D. Pešorda/Oral History na hercegovački način

Hercegovačke teme konačno nalaze svoj autentičan prozni izraz

Usmena se povijest (oral history) obično definira kao historija utemeljena na osobnim iskustvima i iskazima pojedinaca. Najčešće su to osobna svjedočanstva o nekome događaju, no tu također pripadaju i različiti oblici usmene predaje, legende, priče, pjesme i sl. Stjecajem povijesnih okolnosti usmena je historija u Hercegovini gotovo uvijek imala prednost nad pisanom, službenom historijom. Do dvadesetog je stoljeća razlog tomu bila činjenica da je stanovništvo, izuzevši svećenike, uglavnom bilo nepismeno, a tijekom dvadesetog stoljeća pretežno stoga što se narodno sjećanje u najvećoj mjeri nije poklapalo sa službenom historijom, a Hercegovci tijekom cijelog tog razdoblja nisu bili na pobjedničkoj strani pa prema tomu ni u mogućnosti da oblikuju službenu historiju. Situacija se, nažalost, nije znatno promijenila ni nakon ratova devedesetih, dijelom stoga što su Hrvati u Bosni i Hercegovini najmalobrojniji konstitutivni narod, a dijelom stoga što nacionalni narativ u historiografiji općenito prevladan i podvrgnut temeljitoj sumnji i osporavanju.

U takvoj situaciji nakupljeno je sjećanje šiknulo tamo gdje se otvorio prostor, u književnosti. U posljednje vrijeme svjedočimo etabliranju specifičnog hercegovačkog pripovjednog izraza, hercegovačke verzije historigrafske metafikcije. Hercegovina je kroz pjesništvo A. B. Šimića dodirnula same vrhunce pjesništva, a cijeli niz hercegovačkih pjesnika nakon Šimića kao što su, primjerice, Anđelko Vuletić, Veselko Koroman, Gojko Sušac, Nikola Martić, Miro Petrović i brojni drugi svojim pjesništvom nastavlja i održava tu visoku umjetničku razinu hercegovačke komponente hrvatskog pjesništva. Na žalost, s prozom s tog područja stvari stoje drukčije. Hercegovina je svoj prozni literarni izraz počela tražiti kroz stvaralaštvo Ivana Softe (Sopte) koji je relativno mlad zaustavljen u stvaralačkom zamahu, a nakon Drugog svjetskog rata, izuzevši pripovjedački opus Anđelka Vuletića i Stjepana Čuića pod uvjetom da i Duvnjake pribrajamo Hercegovcima, hercegovačka proza ne doseže književnu vrijednost poezije s toga prostora. Međutim, posljednjih dvadesetak godina hercegovačke teme konačno nalaze svoj autentičan prozni izraz.

U tom kontekstu treba spomenuti Šimuna Šitu Ćorića, Matu Sušca i možda još pokojeg autora starije generacije, no tek s romanima Anite Martinac i s prvim romanom Ivana Šimića, kojem je ovaj osvrt i posvećen, rađa se fenomen iz naslova ovog teksta – oral history na hercegovački način, odnosno zanimljiv i literarno potentan spoj literature i potisnute povijesti koja se živom sačuvala u usmenoj historiji, u domeni narodnog i obiteljskog iskustva, protjerana u privatno i intimno, a često i zabranjivana. Romani Anite Martinac Medaljon, Posljednji i Od Franje do Franje povijesni su romani koji tematiziraju život hercegovačkog puka tijekom dvadesetog stoljeća, u prvom redu traumatična iskustva o kojima se gotovo do kraja dvadesetog stoljeća nije smjelo ni govoriti javno. Govoreći svojedobno o romanu Medaljon Benjamin je Tolić ustvrdio: ”Ali Medaljon se znatno razlikuje od svojih književnih rođaka. Po čemu? Po tomu što priču Anite Martinac mnogo manje hrane arhivski zapisi nego sjećanja živih svjedoka i autopsija poprišta njezine radnje.”

To u velikoj mjeri vrijedi i za roman Matijino stoljeće rata Ivana Šimića, gusto epsko tkanje toga romana kao da je u potpunosti izraslo iz obiteljske predaje premda je autor i te kako istraživao i ostale izvore i kopao po arhivima, što je razvidno iz mnoštva minucioznih detalja o ljudima, događajima, procesima i običajima na širokom potezu od Dragićine, sela kod Gruda, do Amerike i Rusije. Ipak, svu tu golemu građu drži na okupu i daje joj epski zamah obiteljska povijest. U središtu romanesknih zbivanja jest sudbina obitelji Andrije Šimića kroz četiri generacije, dok je, kako sam autor u predgovoru kaže, natkrovljujući lik romana Matija Alpeza, rođena Šimić, kći Mate Šimića, sina Andrijinog, koji je neuspješno pokušao emigrirati u Sjedinjene Američke Države, a skončao je kao zarobljeni austrougarski vojnik u Rusiji u Prvom svjetskom ratu. S obzirom na to, može se reći da je roman obiteljski, ali autor uz obiteljsku priču uvijek daje i širu sliku zahvaćajući sve važnije događaje u životu zapadnohercegovačkog puka kroz dvadeseto stoljeće.

Tako pred čitateljevim očima oživljava početak dvadesetog stoljeća kada po prvi put veći broj mladića iz toga kraja pokušava otići trbuhom za kruhom u Ameriku; gladne godine potkraj Prvog svjetskog rata kada fra Didak Buntić spašava hercegovačku djecu odvodeći ih u Slavoniju; galicijsko blato i uzaludno prolivena krv na istočnom frontu između ostalih i brojnih hercegovačkih mladića; izgradnja crkve u Grudama i živopisni lik župnika fra Gabre Grubišića koji je crkvu gradio; šverc duhana i nadmudrivanje sa žandarima i financima; Drugi svjetski rat i popratni zločini četnika i partizana i, konačno, ratni sukobi devedesetih godina dvadesetoga stoljeća. Glavnoj je junakinji u Prvom svjetskom ratu ubijen otac, u Drugom muž, a u trećem ratu koji je preživjela, onom devedesetih, ubijeni su joj sin i unuk. Pred čitateljem – a roman se čita u dahu – izrasta ne samo povijest jedne obitelji s njezinim traumatičnim iskustvima, nego i svojevrsna rekonstrukcija života hercegovačkog puka kroz to vrijeme, oživljena povijest.

S obzirom na činjenicu da je u podlozi romanesknog tkanja obiteljska i regionalna povijest, kompozicija, siže i način povezivanja motiva u velikoj mjeri slijede logiku historiografskog djela, čime s autor elegantno oslobađa brige oko motivacije što mu ostavlja više mjesta za digresije i detalje koji često nemaju izravne veze s radnjom, ali doprinose stvaranju specifičnog kolorita vremena i prostora. Šimić, inače i autor zapažene knjige kolumni Hercegovac s razlogom, poseže i za postupcima novog žurnalizma i publicističkim diskursom, osobito onda kada nastoji prikazati širu sliku, povijesni i društveno-politički kontekst u kojemu se kreću i djeluju njegovi junaci. Također sklon je, možda i previše, apelativnim iskazima u čemu možemo prepoznati odjek tradicije usmenog pripovijedanja s jedne strane i publicističke intimizacije s čitateljem s druge strane.

Ono što Šimićev roman nenametljivo i bez ideologiziranja iznosi na vidjelo jest kontinuirano stradanje hercegovačkog seljaka tijekom cijeloga dvadesetog stoljeća u tuđim vojskama i tuđim zemljama, ali i na vlastitom pragu. Svi Matijini poginuli su na pravdi Boga, oca su joj Matu kao zarobljenika zatukli u ruskom zarobljeništvu, muža Grgu, koji nije bio ni u jednoj vojsci, ubili su partizani, a sina Franu i unuka Grgicu, također civile, Srbi u ratnom Sarajevu. To besmisleno stradavanje u podtekstu ima snažnu antiratnu poruku i jednu duboko humano ozračje u kojem ni jednog trenutka ne progovara mržnja ili želja za osvetom. Držim da nije pretenciozno reći kako kroz djela kao što je Matijino stoljeće rata hrvatska misao u Bosni i Hercegovini doseže onu razinu samorefleksije i samosvijesti koja je čini autentičnom i samosvojnom. Kako u okviru bosanskohercegovačkog geopolitičkog konstrukta, tako i u okviru velikoga hrvatskoga kulturnog zajedništva.

Iako je djelo napisano standardnim hrvatskim jezikom, autor u replikama svojih likova, hercegovačkih seljaka, koristi ponešto stilizirani lokalni idiom čime svom djelu priskrbljuje i lokalni kolorit, dok je na kraju knjige dodan čak i kratki rječnik pod naslovom ”Tumač manje poznatih riječi i izraza”. Šimić piše pitko, stilom već izbrušenim u okviru kolumnističkog žanra, pripovijedanje mu teče glatko otkrivajući da ima onu bogomdanu eglensku žicu. Iako autorov prvijenac, roman Matijino stoljeće rata zrelo je i domišljeno djelo, epski zamah, vještina pripovijedanja te pronalaženje, da tako kažem, svoje literarne niše daju nagovijestiti da možemo očekivati nove romane istog autora te da je ovaj roman, koliko god u književnom smislu bio na zavidnoj razini, samo hvatanje zaleta za još kompleksniji i kompletniji epski zahvat u hercegovačku povijest i suvremenost. S velikim zanimanjem očekujemo taj pretpostavljeni nastavak literarne čarolije.

Damir Pešorda / Hrvatski tjednik

hkv.hr / Hrvatsko nebo