Hrvatsku. Na strani 514 Priručnika postoji tekst pod naslovom: „Zaključak: preživjeti do dokončanja sukoba svjetova“. Bolje od toga, nažalost, zasad ne znam reći.

Imamo li ipak razloga za optimizam?

Životi našeg naraštaja najsjajniji su životi Hrvata u povijesti! Zar se nismo, sami i protiv svih i svega, izborili za samostalnu i demokratsku državu? Zar nismo sagradili autocestu Zagreb-Split i Pelješki most? Zar nismo 2018. uvršteni u popis država s visokim prihodima? Zar nismo, slobodni i sjajni, poštovani i zaslužni, 2020. predsjedali Europom?! I Vi me pitate imamo li razloga za optimizam! Čovječe! Imamo li razloga za ne-optimizam?

Razgovarao: Davor Dijanović

hkv.hr / Hrvatsko nebo