Bog i danas neprestano traži, zove, ne odustaje

Bog i danas neprestano traži, zove, ne odustaje. Potrebni su Eliji koji mogu poučiti kako prepoznati Božji zov i kako mu se odazvati. Potrebni su oni koji znaju ohrabriti. Zar se često upravo u našim katoličkim obiteljima ne čuje kuknjava: „Zašto u našoj župi nema časnih sestara? Zašto nemamo svećenika i sl.?“ Ne jednom sam pitao: „A kako bi bilo da Bog pozove tvoju kćerku ili sina?“ i nažalost čuo porazne odgovore: „A, ne daj Bože, nije to za njih! Ima valjda i drugih.“ – piše u homiliji uz čitanja za Drugu nedjelju kroz godinu B (1 Sam 3,3b-10.19; 1 Kor 6,13c-15b.17-20; Iv 1,35-42) Ivica Božinović u Katoličkom tjedniku.

„Svaki čovjek ima svoje poslanje, svoju posebnu zadaću, nitko nije prekobrojan, nitko

nije uzaludan i svatko mora pokušati spoznati što je njegov životni poziv i

na koji će način najbolje odgovoriti tom pozivu“ (Benedikt XVI.).

Uvod u pokajnički čin

I ove nedjelje Gospodin nam govori, traži nas, raduje se susretu s nama. Možemo li ponoviti riječi mladog Samuela koje ćemo čuti u prvom čitanju: „Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša!“

Slušati riječ Božju znači – prihvatiti je i srcem i rukama, ostvariti i ostvarivati svaki dan u životu što od nas traži naš Gospodin i naš poziv, raditi na spasenju svijeta, osigurati vlastito: biti prorok i apostol. Da, biti prorok i apostol: osluškivati, čuti – htjeti čuti i prihvatiti zov i riječ svoga Gospodina; životom potvrditi poziv i odziv; ostati kod Isusa ne jedan dan, nego čitav život, a onda čitavu vječnost.

Pokajmo se za sve svoje grijehe i propuste. Neka nam Gospodin dadne srce čisto i raspoloženo čuti njegov glas.

Liturgijska čitanja današnje nedjelje govore o susretu s Bogom. Susret postaje poziv i život postaje zadatak.

Božji poziv i ljudska pomoć

U prvom čitanju (1 Sam 3,3b-10.19) susrećemo se s pozivom mladića Samuela. Samuel je bio Božji odgovor na tužne molitve neplodne Ane. Roditelji ga daju na odgoj u svetište Šilo. Bilo je to teško vrijeme povijesti spasenja, prije uspostave slobodnog kraljevstva i prije izgradnje jeruzalemskog hrama. Čuvari vjere, svećenik Eli i njegovi sinovi Hofni i Pinhas žive od vjere, ali ne promiču svetost. Naprotiv, sve tone u rezignaciju i praznovjerje. Mladić nema što dobra naučiti od onih kojima je povjeren. I premda starac Eli nije kadar u Božjem domu napraviti reda, ipak u stanju je mladiću pomoći da Boga čuje. Samuel doživljava susret s Bogom, postaje prorok koji će pomazati kraljeve i ojačati narod obnovljenim bogoštovljem.

Samuelov poziv došao je izravno od Boga, ali njemu je bila potrebna Elijeva pomoć kako bi ga prepoznao. Jesmo li kao roditelji, kao svećenici, kao vjeroučitelji sposobni pomoći mlađima da prepoznaju Božji glas.

Mene nitko nije tražio

Možda se mnogi mladi osjećaju poput dječaka iz ove priče:

„Neki je dječak došao kući zaplakan. Da bi ga utješio, djed ga zagrli, ali dječak je i dalje jecao. Djed ga pomilova po kosi nastojeći ga umiriti.

‘Jesu li te tukli?’ upita ga.

Dječak odmahnu glavom.

‘Je li ti netko nešto ukrao?’

‘Ne’, odvrati dječak kroz plač.

‘Pa što se onda dogodilo?’ upita djed zabrinuto.

Dječak obriše nosić i počne pripovijedati: ‘Igrali smo se skrivača. Ja sam se sakrio na dobro mjesto. Čekao sam tamo dugo vremena… Oni su konačno završili igru i pošli kući, a mene nitko nije tražio.’

Dječak je drhtao još uvijek jecajući.

‘Razumiješ li? Nitko me nije tražio.’“

U domaćoj Crkvi

Bog i danas neprestano traži, zove, ne odustaje. Potrebni su Eliji koji mogu poučiti kako prepoznati Božji zov i kako mu se odazvati. Potrebni su oni koji znaju ohrabriti. Zar se često upravo u našim katoličkim obiteljima ne čuje kuknjava: „Zašto u našoj župi nema časnih sestara? Zašto nemamo svećenika i sl.?“ Ne jednom sam pitao: „A kako bi bilo da Bog pozove tvoju kćerku ili sina?“ i nažalost čuo porazne odgovore: „A, ne daj Bože, nije to za njih! Ima valjda i drugih.“

A Katekizam Katoličke Crkve u br. 1656. upozorava: „U naše doba, u svijetu koji je često tuđ ili čak prema vjeri neprijateljski, od osnovne je važnosti da vjerničke obitelji budu ognjišta žive i ižarujuće vjere. Stoga je Drugi vatikanski sabor, služeći se drevnim izrazom nazvao obitelj ‘Ecclesia domestica – Domaća Crkva’. U krilu obitelji ‘roditelji treba da za svoju djecu riječju i primjerom budu prvi vjerovjesnici, i goje u svakome njemu vlastito zvanje, a posebno ono sveto“.

„Učitelju, gdje stanuješ?“

Današnje Evanđelje (Iv 1,35-42) uvodi nas u početak Isusova javnog djelovanja. Očito je pisac Evanđelja, Ivan, bio očevidac događaja o kojemu piše. Jednostavno nam donosi svoje prvo iskustvo, svoj prvi susret s Isusom. Ivan Krstitelj stoji s dvojicom svojih učenika i ugleda Isusa koji je onuda prolazio nakon 40-dnevnog posta u pustinji, a na početku svog javnog djelovanja. I ovdje pred njima, Ivan Krstitelj ponovo svjedoči o Isusu: „Evo, Jaganjca Božjega!“ Dva prisutna učenika čuli su te njegove riječ „pa pođoše za Isusom.“

Taj neznanac, nazvan Jaganjcem Božjim, privuče ih i oni pođoše za njim. Ostavljaju svoga dotadašnjeg učitelja Ivana Krstitelja. Njegova uloga je završena jer im je pokazao koga valja slijediti. Čine to veoma diskretno i Isus ih primjećuje tek kad se okrene i upita ih što žele. Oni su zapravo u neprilici i nemaju pravog odgovora, zato rekoše: „Rabbi, Učitelju, gdje stanuješ?“ Isus im kratko odgovori: „Dođite i vidjet ćete.“ Radosno su prihvatili poziv, pošli su i vidjeli gdje stanuje i ostali su kod njega, sretni u njegovoj blizini, cijeli dan. Cijeli dan su gledali Isusa, slušali ga i osjetili i vidjeli njegovu dušu. Radost susreta i cjelodnevnog boravka u Isusovoj blizini nagnala je jednoga od njih imenom Andrija da tu radost podijeli sa svojim bratom Petrom. Jednostavno svjedoči bratu: „Našli smo Mesiju!“ Tako Andrija postaje prvi Isusov glasnik. Znao je da će obradovati brata novošću. Šimun Petar požuri se vidjeti Isusa. Andrija dovede Šimuna Petra Isusu, a Isus ga pogleda i reče: „Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!“ – što znači „Petar Stijena.“ I tako, prvi put se susreću Petar i Isus.

Jednostavan i iskren susret s Isusom preobrazio je njihove živote. Kad su „našli“ nisu više ostali isti. Prionuli su uz svoga učitelja i svoju radost nisu mogli skriti. Naprotiv, širili su je dalje.

Malo znamo, ali čvrsto vjerujemo

Nedavno sam razgovarao nakon mise s nekoliko starijih, pobožnih žena. Pitale su me neke stvari iz katekizma za koje sam pretpostavljao da ih kao osobe s dužim životnim i vjerničkim stažom znaju. Nisam se iščuđavao, nego sam im protumačio kako sam najbolje znao. Nakon toga jedna mi od njih reče: „Velečasni, nemojte nam zamjeriti što vas ovo pitamo. Mi nismo imali vjeronauk kao današnja djeca. Malo su nas poučili kod kuće i primili smo sakramente. Znate kako je, mi malo znamo, ali čvrsto vjerujemo!“

Vjeru im ništa nikada nije poljuljalo, unatoč malom vjerskom znanju. Baš kao što kaže i ova priča:

„Razgovor čovjeka koji se nedavno obratio Kristu i njegova nevjerujućeg prijatelja:

– Ti si se dakle obratio Kristu?

– Da.

– Onda o njemu jamačno sve znaš. Reci mi u kojoj se zemlji rodio?

– To ne znam.

– Koliko mu je bilo godina kad je umro?

– Ne znam.

– Koliko je propovijedi održao?

– Ni to ne znam.

– Premalo znaš za jednoga koji tvrdi da se obratio Kristu!

– Imaš pravo! Stidim se što tako malo znam o njemu. Ali ovo znam. Još prije tri godine bio sam pijanac. Zapao sam u dugove. Moja se obitelj slomila. Žena i djeca svake su se noći bojali mog dolaska kući. A sada više ne pijem. Riješio sam se dugova. Sretna smo obitelj. Svake večeri djeca me željno očekuju. Sve je to za mene učinio Krist. Toliko znam o Kristu.“ (A. De Mello).

Sve vjerujem…

Uvijek mi je pred očima baka kojoj sam podijelio sakramente u bolničkoj sobi punoj bolesnika. Poznavao sam je. Stalno je molila, ispovijedala se i pričešćivala. Dugo je bila vezana za kuću jer je bila bolesna i nije se lako mogla kretati. Ispovjedio sam je tiho, a onda započeo glasno moliti. Svi su u sobi pažljivo slušali. Osim bake nitko od njih nije bio katolik. Na moj upit: „Vjeruješ li u Boga… Vjeruješ li u Isusa Krista…“, baka je glasno odgovarala: „Vjerujem!“ Kad sam po treći puta upitao: „Vjeruješ li u Duha Svetoga…“, glasom punim uvjerenja uzviknula je: „Vjerujem! Sve vjerujem!“, a onda je jedna bolesnica na susjednom krevetu uzviknula: „Kako je ovo divno!“ Umrla je nakon dva dana. Zapravo, usnula da bi se probudila u zagrljaju Onoga u koga je tako čvrsto vjerovala, koga je davno „našla“ i nikada ga nije napustila.

Katolički tjednik/Hrvatsko nebo