DRUGI PIŠU/Isti Gary Cooper, sve je ličilo na san

Dodik već više od desetljeća i pol galami, prijeti, vrijeđa… viče: Zbogom, Bosno! I slavi rođendane RS-a. Ove je godine imao čak i zvučnu predrođendansku kulisu – američke borbene sokolove. A na sam je rođendan zagalamio: „Pomoz’ Bog, junaci!“ Bit će nam, čini mi se, Božja pomoć svima potrebna. K’o nikad, naime.

Još tamo (nekad) ljetos, eresovski je vožd biranim riječima govorio o američkom veleposlaniku u BiH Michaelu J. Murphyu, kazavši kako se ponaša, malo ću prepričati Baju, kao ekskluzivni tumač Daytonskog sporazuma i kao kauboj koji misli kako će svojim špic-čizmicama koje nosi po Sarajevu nekoga impresionirati ili, veli, predsjednik Srpske, možda nekoga uplašiti.

A, onda je, eto, svanuo 9. siječnja i na svoje smo se oči uvjerili tko je pravi kauboj: Zaustavni, do zuba naoružani, počasni vod MUP-a RS-a i 14 policijskih ešalona te osam motoriziranih ešalona postrojeni su u čast predsjednika, a onda, samo što su intonirane – čak dvije himne! – Moja Republika i Bože pravde, taj je naočiti Srbin krenuo sigurnim, odlučnim korakom prema svojoj policiji/žandarmeriji u središnjoj gradskoj ulici Kralja Petra Prvog Karađorđevića, što začudio nije bio povod da slavljenici zapjevaju (i) Marširala, marširala kralja Petra garda. Neka, bit će prilike…

Pomoz’ Bog, junaci!

Možda me je ponijelo, ali, uistinu: (Baja) Isti Gary Cooper, sve je ličilo na san! Samo bez špic-čizmica, što je kompenzirao gromoglasnim: „Pomoz’ Bog, junaci!“ A sve to uz 200 dronova opremljenih s posebnim svjetlosnim efektima i uz gotovo neprestano intoniranje starostavne srpske koračnice Marš na Drinu, tu mitsku srpsku rijeku koja je i ovom prigodom često spominjana i, dakako, slavljena.

Slijedom čega sam se sjetio i trećeg kauboja, što – sad već! – ovaj uradak promovira u – vestern. Naime, prije samo nekoliko dana Ramo je Isak zaprijetio kako može povesti deset korpusa te kako će u Banjoj Luci uhititi Dodika. I nije mu to (bilo) dosta, već je navijestio kako će 9. siječnja posjetiti Srebrenicu. Dakako, ništa od toga nije ostvario taj federalni ministar unutarnjih poslova. Tako se, sve u svemu, od njegovih velikih riječi, ostvarilo samo ono kako će poslije 9. siječnja, svanuti 10. siječanja – i ni jedan pripadnik srpskog naroda u Bosni i Hercegovini nije se probudio kao državljanin bilo koje druge zemlje osim države BiH. Neće se to promijeniti ni 11., ni 12., ni 13. siječnja ove godine.

A za poslije, vidjet ćemo…

Zbogom, Bosno

Uostalom, uoči Dana RS-a, tamošnji Srbi uzvratili su i Isaku i svekolikom (političkom i medijskom) Sarajevu montiranjem entitetskih tablica na svoja vozila te tako – i simbolički!– najavili ono što laktaško vožd priča godinama: Zbogom, Bosno! Čime su, u biti, replicirali na konstataciju toga ljubitelja (federalnih) helikoptera kako Srbi nemaju što slaviti ni 9. siječnja ni bilo kojega drugog dana. Pa, eto, slavili su! Malo Srbima za sreću treba…

Nisu ih omeli ni američki borbeni sokolovi, dva lovca F-16 koji su letjeli na području i Tuzle i Brčkog uoči eresovskog rođendana, 8. siječnja u poslijepodnevnim satima, kako bi – više i od Isaka! – uplašili Srbe. Evo, uostalom, kako je svoje sokolove najavilo Veleposlanstvo SAD-a u Sarajevu pod ravnanjem kauboja Mikija:

„Ova bilateralna obuka provodi se u sklopu naprednog stupnja suradnje između dvije vojske (Specijalnih snaga Vojske SAD-a i Oružanih snaga BiH, op. aut.) koja doprinosi miru i sigurnosti na zapadnom Balkanu, te pokazuje posvećenost Sjedinjenih Država teritorijalnom integritetu BiH u jeku antidejtonskih i secesionističkih aktivnosti. Sjedinjene Države stalno naglašavaju da Ustav BiH ne predviđa pravo na odcjepljenje, te da će djelovati ukoliko netko pokuša promijeniti ovaj osnovni element Daytona.“

Ćeraćemo se još – izgleda

Nisu, doduše, Srbi iz prijeka, kao prekodrinska im braća u travnju ’99. tijekom NATO bombardiranja Srbije, spominjali užu obitelj (preznatiželjnoga…) Kristofora Kolumba, ali su zato zaprijetili kako će kao odgovor na američke sokolove, pustiti više od milijun papirnatih zrakoplova ispunjenih ljubavlju. No ni od ove najave, usprkos osvjedočenoj srpskoj ljubavi nije bilo ništa.

Vratimo se zato, ipak, glavnom kauboju u ovom, čini mi se, uzbudljivom vesternu – Garyju Coopery. Zabavan je to tip. U istome je danu, naime, odlikovao Viktora Orbana i Baju Malog Knindžu, koji, evo ni na rođendan, nije odustao od svoga četničkog repertoara. Uz ovu dvojicu odličnika, Gary je okitio i Matiju Bećkovića, što bi moglo sugerirati kako ćemo se, ipak, „još ćerati“… Mada se na rođendanu od glavnog govornika moglo na kraju čuti: „Ne želimo nikakve sukobe i te sukobe nećemo voditi. Hoćemo da naši policajci budu oni koji će braniti našu sigurnu kuću, srpsku i svaku drugu. Neka živi naša Republika, neka živi Srbija!“ Zašto je zaboravio Rusiju?! E, to će ga možda pitati Vladimir Veliki jednog skorog dana u Kremlju.

Kič parada, ali…

Jasno, može se, kao što je po federalnim medijima slučaj, banjolučki rođendan krstiti kič paradom. Što ona znatnim dijelom, ponajprije zbog silnih entitetskih (i pokojom četničkom) zastav(ic)a – k’o na Titinim sletovima – i jest bila. Pa, i, kao što to čini Elmedin Konaković odbijajući komentirati ovaj događaj jer u Mostaru ima preča posla, ignorirati neustavni praznik. Činjenica je, međutim, da (ovakav!) Dodik traje već više od desetljeće i pol.

A neki od onih koji su ga smjenjivali – „hapsili“ štoviše! – već su davno zaboravljeni. I naši strani odličnici. Okolnost da je Vladimir Putin u svome novogodišnjem obraćanju prvi put izravno kazao kako Moskva i Banja Luka dijele iste poglede na situaciju u BiH, naprosto priječi ignoriranje laktaškog kauboja. A tu je (još) i Mađarska, čiji je general Laszlo Stic novi zapovjednik EUFOR-ove misije Althea u BiH, koji je nedavno govoreći u emisiji Dobro jutro, Mađarska na radiju Kossutha, svojim zemljacima tumačio kako u nas postoje dva dijela zemlje.

Zbog svega toga, na pitanje: Kako je eresovski vožd (uopće) opstao, trenutačno je samo jedan odgovor iz (naslovne) pjesme: Milorad Dodik je de facto umjetnik…

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

hms.ba / Hrvatsko nebo