Vladimir Trkmić: Svećenik je krhko i ranjivo biće

Svećenik našeg vremena, svećenik u prošlosti, svećenik u budućnosti je krhko i ranjivo biće. Kada kažemo da je krhak, mislimo da je ranjiv, slabašan, nesiguran, nesavršen, prolazan, lomljiv, nejak, slab. Po ljudski govoreći on je poput drugih ljudi, ali i drugačiji od drugih ljudi jer je i njegovo zvanje i poslanje u svijetu drugačije. Sjećam se dok sam još bio sjemeništarac, a kasnije bogoslov, da je u mojoj generaciji bilo inteligentnijih i mudrijih od nas koji smo postali svećenici. Kako Bog poziva, zašto baš mene, zašto nekog drugog, nekog tko nije u svemu najbolji?

Veliko je to pitanje, po kojem ključu Bog odabire baš nekog, a ne nekog drugog tko bi možda bio vrsniji, sposobniji. Odgovor na to nam djelomično daje novozavjetni tekst: „Ta gledajte, braćo, sebe, pozvane: nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih. Nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom. Od njega je da vi jeste u Kristu Isusu, koji nama posta mudrost od Boga, i pravednost, i posvećenje, i otkupljenje, da bude kako je pisano: “Tko se ponosi, neka se u Gospodinu ponosi!” 1 Kor 1,26-31.

Očekivanja vjernika od svećenika

Očekivanja su vrlo velika. Vjernici, župljani očekuju mladog svećenika: inteligentnog, mudrog, lijepog, pristupačnog, druželjubivog, jednostavnog, vedrog, pobožnog, radišnog. Tako bismo mogli do u nedogled nabrajati sve vrline koje bi trebao imati svećenik. Nažalost sve te vrline pronaći u jednom čovjeku, jednom svećeniku je vrlo teško. Svećenik je Božji čovjek, čovjek za druge. Čovjek koji je prošao crkvenu izobrazbu da bi dosegao barem približno te ideale čovječnosti, pobožnosti i bogoljublja. Veliko je pitanje koliko se u tome ostvario kao pojedinac, koliko je bio zahvaćen Duhom Svetim na planu bogoljublja, čovjekoljublja i rodoljublja.

Blaženi kardinal Alojzije Stepinac je rekao: „Kad bih se još jednom rodio, izabrao bih svećeničko zvanje. Tu je čovjek, na milosni način, najbliži Bogu… Stoga krštenik ne može učiniti većeg dara svojoj obitelji, Crkvi i narodu svome, nego li svećeničkim služenjem.“ Uistinu je tako! No, pitanje je da li smo toga svjesni. Raduju li se doista obitelji u kojima je „rođeno duhovno zvanje“ za svećenika, redovnika ili redovnicu? Znao sam čuti od nekih roditelja: samo ne to velečasni, da nam sin ili kćer odu u ta zvanja. Ja se sa tim neću moći pomiriti. Ili pak sa nekim drugim i još oštrijim komentarima. Blaženi A. Stepinac, a i cjelokupna Crkva raduje se svakom novom zvanju. Duhovno zvanje nije zvanje samo za pojedinca, nego treba ga shvaćati u kontekstu bogatstva jedne župe, biskupije i sveopće Crkve. Ima li većeg bogatstva od svećeničke blizine lomljenja euharistijskog kruha? Kako je bogata i Božjim milosnim darovima nadarena svećenikova obitelj i župa u kojoj je odrastao svećenik?

Realnost svećenikovih mana, padova i uspona

Svećenici su ljudi, sa istom krhkošću kao i drugi ljudi. Oni nisu savršeni, nesalomljivi, neranjivi. Bolesti tijela i ranjivost njihove duše je karakteristika koja i njih omeđuje i označava. Dakako da bi je trebali podnositi sa strpljenjem i velikim smislom za žrtvu. Sa puno vjere, molitve i ustrajnosti. Onako kako je po svjedočenju msgr. Sebastiana Cuccarolla živio sveti Leopold Bogdan Mandić. „Profinjenost u ophođenju, ponizna jednostavnost u držanjima, ljubaznost i uslužnost prema subraći, uvijek ozarenost lica osmijehom, sabranost u kapeli i u studiju, uzorna marljivost u opsluživanju i najmanjih svakodnevnih dužnosti, što je značajka onih koji uvijek žive u Božjoj prisutnosti…“ No, malo je onih svećenika koji su postigli tako veliki stupanj duhovnosti kao sveti L.B. Mandić. Znači da uvijek moramo biti svjesni da svećenici nisu sveci, nisu nesavršeni. Moramo ih prihvaćati sa njihovim sposobnostima, vrlinama, a mane barem ponekad tolerirati.

Suosjećanje, podrška i molitva za svećenike

Otac Lugi Pierri savjetovao je vjernicima da se lijepo, sa puno empatije odnose prema svećenicima. „Prisjećajte se njihovih rođendana, obljetnica ređenja i važnih događaja u životu. Slavite s njima, plačite s njima. Ponudite rame na koje se mogu osloniti. Ako padnu, nemojte osuđivati niti kritizirati.  Podignite ih i pomozite im na njihovom životnom putu.  Budite bez uvrede ako ne ispune vaša očekivanja. Ni jedan svećenik nije savršen.  Čuvajte svoje svećenike, sjetite se onih koji su vas krstili, krizmali, vjenčali i blagoslivljali. One koji služe mise na vaše nakane i mole za vas. Neka Bog blagoslovi naše svećenike u ime Isusa, našeg vječnog Velikog svećenika.“ Lako je svakom čovjeku, pa tako i svećeniku pronaći manu, nedostatke. Nismo li dužni pomagati jedni drugima? Nismo li ti koji bi trebali suosjećati sa svećenicima koje često vlastiti župljani „ogovaraju, sude, razapinju“? Ako jesmo, klonimo se toga. Nitko se nije rodio da bi svima ugodio. Pa tako ni svećenik-župnik ne bi trebao biti osoba po našoj mjeri, nego osoba po Božjoj volji. Zato radujmo se svakom svećeniku koji je podmetnuo svoja leđa da bi služio Bogu, Crkvi i svome narodu. Ali znajmo i moliti za naše svećenike. Postavimo si ponajprije pitanje: znamo li tko nas je krstio. Kod koga smo išli na Prvu sv. Pričest? Za vrijeme kojeg župnika sam primio Krizmu? Tko me je vjenčao? Tko je obavio ukop mojih najmilijih? Molim li se bar ponekad za te svećenike? Sjetim li ih se u svojim molitvama, na našim hodočašćima? Oni su to zaslužili.

Katekizam Katoličke Crkve

U OSOBI KRISTA – GLAVE…

1548 U crkvenoj je službi zaređenog službenika sâm Krist nazočan u svojoj Crkvi kao Glava svoga tijela, Pastir svoga stada, Veliki svećenik otkupiteljske žrtve, Učitelj Istine. To Crkva izražava kad kaže da svećenik snagom sakramenta reda djeluje u osobi Krista-glave (in persona Christi Capitis): »Isti je svećenik, Isus Krist, koga zamjenjuje njegov službenik. Ako je ovaj, po svojem svećeničkom posvećenju koje je primio, postao doista sličan vrhovnom svećeniku, ima vlast djelovati snagom samoga Krista kojega predstavlja (virtute ac persona ipsius Christi).«»Krist je izvor svakog svećeništva: jer svećenik Starog zakona bio je slika Isusa Krista, a svećenik Novog zakona djeluje u Kristovoj osobi.«

1549 Po službi reda, osobito biskupâ i prezbitera, postaje vidljiva nazočnost Krista kao Glave Crkve u zajednici vjernika. Prema lijepoj izreci sv. Ignacija Antiohijskog, biskup je τύπος του̃ Πατρός, kao živa slika Boga Oca.

1550 Ta Kristova nazočnost u službeniku ne smije se shvatiti tako kao da bi on po njoj bio zaštićen od svih ljudskih slabosti, od duha gospodovanja, od pogrešaka, čak i od grijeha. Snaga Duha Svetoga ne jamči na isti način za sve čine službenika. Dok je u sakramentalnim činima to jamstvo dano tako da čak ni grijeh službenika ne može zapriječiti učinke milosti, postoje mnogi drugi čini u kojima ljudski biljeg službenika ostavlja tragove koji nisu uvijek znak vjernosti evanđelju i koji prema tome mogu štetiti apostolskoj plodnosti Crkve.

1551 To svećeništvo jest ministerijalno. »[…] ona dužnost koju je Gospodin povjerio pastirima svoga naroda pravo je služenje. «Potpuno je usmjereno prema Kristu i prema ljudima. Potpuno ovisi o Kristu i o njegovu jedinom svećeništvu i ustanovljeno je na korist ljudima i crkvenoj zajednici. Sakrament reda podjeljuje »svetu vlast«, koja nije drugo doli Kristova vlast. Vršenje te vlasti mora se dakle ravnati prema uzoru Krista koji je iz ljubavi postao posljednji i sluga svima.28 »Gospodin je jasno rekao da je skrb za njegovo stado dokaz ljubavi prema njemu.«

»U IME SVE CRKVE«

1552 Ministerijalno svećeništvo nema samo zadaću da zastupa Krista – Glavu Crkve – pred zajednicom vjernika; ono i djeluje u ime čitave Crkve kad upravlja Bogu molitvu Crkve, a osobito kad prinosi euharistijsku žrtvu. Izraz »u ime sve Crkve« ne znači da su svećenici izaslanici zajednice. Molitva i prinos Crkve nerazdvojivi su od molitve i prinosa Krista, njezine Glave. To je uvijek Kristova služba u njegovoj Crkvi i po njoj. Cijela Crkva, Tijelo Kristovo, moli i prinosi se »po Kristu, s Kristom i u Kristu«, u jedinstvu Duha Svetoga, Bogu Ocu. Cijelo tijelo, glava i udovi (caput et membra), moli i prinosi se; zato oni koji, u Tijelu, vrše posebnu službu, nazivaju se služiteljima ne samo Krista nego i Crkve. Upravo stoga što ministerijalno svećeništvo predstavlja Krista, ono može predstavljati Crkvu.

Duhovno blago u glinenim posudama

Nevolje, teškoće, krhkost svake vrste valja promatrati i razmatrati pod vidom naše ljudske nesavršenosti koja se jednako odnosi na svećenike, redovnike i redovnice i na laike. Ali i prema onoj novozavjetnoj. „Kome je mnogo dano, od njega će se i puno iskati.“ Ili „To pak blago imamo u glinenim posudama da izvanredna ona snaga bude očito Božja, a ne od nas. U svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući; uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje. Doista, mi se živi uvijek na smrt predajemo poradi Isusa da se i život Isusov očituje u našem smrtnom tijelu. Tako smrt djeluje u nama, život u vama. A budući da imamo isti duh vjere kao što je pisano: Uzvjerovah, zato besjedim, i mi vjerujemo pa zato i besjedimo. Ta znamo: onaj koji je uskrisio Gospodina Isusa i nas će s Isusom uskrisiti i zajedno s vama uza se postaviti. A sve je to za vas: da milost – umnožena – zahvaljivanjem mnogih izobiluje Bogu na slavu. Zato ne malakšemo. Naprotiv, ako se naš izvanji čovjek i raspada, nutarnji se iz dana u dan obnavlja. Ta ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave jer nama nije do vidljivog nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo – vječno.“

Druga poslanica Korinćanima 4, 7-18.

Sveopća molitva za svećenike

Svemogući, Vječni Bože,

svrni pogled na lice Svoga Sina

i za ljubav Njega, Vječnog Velikog svećenika,

sažali se na Svoje svećenike.

Sjeti se, Bože,

da su oni ništa drugo nego slaba i krhka ljudska bića.

Potakni u njima milost njihova poziva učvršćenog biskupovim polaganjem ruku.

Čuvaj ih uza sebe,

da ih neprijatelj ne preotme

pa da nikada ne učine ništa dostojno svog uzvišenog poziva.

O Isuse, molim Te za Tvoje vjerne i gorljive svećenike;

za Tvoje nevjerne i mlake svećenike;

za Tvoje svećenike koji teško rade kod kuće ili u inozemstvu, u dalekim misijama;

za Tvoje svećenike izložene kušnjama;

za Tvoje osamljene svećenike;

za Tvoje mlade svećenike;

za Tvoje umiruće svećenike;

za duše Tvojih svećenika u Čistilištu.

Međutim, povrh svega, preporučujem Ti svećenike meni najdraže;

svećenika koji me je krstio;

svećenike koji su me odriješili od mojih grijeha;

svećenike na čijim sam misama posluživao kao ministrant

i koji su mi udijelili Tvoje Tijelo i Tvoju Krv u Svetoj pričesti;

svećenike koji su me poučavali i upućivali ili su mi pomagali i ohrabrivali me;

sve svećenike čiji sam dužnik na neki drugi način.

O Isuse, sve ih čuvaj pored Svoga srca

i obdari ih obiljem blagoslova, u vremenu i u vječnosti.

Amen.

Hrvatsko nebo