Zlo je poput vode – svakom se obliku prilagodi dok ga ne ispuni

Zlo je poput vode – svakom se obliku prilagodi dok ga ne ispuni

Roman Danijela Trumbića Pet zločina za naslovnice objavila je u prosincu 2023. godine Naklada Bošković.

Naslov Trumbićeva djela upućuje koja je to vrsta romana i o kakvim je zločinima riječ. Makar! Makar! Vijesti s naslovnice poput su hrane za hijene: svaka hrana i svježa i koja se raspada može poslužiti hranom za hijene. Sve može postati vijest za naslovnicu. Pogotovo ona vijest koja rastjeruje i strmoglavljuje etiku (istinu) i estetiku (ljepotu) – zapravo je takva najpoželjnija. Kad se već igramo natrijevim kloridom, dodajmo ga onda još nekoliko prstohvata. Evo što piše u knjizi poznata autora: Očito je da smo mi zatrovani lošim stvarima koje ubacujemo u svoj mozak. To može biti: TV program, loša muzika, novine, loše knjige, loše društvo, loša hrana i slično loše. Primijetili ste da jedino kod TV programa i novina nisam dodao pridjev loš. To bi bilo pleonazam. [Podebljao a.]

Koliko vješto piše autor Trumbić. To čak nije ni retoričko pitanje. Nema napora u njegovu kazivanju, vješto i neprimjetno prelazi iz situacije u situaciju, iz krimena u krimen. Izrazi se njegovi slažu kao što iskusan kartaš vuče karte: nečujno, a ipak ritmično, pobjedonosno bez pokazivanja trijumfa, skladno bez pokazivanja napora. Kad je autorov fokus usmjeren, on preuzima kormilo, nudeći tako psihološko rasterećenje i mogućnost čitanja bez napora. U tom se smjeru kreće piščevo kazivanje.

Kako Trumbić prikazuje zločine, ubojstva? Trebalo bi, zapravo, napisati na početku romana (kao što piše na početku svjetski poznate uspješnice) Pet zločina za naslovnice: Handle with care. This is a dangerous book. (Služiti se [knjigom] s oprezom. Ovo je opasna knjiga.)  Zašto?

Zločin broj dva iz Pet zločina za naslovnice:

… ovdje su mu za brzu i efektnu egzekuciju trebale i snaga i brzina i spretnost. Udario je prvi djevojčicu svom snagom šakom u glavu, ona se u trenu srušila na zemlju, možda već mrtva, jer ju je pogodio točno u čelo, a dok se druga pokušavala snaći, on joj je već zario nož u grudi. Jednom, drugi put, treći, četvrti, peti, šesti… Bijes je izlazio iz njega.  Krv je svuda šikljala, a onda se sjetio da mora dovršiti i drugu, te je i njoj, koja je već bez svijesti, možda već mrtva, ležala u traci, zabio nož nekoliko puta, gađajući u srce…

Sve je to trajalo tek desetak sekundi.

Ubojstva se u romanu događaju bez pripreme, ona nemaju ponder zla, neutralnost kojom se prikazuju čini ih banalnim i uobičajenim.

Kad se pojam banalizacije zla pojavio, djelovao je kao zapanjujuće jaka vertikalna sintagma za koju nismo bili pripremljeni, duboko sluteći da ona precizno slika svijet u kojem živimo. Ipak, priznali ili ne priznali (mnogo toga egzistira usprkos nepriznavanju, možda čak više nego priznavanju), odgajani smo na biblijskim vrijednostima. Nakon šezdesetak godina pojave spomenute sintagme, svijet je dopustio da ona postane naš susjed, nekima i više od toga: … imamo pravo napasti … državu da se zaštitimo… imamo pravo ubijati u… državi jer korov treba istrijebiti; ako uz korov raste pšenica (mi je ne priznajemo!), a gotovo uvijek raste, to gore za pšenicu… kolateralno ubojstvo ima status placeta… Samo su neki od zapanjujućih izraza.

Ubojstva kako su opisana u romanu Pet zločina za naslovnice pripadaju ispred navedenomu svijetu. Gdje će takav svijet završiti, zna samo onaj kojem zavazda gre se (ovaj se navod I. Mažuranića uvijek pogrešno navodi).

U romanu autor je ostavio otvorenim kraj Jednookoga. Čitatelj treba otkriti, krećući se u autorovoj dihotomiji: je li ga autor ucmeknuo ili je to napravio život. Ubojstva su u romanu prokazana, a ne pokazana, znači da ih Trumbić prikazuje iznutra. Bez retuširanja. Kod Jednookog ne postoji val tjeskobe na pomisao o neposrednoj boli. On se ne brine o budućoj kazni za ono što čini. Zbog toga ni malo ne osjeća strah, a nema empatije za strah i bol svojih žrtava. Kongenitalna analgezija stanje je u kojem osoba ne može osjećati fizički bol. Vrlo je rijetko. Jednooki ima kongenitalnu analgeziju, ali u duhovno-emotivnom svijetu. Osobe s takvim poremećajem također su rijetke.  Najstrašnije je kod njih što druge ljude doživljavaju kao objekte.

Normalnoj osobi to je gotov nemoguće zamisliti. Kako zamisliti osobu bez duha i duše, objekt. Recimo kako se takva nemogućnost i može zamisliti, ali može li se zamisliti osoba koju volimo bez duha i duše. Mogu li sebe zamisliti bez duha i duše. Ako takvih hodača kojima je more do koljena ima, tada su oni potencijalno savršeni ubojice. Zašto onda takvi na fotografijama uvijek izgledaju tako da izazivaju pupilarni refleks. Sila koja nas tjera da ih ne gledamo očito svjedoči da njihova nutrina ne prihvaća to što rade, ubijaju. I da je ta nutrina pripravljena za nešto potpuno drugačije.

Govor njihova tijela nosi poruku: bježi od mene!

Autor nas je poštedio psihologiziranja (hvala mu na tome!), sa značenjem da nije u roman uveo privlačne, ali jako upitne psihologizirajuće elemente (psihologijski prdivek ili prekakavanje). Poštedio nas je beskonačnog broja lupinga i sudoka zamki (i na tome mu hvala!!!), kojima obiluju mnogi romani ove vrste (u kojima se jurca za krajem i odgonetkom tko je ubojica, a zanemaruje se sve ostalo), koji su svrha sami sebi, a ne dubljem značenju poniranja u djelo, etiku, estetiku, likove, atmosferu…

Zlo je poput vode: voda je odvijeka, lakoćom se prilagodi svakomu obliku, ili nepodnošljivo lako galopira na otvorenome.

Zlo je sveuvremenjeno i sveuprostoreno, rezistentno na vrijeme i prostor.

Zlo je svježe kao sutra i staro kao vrijeme.

Usudite li se pročitati Trumbićev Pet zločina za naslovnice, danima ćete se oporavljati od fluidnosti, ogoljelosti i banalizacije – zla i Zloga.

Rudolf Ćurković

hkv.hr / Hrvatsko nebo