Zašto se Delorsa i danas sjećamo, a zašto će von der Leyen biti brzo zaboravljena

Jacques Delors u svoje je doba bio političar, i to političar koji stvara jedan projekt – EU. Ursula von der Leyen politička je etiketa na onome u što se taj projekt pretvorio – hiperbirokratizirani sustav otuđene moći. I uvijek se može zamijeniti drugom etiketom

Ne mogu reći da sam baš čitala, više sam pregledavala ovih dana različite rang-liste moćnika i utjecajnika, osobito onih političkih, i to europskih. Naime, još se barem pravimo da je moć upravljanja koncentrirana u politici. A EU je ipak ona šira politička zajednica u kojoj postojimo. I nema onoga tko u ova dva tjedna, kad je stalo sve osim ratova i potresa, nije sastavio neku svoju listu. Uz Ursulu von der Leyen, koja je kao predsjednica EK-a na listama već prema etiketi obično negdje u prvoj polovici, najprepoznatljivije europsko političko ime koje se vrtjelo ovih dana po medijima nekadašnji je šef EK-a Jacques Delors.

Ne zbog toga što je učinio prošle godine, nego zato što je preminuo baš u vrijeme božićnih blagdana. Ali i zato što ga i dalje pamtimo kao političara koji je kao predsjednik EK-a bio jedan od glavnih stvaratelja ‘mastriške‘ Europe, odnosno preobrazbe nekadašnje europske ekonomske zajednice u politički projekt EU kakav danas poznajemo. Iako je njegov mandat u EK-u završen još 1995., i danas ga se sjećamo bez odlaska na Wikipediju. A već je danas nezamislivo da se za deset godina itko napamet sjeti Ursule von der Leyen. Naime, Jacques Delors ​u svoje je doba bio političar, i to političar koji stvara jedan projekt – EU. Ursula von der Leyen ​politička je etiketa na onome u što se taj projekt pretvorio – hiperbirokratizirani sustav otuđene moći. Na sve se lijepi, u sve se miješa, sigurno utječe na marketing, ali ne i na supstanciju EU-a. I uvijek se može zamijeniti drugom etiketom.

Neprepoznatljive etikete

Čak ni u svoje zlatno političko doba Delors nije bio političar prvoga europskog, a kamoli globalnog ešalona kojim su tada dominirali politički lideri koji su mijenjali Europu i svijet: Ronald Reagan, Mihail Gorbačov, Margaret Thatcher, François Mitterrand, Helmut Kohl… Delors je bio tek Mitterrandova produžena ruka u Europi, vrijedni operativac koji je uspio politički ujediniti (tada još samo zapadnu) Europu oko njezina čvršćeg ujedinjenja promičući europski model simbioze ekonomskog liberalizma, naddržavnog intervencionizma i socijalne države, u projektu u kojem će glavni integrativni faktor biti sveobuhvatna pravna regulacija. EU je sustav ugovora i pravila – bila je mantra. Izgledalo je to kao pragmatičan način da se premoste političke disonance u vazda podijeljenoj Europi. A to ju je trebalo učiniti mjestom još boljeg življenja i važnim (geo)političkim čimbenikom na globalnoj pozornici.

No dogodilo se nešto drugo: nisu depersonalizirane regule preuzele upravljanje EU-om, već su prikriveni centri ekonomske, financijske i političke moći preuzeli upravljanje regulama. Istina, EU je i dalje najugodnije mjesto za življenje, ili jedno od najugodnijih, i jedna od najrazvijenijih regija u globalnoj konkurenciji. Ali izgubio je političko upravljanje nad sobom. Oni koji figuriraju kao upravljači, postali su puke etikete koje bez posebnog objašnjenja ili priručnika često ne uspijevamo ni prepoznati na listama navodnih europskih utjecajnika.

Tko gasi struju?

Otuđenost političkog upravljanja u EU-u u ovo me božićno vrijeme podsjeća na otuđenost upravljanja uređajima u mojoj kuhinji, koji su ondje navodno da mi učine život jednostavnijim i oslobode vrijeme za čitanje, šetnju, druženje… U teoriji možete ispeći patku tako da je stavite u pametnu pećnicu (glupih više i nema), koja će se uključiti i isključiti sama, odraditi sve prema odabranom programu i još se na kraju sama očistiti. A budući da je umrežena s pomoću mobitela, još će usput tajno obavijestiti Xija i Joea kako se pekla vaša patka. Ako ih to baš zanima. No da biste ispekli tu modernu europsku patku, morate iščitati stranice i stranice priručnika za upravljanje pametnom pećnicom, zatim nekoliko sati surfati internetom da vidite na kojim se sve programima s uključenim različitim stupnjevima povjetaraca i ventilacija može ispeći patka – od New Yorka do Šangaja. Za to biste vrijeme u starom ‘šporetu‘ na klasičnoj bukovini već ispekli i pojeli barem dvije patke. Ali što je danas bukovina? Tek ekomama peleta klase A1. Eh, da, i onda se još pomolite da ne nestane struje. Jer nestanak struje gasi sva ta pametna čudesa.

Henryju Kissingeru (još jednome od onih koji su nas nedavno napustili) desetljećima se pripisuje dosjetka koja ironizira europsku političku nemoć: ‘Koga da nazovem kad želim razgovarati s Europom?‘ Ni ujedinjeniji EU nije postao politički ništa moćniji. No danas više nije pitanje koga zvati, nego – tko gasi struju. I tko će to činiti sutra.