Hoće li se crnogorski scenarij ponoviti na parlamentarnim izborima u Hrvatskoj?

Ako se hrvatski premijer zalagao za pomoć napadnutoj Ukrajini, teza da promiče politiku „srpskoga svijeta“ obmana je i manipulacija jer su „srpski svijet“ i „ruski svijet“ poput spojenih posuda i „srpskom svijetu“ bez „ruskoga svijeta“ nema života!

Nekadašnji rektor splitskoga sveučilišta Milojko Ćišić u jednom je razgovoru sredinom 80-ih godina prošloga stoljeća, znatno prije pada Berlinskoga zida, rekao kako se u nas vodi glavna bitka između „crvene“ i „bijele“ zvijezde, tj. između ruskoga i američkoga utjecaja. Mlađe generacije možda ne znaju da je u vrijeme Sovjetskoga Saveza na njegovoj zastavi bio istaknut simbol crvene zvijezde, dok su na američkoj od početka bile bijele zvijezde, kao simboli broja američkih država. Tada to možda nije bilo toliko posviješteno, ali se ruski i američki utjecaj prelamao u mnogim pitanjima političkoga, gospodarskoga i kulturnoga života, čak i stila odijevanja tadašnje države. Dogodila se srpska agresija na Hrvatsku, vojna pobjeda Hrvatske vojske u Domovinskom ratu, detuđmanizacija, čak dvije izmjene Ustava, konačno ulazak Hrvatske u NATO i EU. O spomenutim „zvijezdama“ nije se mnogo govorilo. Hrvatska je u borbi za slobodu i neovisnost imala američku potporu. Pogled hrvatskih ljudi kroz povijest bio je okrenut prema Zapadu. Tamo se odlazilo trbuhom za kruhom. „Crvena“ je zvijezda, da ostanemo kod te metafore, ponovno postala aktualna tijekom predizborne predsjedničke kampanje u nas, s glavnim kandidatima Kolindom Grabar-Kitarović (HDZ), Miroslavom Škorom (DP) i Zoranom Milanovićem (SDP). Tada se u kuloarima govorilo kako se u kampanju upetljala „crvena“ zvijezda, pokazavši izravan interes za promjenom političke paradigme, bez obzira na to što je Hrvatska bila članicom NATO saveza i primljena u EU. Smatralo se kako ima znatan utjecaj u energetskom sektoru. Jednoga kandidata povezivalo se s čovjekom iz toga sektora. Obećavan je, navodno, znatan novac za izbornu kampanju. Izborna je utakmica završila, zna se i kako, nakon što je u drugom poluvremenu „posrnula“ kandidatkinja HDZ-a. Nitko od analitičara nije se bavio tom „partijom bilijara“, bolje konstatacijom iz početka teksta, koju možemo – sada – nazvati i formulom Milojka Ćišića o borbi dvaju utjecaja. Sada ne više na prostoru SFRJ, nego suverene hrvatske države, Republike Hrvatske.

Ako se govori o superizbornoj godini, očekuje li se u Hrvatskoj i superrezultate?

Hrvatsku ove godine očekuju parlamentarni izbori, kažu neki u superizbornoj godini. Zašto tako zvučan naziv? Ako su superizbori, znači li da se očekuje i superrezultat? Tko ga očekuje? Pitanje je logično. Oko tih izbora uočljiva je u Hrvatskoj već stanovita nervoza. Oporba bi htjela što prije kapitalizirati sve moguće „afere“ kojima je mahala uglavnom u Hrvatskom saboru, uz dnevnu asistenciju jednoga TV medija s nacionalnom koncesijom. Ritam je bio „ubitačan“ – jedna se afera ne bi još zatvorila, druga se otvarala. Ista nabrijana, često i zajapurena lica mogli smo gledati na malim ekranima. Svrha je bila maksimalno politizirati javno mnijenje, zna se protiv koga i to nije potrebno posebno opisivati. Sve se crta sivom bojom, upravo onako kako je to nekad Hegel opisao u predgovoru svojega djela „Osnovne crte filozofije prava“. Nastoji se hrvatsku stvarnost pretvoriti u nepodnošljivu sivu stvarnost, koju se još dodatno boji crnilom. Došli smo do toga da su i pozitivni potezi hrvatske Vlade, kao primjerice mjere protiv svinjske kuge, pretvarani bukom pojedinih oporbenih političara i jednoga TV medija u kontraefekt za vladajuću stranku, Vladu i premijera.

Krajem prosinca 2023. godine Washington Post donio je izjavu bivšega zastupnika Nacionalne fronte (Le Penove stranke) u Europskom parlamentu (2014. – 2019) Jean-Luca Schaffhausera, koji je rekao: „Moramo promijeniti sve vlade… Sve vlade u zapadnoj Europi bit će promijenjene.“

Za Schaffhausera, kako primjećuje WP, takve su ambicije dio desetljetnoga napora da se stvori savezništvo između Rusije i Europe, čiji su izgledi jednostavno razbijeni invazijom Moskve na Ukrajinu u veljači 2022. Ali sada, kao i protuofenziva Kijiva, koja posustaje, dok se vlade u Europi bore s rastućim troškovima života, padom rejtinga i usponom krajnje desnih populista, Schaffhauser i njegovi ruski suradnici vide novu priliku.

Rusija pojačava svoje napore potkopavajući francusku potporu Kijivu, a skrivena propagandna fronta u zapadnoj Europi koja je dio rata protiv Ukrajine sve više dolazi do izražaja. Kremlj igra prije svega preko ekstremno desničarskih političara. Slična se taktika primjećuje u Njemačkoj, gdje Kremlj, kako piše WP, traži antiratni savez između ekstremne desnice i ekstremne ljevice. Možemo li nešto slično očekivati na hrvatskim parlamentarnim izborima, ako zakaže „bijela“ zvijezda zbog unutarnjih prijepora republikanaca i demokrata u svezi s migrantima s juga, budući da se već najavljuje kako bi novu hrvatsku Vladu mogli sastaviti SDP, Možemo i Most?

Je li uskrata pomoći ukrajinskoj borbi za neovisnost bila potpuno bezazlena

Treba li ponavljati tko je u Hrvatskom saboru raznim izgovorima opstruirao pomoć Ukrajini, čak povremeno relativizirao neotuđivo pravo ukrajinskoga naroda za slobodu i borbu za nezavisnost? Konkretno: treba li podsjećati kako su se pojedine oporbene stranke, čak i političari postavljali glede uvježbavanja ukrajinskih vojnika i časnika na hrvatskim vojnim učilištima i poligonima? Ta epizoda pala je kao ružna sjena na Hrvatsku jer dok su članice EU solidarno pomagale, hrvatska je oporba okrenula glavu od žrtve.

Potrebna je mala digresija. Možemo li se sjetiti kako je promijenjena politička slika Crne Gore? Formalno je ostala u NATO savezu, ali su crnogorski suverenisti, zapravo izrazito proeuropske i prozapadne snage, gurnuti u aut. Njihovi politički vođe vrlo su bučno optuživani za kriminal i korupciju, ali ni nakon više od dvije godine nitko nije optužen. Crna Gora, kako to zorno kaže bivši hrvatski ministar vanjskih poslova Miro Kovač – pokorena je. Čitava je operacija vrlo analitično obrađena u studiji: „Uloga Rusije na Balkanu: Slučaj Crne Gore“, koju je objavio podgorički DFC u rujnu 2021. Studija ima pet poglavlja, nakon uvoda opisuje se utjecaj putem političkih stranaka, pojedinaca i udruga, posebno se analiziraju mediji, opisuje djelovanje ruske obavještajne službe te na kraju donose zaključci i preporuke. Cilj studije bio je crnogorskoj i široj javnosti predoči utjecaj Kremlja u Crnoj Gori, kroz primjenu ruske „meke moći“, od aneksije Krima do lipnja 2021. godine.

Litije, kojima je upravljao SPC, bile su takoreći alat za ono što se dogodilo 30. kolovoza 2020. u Crnoj Gori. U Hrvatskoj je postupanje drukčije, ali ne mimo u spomenutoj studiji opisane matrice. Zar dio oporbe, na razne načine, posebno preko svojih zapjenjenih bukača praćenih jednim TV medijem, ne „rasteže“ po čitave dane premijera i njegovu Vladu? Nešto slično, ali preko beogradskih medija, radilo se s glavnim crnogorskim političkim akterima. Je li cilj zamijeniti, kako ju nazivaju, korumpiranu hrvatsku Vladu, tobože nekorumpiranom ili je riječ o promjeni paradigme, eliminiranju s političke scene stranke „opasnih namjera“, kako se to još u početku borbe za neovisnost nazivalo HDZ i Tuđmana? Miriše li sve na crnogorski scenarij? Nije li ruski veleposlanik iz Podgorice, kad je bila na vidiku velika smjena vlasti, prekomandiran u Zagreb?

Kandidatima oporbe za premijera nije sklon glas javnosti

Politički bi bilo nekorektno čitavu oporbu, njezino članstvo proglasiti proruskom, ali da neki predstavnici oporbe zastupaju svjetonazorski vrlo slična gledišta kao ideolozi „ruskoga svijeta“, više je nego bjelodano.

Optužbe spram vladajuće stranke koncentrirane su na korupciju. To je sve što dio oporbenih perjanica posljednju godinu izgovara prema HDZ-u, ali istodobno zanemaruju da HDZ nije zaustavljao istrage za koruptivne radnje. Jedino je umjesto ad hoc suđenja koje su htjeli provoditi „bukači“ i dio medijske pratnje inzistirao da to rade institucije pravne države, uz poštovanje presumpcije nevinosti.

Zanimljivo je pogledati koga oporba nudi kao kandidata za potencijalnoga premijera. To su redom: Sandra Benčić (Možemo), Peđa Grbin (SDP) i Ivan Penava (DP). Most još nije izišao s kandidatom. Po svemu vodi se unutarnji „dijalog“ onih koji bi za kandidata htjeli Božu Petrova, odnosno Ninu Raspudića, osnivača stranke i njezino relativno novo lice. Riječ je u svakom slučaju, ako se sluša glas javnosti, o potkapacitiranim često ponesenim kandidatima za tako važno mjesto, koji su se više istaknuli kritiziranjem vladajuće stranke negoli prijedlozima koji bi Hrvatskoj osigurali bolju demokratsku, financijsku, gospodarsku i kulturnu poziciju. Po percepciji stečenoj nastupima na malim ekranima nekima je najveća „kvaliteta“ mahanje rukama, stanovita neurotičnost; nastupi koji podsjećaju na robote ili krajnje populističke, podmazane tajkunskim novcem…

Dvojba HDZ ili Hrvatska derivat je poznate izreke o stranci „opasnih namjera“, kojom se željelo spriječiti stvaranje hrvatske države

Izbore koji su pred nama neki bi oporbenjaci htjeli pretvoriti u glasovanje – HDZ ili Hrvatska. To je zapravo derivat poznate izreke o HDZ-u kao stranci „opasnih namjera“, koja je imala namjeru onemogućiti stvaranje hrvatske države, premda je teško uopće pretpostaviti da bi se dogodila bez HDZ-a, odnosno predsjednika Tuđmana. Nametnuta dvojba želi poništiti glasovanje ne samo o onome što je u gospodarskom i inom pogledu postignuto u mandatu aktualne Vlade, još manje o realnim planovima za budućnost. Želi se izbore svesti na obračun s HDZ-om, u svrhu njegova potpunoga eliminiranja s političke scene. Uočljiva je do jučer kod nepomirljivih protivnika tendencija konfrontiranja svih hrvatskih društvenih skupina, od hrvatskih branitelja, preko navijača, do poljoprivrednika, s HDZ-om, napose premijerom.

Prema tome može se zaključiti kako im nije do toga kako će izgledati Hrvatska u budućnosti već do nečega drugoga. Je li to pokušaj promjene dosadašnje pripadnosti zapadnomu krugu, ili je na pomolu tendencija guranja Hrvatske pod utjecaj „ruskoga svijeta“? Znači li to otvaranje vrata tom svijetu i njegovu izlasku na istočnu obalu Jadrana, što mu nije uspjelo u mnogo turbulentnijem vremenu, poslije Drugoga svjetskoga rata i tijekom Domovinskoga rata, kad je „srpski svijet“ planirao ostvariti granicu Virovitica – Karlovac – Karlobag? Takvo preslagivanje dovelo bi do znatnih geopolitičkih promjena, ne samo na Jadranu već i u Sredozemlju i Africi koja bi se našla na pladnju ruskim oligarsima.
Tko je u ne baš dalekoj prošlosti ruskim oligarsima prodavao i nudio vojarne i zemljišta po strateški važnim otocima? Treba li na to podsjećati? Je li nas srpska agresija što naučila, jesmo li izvukli zaključke iz ruske agresije na Ukrajinu? Znamo li čitati, parafrazirajući Ivu Andrića, znakove pored puta?

Što znači tribina na beogradskom Pravnom fakultetu, 14. prosinca 2023., na kojoj je Savo Štrbac, nekadašnji funkcionar paradržavne marionetske tvorevine Republike srpske krajine, govorio na temu „Pravni subjektivitet RSK“? Nakon što je pokorena Crna Gora, moglo se pretpostaviti da će biti pokrenuta stara imperijalna igra oko BiH i Hrvatske.

U svojoj kolumni „Rođendan Republike srpske krajine“ na mrežnim stranicama Politike, 21. prosinca 2023., Štrbac je napisao: „Dugotrajan aplauz na kraju dvosatne tribine pod nazivom ‘Pravni subjektivitet Republike Srpske Krajine’ daje naslutiti da ovo druženje nije bilo uzaludno“. Jeste li dobro pročitali: „Nije bilo uzaludno“?!

Treba li podsjećati ovom prilikom i na autocestu kroz sjevernu Bosnu i Hercegovinu, Bosansku Posavinu, kojom je „srpski svijet“ praktično došao pred Banovinu. Koju funkciju ima to cestovno „slijepo crijevo“ osim vojnu? Naravno, kad zatreba! Je li „srpskomu svijetu“ u planu gradnja zračne luke u Trebinju, točke iz koje se lako kontrolira Otrant?

Plenković ne provodi politiku „srpskoga svijeta“ jer bi to značilo da provodi politiku „ruskoga svijeta“

Kaže se kako premijer Plenković provodi politiku „srpskoga svijeta“. Zar „ruski“ i „srpski svijet“ nisu jedna cjelina, zar ne funkcioniraju po zakonu spojenih posuda? Jedina je razlika među njima u prostoru koji žele zauzeti. Zar stožeri jednoga i drugoga „svijeta“ nisu Ruska i Srpska pravoslavna Crkva? Hungarolog, lingvist, kroatist i povjesničar Laszlo Hadrovics u svojoj knjizi „Srpski narod i njegova crkva pod turskom vlašću“ (N. Z. Globus, Zagreb, 2000.) objasnio je ne samo položaj srpske Crkve za osmanskih najezda već i povezanost, praktično međuovisnost dviju pravoslavnih Crkava. „Srpski svijet“ bez „ruskoga svijeta“, njihove vjerske i ideološke osnove, mrtvo je slovo na papiru. To je i vrapcima jasno. Dakle, teza da premijer, koji se zalagao za pomoć Ukrajini, promiče interese „srpskoga svijeta“ velika je obmana, koja ima za svrhu manipulaciju. Računa s nepoznavanjem širega konteksta. Baca prašinu u oči prije svega Hrvatima kojima je u sjećanju brutalna srpska agresija na Hrvatsku, ali i hrvatske žrtve u masovnim grobnicama, koje uporno skriva Beograd itd.

Sa stvorenom zalihom negativnosti premijera je lakše proglasiti izdajnikom. Dvije linije istih ciljeva formirane su na hrvatskoj javnoj sceni. Jedna ga sumnjiči za izdaju nacionalnih interesa, protuhrvatstvo i bruxellesku podložnost i na tome ustraje „do kosti“. Druga ga optužuje i gotovo već proglašava krivcem za korupciju. Kako netko može biti izdajnikom ako je u mandatu ostvario povezivanje hrvatskoga državnoga teritorija, koji je više od 50 godina bio presječen; završio gradnju LNG terminala unatoč mnogim otporima, prije svega bukačima i bukačicama, kojima je tobože smetao hrvatski LNG, a Venecija, na dohvat ruke, ima znatno veći terminal i nikoga ne zabrinjava; probio drugu cijev autoceste kroz Učku, osigurao eskadrilu zrakoplova Rafale za HRZ, uskoro će kako je najavljeno donijeti Zakon o hrvatskom jeziku, usprkos onima koji bi željeli ostati u zajedničkom jeziku, točnije hrvatsko-srpskom; priprema ratifikaciju sporazuma s Italijom o Isključivom gospodarskom pojasu u Jadranu i time rješava pitanje najduže granice itd.? Hrvatima koji kritički razmišljaju to baš nije jasno. Ali zato navodi na razmišljanje o političkoj „frekvenciji“ i ciljevima onih koji ga uporno časte raznim pejorativnim imenima.

Slaba je optika u onih koji ne vide ili ne žele vidjeti čitav geopolitički prostor i druge figure na tom prostoru, koji se s jedne strane distanciraju od aktualnih predstavnika srpske etničke manjine, a s druge pomalo „servilno“ ophode s „ruskim svijetom“, najvećom prijetnjom EU-u, u 21. stoljeću. Zar sve pomalo ne sliči na bacanje kukuruza pred žrtvu dok joj je smrtna prijetnja iznad glave?

Metafora pokojnoga profesora s početka teksta o ulozi „crvene“ zvijezde već je poprilično prisutna u društvenom diskursu. Primjetne su njezine metode u ritmu borbe za vlast nekih oporbenih političara, kojima je jedina opsesija otjerati HDZ s vlasti, a pritom ih nije baš mnogo briga što se može dogoditi s Hrvatskom. Hoće li se ponoviti crnogorski scenarij u susjednoj NATO članici i članici EU-a – Hrvatskoj, teško je vjerovati. Ali zar u politici, kao u nogometu, nisu moguća iznenađenja?

Marko Curać

hkv.hr / Hrvatsko nebo