Politički „horoskop“. Što nas čeka u 2024.?!

Tko preživi, pričat će!

Glede prijestupnih godina, kakva je ova u koju smo netom ugazili, postoje razne teorije. Neki, primjerice, vele: „prijestupna godina, kobna godina“ i „prijestupna godina, neka brzo prođe“. Dok su za anglosaksonske zemlje donositeljice sreće. Pa, da vidimo…

Oko nove godine, uvijek je – stanovita straha zbog?! – aktualan Nostradamus i njegova proročanstva koja se zapravo mogu čitati i ovako i onako. Katastrofičari ga, prema vlastitu priznanju, razumiju iz prve, a mi obični (smrtnici) pokušavamo čitati između redaka kako bismo makar nešto razumjeli od onoga što je taj tzv. prorok htio kazati. No, s njim ili bez njega svima nam je, više-manje, jasno kako nas, nakon što smo (nekako) pregurali prošlu, čeka jednako – dapače! – teška i 2024. Da ne velim, odmah na početku, još i – prijestupna.

Život pobjeđuje, ali…

A evo kako je počela. Palestinsko društvo Crvenog polumjeseca objavilo je fotografiju bebe koja je rođena u prvu zoru nove godine u sjevernom Pojasu Gaze. Novorođenče je rođeno u medicinskom punktu u Jabaliji i, priopćeno je, majka i dijete su dobrog zdravlja. Eto, dakle, dobra – predznaka. Život, ipak, pobjeđuje…

S tom, međutim, radosnom viješću korespondiraju izvješća s ratišta. Na 87. dan rata u Gazi i na prvi dan ove godine, sirene su se čule diljem središnjeg i južnog Izraela. U novogodišnjoj čestitci mrskom neprijatelju, Hamas je ispalio 20 raketa, ali većinu ih je osujetio obrambeni sustav Iron Dome. Istodobno proiranska milicija u Iraku tvrdi kako je napala najjužniji izraelski grad Eilat – „odgovarajućim oružjem“, što sugerira kako (više) nije riječ samo o izraelsko-palestinskom sukobu. I da će, kako vrijeme bude odmicalo, to biti sve manje. Dakako, novogodišnje je puškaranje dalo zgodan šlagvort Benjaminu Netanyahuu da svojim riječima opiše stanje na bojišnici te replicira Južnoafričkoj Republici (JAR) koja je Tel Aviv optužila za genocidne radnje u palestinskoj enklavi i uoči novogodišnjih praznika zatražila od Međunarodnog suda pravde (ICJ) da hitno proglasi da je Izrael prekršio Konvenciju o genocidu u ratu protiv Hamasa u Gazi.

„Nastavit ćemo naš obrambeni rat čija su opravdanost i moral bez premca. Dok naša vojska čini sve kako bi izbjegla civilne žrtve, Hamas, s druge strane, nastoji naštetiti civilima i koristi ih kao ljudski štit“, uzvratio je izraelski premijer. U velikoj ga pak mjeri demantiraju vlastiti izvori. Potkraj je, naime, godine Izrael objavio kako je ubio 8 000 pripadnika Hamasa, a budući da je evidentirano više od 22 000 palestinskih žrtava – ovo je moraliziranje (ne)popularnog Bibija uistinu bez – presedana.

Braća su braća, a poluvodiči?

Jasno, geopolitičko preslagivanje, što se za ovu godinu navješćuje već stanovito vrijeme, ne može bez Kine koja će, prema svim relevantnim istraživanjima, do 2030. postati najveće svjetsko gospodarstvo te će tako detronizirati Sjedinjene Američke Države koje tu poziciju drže desetljećima. Zanimljiva je stoga i novogodišnja konferencija za medije kineskoga lidera Xi Jinpinga koji je, za razliku od prijašnjih prigodničarskih istupa, ovom prigodom skinuo diplomatske rukavice te obznanio kako je (ponovno) ujedinjenje Kine s Tajvanom neizbježno. Kontekst je iznimno znakovit budući da će se u Tajvanu 13. siječnja održati parlamentarni i predsjednički izbori, a odnosi Pekinga i Taipeia su u najmanju ruku napeti. „Sunarodnjaci s obiju strana Tajvanskog moreuza trebaju biti povezani zajedničkim ciljem i dijeliti slavu oživljavanja kineske nacije“, kazao je Xi. A službeni engleski prijevod, tumači AFP, koristio je kovanicu „sve Kineze“ umjesto „sunarodnjake“.

Dobro, braća su braća, ali Tajvan, ta mala otočka zemlja, zanimljiva je – ne samo Pekingu – zbog toga što je riječ o jednom od ključnih svjetskih gospodarstava, poglavito u industriji poluvodiča. A kako treba osluškivati, štoviše s oba oka promatrati što se (sve) zbiva u Aziji, potvrdilo je i novogodišnje obraćanje Kim Jong-una koji je obećao kako će Sjeverna Koreja lansirati tri nova špijunska satelita, izgraditi vojne bespilotne letjelice i pojačati svoj nuklearni arsenal 2024. Uz to, sjevernokorejski je čelnik kazao kako, u biti, američka politika rat čini neizbježnim.

„Činjenica je da na Korejskom poluotoku rat može izbiti u bilo kojem trenutku“, rekao je Kim te, putem državne novinske agencije KCNA, obznanio kako je naredio vojsci da se pripremi za „pacificiranje cijelog teritorija Južne Koreje“, uključujući nuklearne bombe ako je potrebno, kao odgovor na bilo kakav napad. Znakovito, ove su godine izbori i u Južnoj Koreji i u SAD-u.

Dvije sestre: Moskva – Banja Luka

A kad smo već kod (svjetskog) zveckanja oružjem, ‘ajmo se malo o svom jadu zabaviti: Na konferenciji za novinstvo, koju tradicionalno upriličuje potkraj godine, Vladimir je Putin kazao kako politička rukovodstva Rusije i Republike Srpske dijele poglede na situaciju u Bosni i Hercegovini, štoviše da se – poklapaju. Stanovitu jezu izaziva kontekst u komu je ruski predsjednik svjedočio o suglasju Moskve i Banje Luke. Nedavno je, naime, Milorad Dodik, sondirajući teren za posjet Moskvi (do koga, međutim, još nije došlo), kazao kako je samostalnost Srpske „realna alternativa u budućnosti“. Pritom ne treba nipošto ignorirati niti analizu Instituta za proučavanje rata (ISW), američke neprofitne istraživačke grupe, koja se osvrnula na posljednji Putinov istup u komu je identificirao pravog neprijatelja – Zapad. „Ukrajina sama po sebi nije neprijatelj Rusije“, kazao je, optužujući Zapad da želi osigurati poraz Rusije na bojištu. Ova formulacija implicira, navodi ISW, da Putin vidi sukob i potencijalne pregovore između Rusije i Zapada – a ne između Rusije i Ukrajine.

Ako bismo Putina, kao Nostradamusa, čitali između redaka, gotovo bismo mogli kazati kako je siguran u to da je Ukrajina više-manje (već) poražena, o čemu, znatnim dijelom, svjedoče i aktualna izvješća s rusko-ukrajinskog bojišta i implikacije na tamošnju javnost. Raste, naime, broj Ukrajinaca koji su spremni na predaju dijelova svoje zemlje Rusiji. Anketa koju je nedavno proveo Kijevski međunarodni institut za sociologiju, pokazala je kako udio onih koji su za tu opciju lani u svibnju bio 10%, u listopadu 14% te u prosincu čak 19%.

Uz to – kao šaka u oko – stiže kijevska ljubavna afera u kojoj je u glavnoj ulozi vrhovni zapovjednik general Valerij Zalužni koji je prije stanovita vremena na (odgovornu…) dužnost volonterke konzultantice imenovao Alu Martinjuk. Dobro, volonterka u (slobodnom) prijevodu znači – slobodna. Ta je, međutim, pjevačica potkraj prošle godine propjevala na Youtube kanalu ISLND TV-a o vrlo politički delikatnoj ukrajinskoj mobilizaciji koja se upravo provodi i koja, nakon evo gotovo dvije godine krvavoga rata, nije kod Ukrajinaca prihvaćena s oduševljenjem.

Malo preslobodna konzultantica

Generalova konzultantica drži kako se roditelji ne bi trebali bojati pogibije svojih sinova u ratu jer će, veli, ionako svi poginuti – pa je bolje „umrijeti dostojanstveno, nego hodati po ulici pa da ti padne cigla na glavu ili te udari auto“. Slijedom čega generalu nije ostalo drugo doli se vaditi kako je Ala govorila (samo) u svoje ime. Znam pak što bi u sličnoj situaciji učinio neki japanski general… No, osim što je sklon volonterkama, Zalužni je zanimljiv i zbog toga što ga u Ukrajini doživljavaju i kao mogućeg takmaca Volodomira Zelenskog na predsjedničkim izborima, koji bi se, unatoč ratu, mogli uskoro održati.

I, kad smo kod izbora – netko je izračunao kako je ovo zapravo superizborna godina u kojoj će 49% svjetskog stanovništva izići na izbore. U Americi bi mogli, zbog sve aktualnijeg „slučaja Trump“, biti iznimno dramatični; u Rusiji, zbog Putinove neprikosnovenosti, dosadni; u Europskoj uniji možda i presudni za opstojnost (ovakve) europske obitelji; a tu su još i Indija, Meksiko… pa i Hrvatska. A tek treba vidjeti kako će se rasplesti poslijeizborna ujdurma u Srbiji u kojoj su, makar kako to tvrdi tamošnja oporba, značajnu ulogu odigrali Srbi iz prijeka – u Beogradu napose. Istodobno u BiH su ove godine samo lokalni zbori. Možda ju stoga neki najavljuju s nemalim optimizmom i lijepim željama. Tako je, primjerice, Dragan Čović povjerio (bh. )Večernjem listu kako bi volio da u 2024. zatvorimo prostor za djelovanje OHR-a i međunarodnih institucija koje bi se uplitale u domaće političke donose.

Obadva, pala su obadva

„Volio bih da zaživi pravna država, da više nikada nemamo slučaj da predsjednik Suda BiH s golemim ovlastima završi u istražnom zatvoru…“, otkrio je vječni hadezeovski čelnik svoje želje. Zaboravivši, međutim, kazati kako je rečeni Ranko Debevec uhićen dok je ručao s direktorom Obavještajno-sigurnosne agencije Almirom Džuvom te kako je istoga dana pao i Džuvin predšasnik Osman Mehmedagić – Osmica. I sve to u kontekstu izlaska pred Sud BiH Milorada Dodika. Ma, bit će u nas (još) drame i bez izbora.

A kako smo već kazali da je 2024. prijestupna, podsjetimo da je to bila i 2020. kada nas je snašla nesretna korona. Inače, glede prijestupnih godina, postoje razne teorije. Neki, primjerice, vele: „prijestupna godina, kobna godina“ i „prijestupna godina, neka brzo prođe“. Dok su za anglosaksonske zemlje donositeljice sreće. Štoviše, za njih je 29. veljače dan kad se doseže vrhunac i u kome je najpoželjnije prkositi sreći.

Pa, da vidimo…

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

nedjelja.ba / Hrvatsko nebo