Bog određene ljude poziva da se obrate, da pozivaju na obraćenje i navješćuju Radosnu vijest!

Hoćeš li se odazvati? „Poput Jone i Isus obilazi okolo i propovijeda. On navješćuje Radosnu vijest; ne prijeti nego nudi nešto novo: “Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!” Hoda tako tri godine navješćujući Božju ponudu pomirenja, izmirenja, obraćenja. Već u prvim danima javnog nastupa konkretno imenom poziva pojedine zrele muškarce…“, tumači čitanja današnje Treće nedjelje kroz godinu B (Jon 3,1-5.10; 1 Kor 7,29-31; Mk 1,14-20) Ilija Orkić u Katoličkom tjedniku

U sokaku blizu kuće znali smo se često igrati. Kuća do kuće, a u svakoj kući troje, četvero, petero djece. U našoj ulici na stotinjak metara 30-ak kuća. Bilo nas je uvijek dovoljno za svaku igru. Nerijetko nas je znalo biti 20-ak u igri.

Uvod u pokajnički čin

Pozvani smo na nedjeljni sastanak. Pozvani smo okupiti se oko stola riječi i poslušati poruku za nas. Pozvani smo i k oltaru – primiti tijelo Kristovo. Odazvali smo se i sada stojimo tu pred Bogom. On nas zove po imenu, želi da se obratimo i priznamo svoje slabosti. Pokajmo se pred Bogom i pred ljudima za svoje slabosti, nesavršenosti i grijehe. Pokajmo se i priznajmo svoje grijehe. Učinimo to u tišini, zatvorenih očiju, jer se stidimo svog grešnog života. I uzdamo se u Božje praštanje; uzdamo se da će nas uzeti za ruku i reći: „Opraštam ti! Budi novi čovjek! Evo, ja sam te oprao od svih tvojih nečistoća.” Pokajmo se.

Igrali smo nogometa, skrivača, između dvije vatre, „slipe babe”… Posebno ljeti, nakon što završi škola, igrali smo se do kasno u noć.  Nije nam bilo pravo kad nam netko „raskopa” igru. I vazda nam je bilo krivo kad bi dolazila druga djeca i pozivali svoju braću i sestre da pođu kući na večeru ili obaviti neki posao. Nekad bi se znali oglušiti na pozive. Igra bi se nastavljala. Tako su po drugi ili treći puta dolazila ta ista djeca zvati da se pođe kući. Iako smo znali da će neposlušnost biti kažnjena, radije smo se mirili s ponekom ćuškom ili šibom, nego da prekinemo zanimljivu igru. Uglavnom smo prolazili nekažnjeno.

Igra i kazna

Sve je bilo dobro dok ne bi došao jedan komšija, u potrazi za svojim sinovima. Bio je veseljak, svima zanimljiv, ali isto tako i okrutne naravi – spreman žestoko kazniti svoju djecu za neposluh. Od siline kazne koju je primjenjivao na svojoj djeci i mi smo bili prepadnuti.  Tad bi nam igra „izašla na nos”. Iako tuđu djecu ne bi ni taknuo, strašno je bilo gledati kažnjavanje, znajući da smo i mi bili dio krivice što nisu na vrijeme otišli kući. A opet, bili smo svjesni da ništa posebnog lošeg nismo učinili igrajući se. Za nas je to bila nepravda. U najmanju ruku nepravedna kazna.

Bog poziva čovjeka

Prvo današnje misno čitanje započinje odlomkom o jednom proroku, koji nije bio ni izvanredan niti posebno dobar, nego prosječan, ali ipak prorok. O njegovu životu nemamo podataka, tek čitamo o jednoj epizodi njegova života. Zbog proročkog poslanja Biblija ga bilježi. Prorok je – izabran od Boga da prenese poruku. Poruku koja ima veze s prošlošću, i isto tako se odnosi na budućnosti. Riječ je o Joni. Prije ovog odlomka koji smo čuli, nedostaje tekst drame s Jonom: njegov bijeg od Boga i tragedija stradanja u raljama velike ribe. Naše čitanje započinje riječima kako Bog drugi put zapovijeda Joni: “’Ustani, idi u Ninivu, grad veliki, i propovijedaj u njemu što ću ti reći.’ Jona ustade i ode u Ninivu, kako mu Gospodin zapovjedi. Niniva bijaše grad velik pred Bogom – tri dana hoda.”

Razlog zašto Bog šalje proroka je njihova izopačenost i zloća. Bog se služi jednim čovjekom da bi došao do drugih ljudi. Razlog brige jest u tomu što je Bog dobri otac, koji skrbi i o dobrima i lošima. Ninivljani su izokrenuli svijet naopačke; krše ljudske i Božje zakone. Eto, to Bog ne želi: nije mu do kažnjavanja, nego da se vrate na pravi put.

Niniva je bio stvaran grad. Prvi put se spominje oko 4 500 godina prije Krista. Postupno se razvijao i usavršavao. Poznat je po svojoj raskoši i neprocjenjivu materijalnom i kulturnom blagu. Danas se nalazi u Iraku i dio je grada Mosula. U to vrijeme – 8./7. stoljeće prije Krista – svakako je bio jako velik, moćan i pun čarobnjaka i vračara (usp. Vjeko Božo Jarak, Biblijski proroci, str. 203). Bili su u njemu mnogi narodi, razni hramovi, štovali su božicu Ištar i druga božanstva. U gradu su bile kraljevske palače, zvjezdarnice, čudesni lijepi vrtovi i trgovačke zgrade. Primjer su dobro razvijenog naselja, a istovremeno neznabožačkog. Zidine oko grada bile su duge 20-ak kilometara. Biblija će reći: grad velik pred Bogom – tri dana hoda! Stoljećima je bio glavni grad moćne Asirije.

Jona poziva

Bog posla Jonu u grad. „Jona prođe gradom dan hoda, propovijedajući: ‘Još četrdeset dana i Niniva će biti razorena.’ Ninivljani povjerovaše Bogu; oglasiše post i obukoše se u kostrijet, svi od najvećega do najmanjega.”

Na prvi Božji poziv Jona se oglušuje: ne želi ići među neprijatelje i one koji štuju krive bogove. Ne pozna dobro njihov jezik i nisu oni izabrani narod, za razliku od Hebreja. Na drugi Božji poziv odlazi – i propovijeda dan hoda! A Niniva je velika tri dana hoda. Učinio je što se od njega traži, ali preko volje. Čini tek da obavi zapovijed. Pa ipak, stanovnici povjerovaše na riječ proroka. Proglasili su post, trodnevnu žalost, spustili zastave na pola koplja, ugasili glazbu i zatvorili cirkuse. Post i pokora. Od najmlađeg do najstarijeg. Od kralja do prosjaka. Zanimljivo: tako brzo primiše navještenu riječ; i to od čovjeka koji nije bio iz njihova naroda. Naša izreka veli: Bog i po krivim crtama piše pravo. Bog Jonu danima šalje u Ninivu, uvjerava ga; Jona bježi na kraj svijeta, skriva se na brodu. A svega za dan propovijedanja događa se obraćenje!

Poruka poganima, a još više Židovima – zemljacima Joninim: Bogu nije do smrti prestupnika, nego da se obrati i živi. Nagovještaj i poruka Židovima, ljubomornim na savez s Jahvom, da se njima želi poslužiti kako bi se približio drugim ljudima. „Ti si mi oruđe odabrano!” Preko izabranog naroda može doći spas svima, svakom čovjeku. Bog nije do kažnjavanja. I bez kazne može doći do napretka u odnosima. Nije kazna najbolji način izmirenja i unošenja ravnoteže u život. U Isusu Kristu Bog pomiruje svijet sa sobom.

Isus poziva

Poput Jone i Isus obilazi okolo i propovijeda. On navješćuje Radosnu vijest; ne prijeti nego nudi nešto novo: “Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!” Hoda tako tri godine navješćujući Božju ponudu pomirenja, izmirenja, obraćenja. Već u prvim danima javnog nastupa konkretno imenom poziva pojedine zrele muškarce: „Ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. I reče im Isus: ‘Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!’ Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim.” Ubrzo zove Jakova i Ivana, sinove Zebedejeve, koji su znani još i kao „Sinovi groma”. Ova četvorica prvih učenika postat će ponajvažniji u Isusovu planu širenja Radosne vijesti. Eksplozija naviještanja i pozivanja!

Petar će proputovati i navijestiti Isusa Krista do središta Rimskog Carstva – Rima. Korak po korak, dan po dan! Uvijek naprijed, makar s mukom i naporom. Jakov će otići još i dalje – do druge strane – periferije tog istog carstva, u današnju Španjolsku. Ako i nije stigao živ, stigao je u lijesu i obratio mnoge.

I svi ostali apostoli su provodili svoje godine pozivajući i navješćujući Radosnu vijest. A osvjedočenost u istinitost nauka kojeg su pronosili potvrđivali su spremnošću trpjeti i umrijeti! Bez da su ikom nanijeli zlo, otrpjeli su na sebi udarce, progone, okove i neprospavane noći. Bili suđeni i osuđeni, razapinjani i odrubljivane im glave.

Iako su apostoli pozvani i poslani, poput Jone, polagano su ulazili u misterij onog što su naviještali. Poput nekadašnjeg proroka Jone i Jakov apostol (Sin groma!) želi da Isus pošalje grom i oganj na Samarijance koji ih nisu htjeli primiti i poslušati. I njega Isus odgaja, polako mu tumači Radosnu vijest. U satima tišine i samoće rast će u proroku (apostolu) sigurnost u ispravnost nauka koji pronosi. Ista je sudbina i svećenika.

Ponekad me župljani pitaju za djecu koja se trebaju uskoro krizmati a ne idu redovno na vjeronauk! Jedni vele: treba ih kazniti, ne dati im da se krizmaju! Drugi vele: postaviti minimum koliko puta trebaju biti na vjeronauku, a ako je manje od toga – neka se ne krizmaju! Treći kažu da je ipak najbolje strpljivo i neprestano ih pozivati i poticati da dolaze, napominjati im da su ipak dužni doći! Osvjedočio sam da i mi župnici različito reagiramo u ovim situacijama. Najlakše je odrezati i reći: “Sam si kriv – zakon kaže tako i tako.”  A gdje je onda tu ljubav?

U bogoslovnim danima, dok je trajao rat u Sarajevu, a Vrhbosansko bogoslovno sjemenište bilo izmješteno u Bolu na otoku Braču, vicerektor vlč. Marko Hrskanović bi nam znao govoriti: “Bogoslovi su poput riba. Oni idu kud hoće. A mi odgojitelji smo poput ribara.” Odgajanje je poput pecanja: baciš mamac, pratiš kud ide riba; kad se upeca povučeš je ali ne tako da se otkine; povuci – potegni, nekad blaže nekad jače. Ako želiš upecati ribu, paziš da se ne otkine s udice. Ako želiš odgojiti nekog moraš imati s njim puno strpljenja i znanja.

Hoćeš li se odazvati?

Odaziv na poziv je na kraju uvijek osoban. Odluka o prihvaćanju poziva dozrijeva u svakom od nas. Osobno. Dozrijeva polako poput trave koja raste. Ili cvijeta koji se polako otvara. Bog poziva i služi se ljudima, pa sve skupa nekad liči na igru.

Jona je na jedvite jade prihvatio poći propovijedati Ninivljanima. Ipak je popustio Božjem glasu, makar mu nije bilo sasvim pravo.

Sličnih primjera ima i kod drugih proroka. I oni su nekad uspješnije nekad manje uspješno pozivali i propovijedali. A nisu davali svoje, iz svoje torbe, nego što im je Stvoritelj dodijelio i davao!

Zanimljivi su i primjeri s apostolima. Uglavnom su se brzo odazvali, no i Isusa savjetovali kako treba djelovati, komu se smilovati, koga kazniti. S vremenom su razumjeli jednu veću istinu, koja im se polako otkrivala: shvatili su da su bili oruđe u Božjim rukama. A oruđe nekad zna napraviti žulj (ima i krvavih žuljeva!), i uglavnom traži puno znoja i izaziva umor.

Mudar radnik ne želi slomiti oruđe, nego se njim služiti da dođe do cilj. A cilj? Cilj je obraditi njivu. Da ona donese plod tridesetostruk, šezdesetostruk i stostruk.

Homo ludens (čovjek koji se igra)

Na kraju ovog promišljanja vratimo se na početak: igra i kazna. Jedna od osobina čovjeka jest i igra. Čovjek je „homo ludens” – onaj koji se igra! No, i životinje se igraju i u tom se zabavljaju. Igraju se majmuni, mačke, kitovi, dupini. Igra je potrebna ili, kako neki znanstvenici kažu – igra je “zakon prirode”. Igra je zapravo vježbanje za život. Potrebna je za svladavanje zapreka i uvježbavanje određenih pravila. Maleno mače će se igrati sa svojom mamom, s mišem, s čovjekom… Dijete će se igrati u prvim mjesecima svog života sa svojim prstićima, potom s nekom igračkom, s mačkom ili psom…

Isto tako znamo da je opasno igrati se s vatrom, „igrati se s tuđim osjećajima”; opasno je ići u „sportske kladionice” i igrati se sa srećom! Neka smo pravila usvojili u životu.

Vjerujem da se i Isus igrao. I kao dječak sa svojim vršnjacima i kao odrastao čovjek s djecom. Sigurno, jer je rekao: pustite malene k meni! Sveti Pavao će ovako zapisati: „Djeco, pokoravajte se u svemu svojim roditeljima, jer je to ugodno Gospodinu! Očevi, ne ogorčujte svoju djecu, da ne postanu malodušna!” (Kol 3,20-21).

I da zaključim: Bogu nije bilo do kažnjavanja nego do odgoja! Jona, tvoja kriza je tvoje pročišćenje! Ne bježi od odgovornosti! Vrijeme traži djelovanje! „Zapjevaj, zasviraj i za pojas zadjeni!” Bog zove da navješćuješ Radosnu vijest! Amen.

Katolički tjednik/Hrvatsko nebo