D. Dijanović/Što stoji iza odluke o tzv. blagoslovu homoseksualnih parova?

I Crkva u žrvnju genderističke ideologije

Nema nikakve dvojbe oko toga da Biblija oštro osuđuje homoseksualizam. „Ne lijegaj s muškarcem kako se lijega sa ženom! To bi bila grozota”, piše u knjizi Levitskog zakonika (Lev 18,22). Poznato je što se zbog ovoga grijeha dogodilo sa Sodomom i Gomorom. Pavao ubraja homoseksualnost u sramotne strasti u koje ljudi zapadaju u grješnoj zaslijepljenosti (Rim 1,26). Sramotnom strašću i zastranjenjem Biblija ih naziva i na ovome mjestu: „Stoga ih je Bog predao sramotnim strastima: njihove žene zamijeniše naravno općenje protunaravnim, a tako su i muškarci napustili naravno općenje sa ženom i raspalili se pohotom jedni za drugima te muškarci s muškarcima sramotno čine i sami na sebi primaju zasluženu plaću svoga zastranjenja.“ (Rim 1,26-27). U Prvoj poslanici Korinćanima (6,10) čitamo: „Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici (homoseksualci, nap. D. D.), ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega“.

U Katekizmu Katoličke Crkve stoji: „Oslanjajući se na Sveto pismo, koje ih prikazuje kao teško izopačenje, Predaja je uvijek tvrdila da su ‘čini homoseksualni u sebi neuredni.’ Protive se naravnom zakonu. Oni spolni čin zatvaraju daru života. Ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti. Ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni“.

Pod vodstvom kardinala Josepha Ratzingera Kongregacija za nauk vjere izdala je 1986. godine dokument kojim se biskupe pravilno upućuje na pastoralnu skrb za homoseksualne osobe. Kongregacija je tada upozorila biskupe na osiguranje pastoralnih programa u biskupijama tijekom kojih će se „jasno navoditi nemoralnost homoseksualnih aktivnosti“.

Takav bi autentični pastoralni pristup „pomagao homoseksualcima na svim razinama duhovnog života: kroz sakramente, a posebno kroz čestu i iskrenu upotrebu sakramenta pomirenja, kroz molitvu, svjedočenje, savjetovanje i osobnu brigu”, navodi se u dokumentu. „… odstupanje od nauka Crkve, ili šutnja o njemu, u nastojanju pružanja pastoralne skrbi, nije niti brižno niti pastoralno. Samo ono što je istinito može u konačnici biti pastoralno. Zanemarivanje nauka sprječava homoseksualne muškarce i žene u dobivanju skrbi koju trebaju i zaslužuju”, dodaje se u dokumentu.

Stara metoda

Stav Katoličke Crkve o homoseksualizmu od početka je bio jasan i nepromijenjen. Sve do nedavno. Na žalost, žrvanj genderističke ideologije posljednjih je godina počeo povlačiti i samu Crkvu. Metodom koja je već viđena. Najprije su  genderisti vikali „smrt braku i obitelji“ i zalagali se za njihovo uništenje. Kad to nije prošlo, počeli su zahtijevati da i sami budu obuhvaćeni definicijom braka i obitelji. Jer ako je sve brak, onda ništa nije brak. Ako je sve obitelj, onda ništa nije obitelj.

Sada ti isti krugovi, nakon što su uzurpirali civilna zakonodavstva, žele da im i Crkva prizna njihova „prava“. Progresivni krugovi u Crkvi tako se zalažu za to da Crkva prizna prava i započne pastoral tzv. LGBTQ katolika. Istaknuta figura toga pokreta je James Martin koji se nekoliko puta susreo s papom Franjom. Nakon susreta u studenom 2022. Martin je rekao da je razgovor pokrivao „radosti i nade, tuge i tjeskobe, LGBTQ katolika. Bio je to topao, inspirativan i ohrabrujući susret koji nikada ne ću zaboraviti”.

Martin je autor knjige „Izgradnja mosta: Kako Katolička crkva i LGBT zajednica mogu stupiti u odnos poštovanja, suosjećanja i osjetljivosti” i često govori o temama koje se tiču homoseksualnosti i katolicizma. Papa Franjo susreo se s Martinom i 2019. te izrazio potporu službi američkog isusovca u pismu godinu dana kasnije, ohrabrujući ga da „nastavi ovim putem”. Kojim to putem?

Isti taj James Martin jako je zadovoljan nedavnom odlukom pape Franje o blagoslovu homoseksualnih parova u tzv. neregularnim situacijama. Ova je odluka potresla katoličke krugove i pokazala da genderizam snažno prodire i u Katoličku Crkvu, malo po malo, prema doktrini kuhanja žabe. Ovu odluku, zanimljivo, nije najprije obznanio Vatikan, nego globalistički mediji koji su očito za nju već prije doznali.

Skandalozna odluka

Među pravovjernim katolicima ova odluka – poznavajući dosadašnji pontifikat pape Franje – nije neočekivana, ali je svejedno skandalozna. No još su skandalozniji svi oni svećenici, biskupi i kardinali, svi oni navodno katolički mediji koji su se dali uprijeti u kola kriznog PR-a i braniti odluku pape Franje kao, eto, potez koji zapravo ništa ne mijenja. Kažu oni da se svakom grješniku može dati blagoslov. I da je ova odluka samo potvrdila ranija stajališta. No ne kažu ti isti da u dokumentu jasno stoji da se ne radi o blagoslovu pojedinca (Crkva osuđuje grijeh, a ne grješnog pojedinca), nego baš homoseksualnog para što je – za ljude zdravog razuma – prvi korak u priznavanju takvoga neurednog stanja.

Jasno je da dobar tih apologeta egzistencijalno ovisi o vezama s crkvenim vrhom ili im se ne želi zamjeriti (kad su u pitanju laici). Ima među njima i onih koji kao guske u magli misle da se ne smiju preispitivati odluke Pape i crkvene hijerarhije jer bi to moglo dovesti do raskola. No itekako se mogu preispitivati. Hilaire Belloc najvažniji je katolički povjesničar 19. i 20. st. Tko je barem donekle proučio njegov opus, jako dobro zna da je u povijesti bilo papa koji su donosili kojekakve dvojbene odluke. Papa Liberije je recimo ekskomunicirao iz Crkve sv. Atanazija koji je kasnije vraćen u Crkvu i proglašen crkvenim naučiteljem.

Papa Franjo do sada je plesao po rubu dajući dvosmislene izjave. Kad bi mu kardinali ili biskupi poslali dubije, on bi na njih odgovarao općenito. A kad bi zatražili da odgovori s da ili ne – nije im dao odgovor. Vrag je taj koji inspirira na dvosmislenost, a Crkva je oduvijek tražila jasnoću koja jamči mir i stabilnost. U Bibliji jasno stoji: „Vaša riječ neka bude: ‘Da, da, – ne, ne!’ Što je više od toga, od Zloga je.” (Mt, 5, 17-37).

Papa Franjo, nekoliko dana nakon odluke, upozorio je na „nefleksibilne ideološke pozicije” koje mogu spriječiti Crkvu da vidi stvarnost i krene naprijed. „Ostanimo budni protiv krutih ideoloških pozicija koje nas često, pod krinkom dobrih namjera, odvajaju od stvarnosti i onemogućuju nam da idemo naprijed“, poručio je. „Pozvani smo, umjesto toga, krenuti i putovati, poput mudraca, slijedeći svjetlo koje nas uvijek želi voditi dalje, ponekad neistraženim stazama i novim cestama”, rekao je.

Svakome tko ove izjave pročita cum grano salis, jasno je kamo sve ovo vodi, posebno ako se uzme u obzir završni dokument nedavno održane Sinode o sinodalnosti gdje se otvoreno govori o tome da postojeće antropološke pozicije nisu dostatne da opišu sve nove stvarnosti. Drugim riječima, ne postoje više samo muško i žensko, nego treba ići „neistraženim stazama i novim cestama”. Kao da Isus Krist nije jedina staza i cesta, jedini Put, Istina i Život.

Osuda bivšeg prefekta Kongregacije za nauk vjere

Nedavnu Papinu odluku komentirao je i bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere Gerhard Ludwig Müller u opširnom tekstu za stranicu InfoVaticana.com. On ističe da ne postoje biblijski tekstovi ili tekstovi crkvenih otaca i naučitelja ili prethodni dokumenti Učiteljstva koji bi poduprli zaključke Deklaracije Fiducia supplicans.

Kardinal ističe „da se ovdje ne blagoslivljaju samo grješni ljudi, nego se blagoslovom para blagoslivlja i sam grješni odnos. Ipak, Bog ne može dati svoju milost odnosu koji je u izravnoj suprotnosti s Njim i ne može biti usmjeren prema Njemu. Spolni čin izvan braka ne može ljude približiti Bogu i stoga ne može biti otvoren Božjem blagoslovu. Stoga, ako bi takav blagoslov bio dan, jedini učinak bio bi zavesti one koji su ga primili ili bili prisutni. Takvi bi ljudi mislili da Bog blagoslivlja ono što ne može blagosloviti. ‘Pastoralni’ blagoslov stoga ne bi bio ni pastoralni ni blagoslov“.

U nastavku teksta Müller piše: „Poteškoće u blagoslovu veze ili para posebno su vidljive u slučaju homoseksualnosti. U Bibliji se blagoslov povezuje s poretkom koji je uspostavio Bog; [red] koji je po Božjoj volji dobar. Ovaj se poredak temelji na spolnoj razlici između muškarca i žene, pozvanih da budu jedno tijelo. Blagosloviti stvarnost koja je suprotna stvorenju ne samo da je nemoguće, nego je bogohuljenje. Opet, ne radi se o blagoslovu onih koji ‘žive u vezi koja se nikako ne može usporediti s brakom’ (FS 30), nego o blagoslovu same veze koja se ne može usporediti s brakom. U tu je svrhu stvorena nova vrsta blagoslova“.

Inovativni „pastoralni“ blagoslov, dodaje kardinal, stvoren je ad hoc za blagoslov situacija protivnih zakonu i duhu evanđelja. „Svećenici trebaju naviještati Božju ljubav i dobrotu prema svim ljudima, pomagati molitvom i savjetom grješnicima i onima koji su slabi i imaju poteškoća u obraćenju. To je sasvim drugačije od davanja izmišljenih i obmanjujućih znakova i riječi da Bog nije toliko zabrinut zbog grijeha. Skriva se istina da nas grijeh u mislima, govoru i djelu odvaja od Boga“.

Blagosloviti homoseksualnu zajednicu je, dakle, bogohuljenje i svetogrđe.

Najveća perverzija sadašnje situacije je u tome da se papa Franjo sve radikalnije obračunava s tradicionalnim katolicima, pa i biskupima i kardinalima, da svoje kritičare naziva ideolozima (samo zato što poštuju dvije tisuće godina star nauk Crkve) ali, primjerice, raskolnike u Njemačkoj ne dira. Štoviše, sve ide prema tome da će se pravovjerne katolike koji kritiziraju dvojbene Papine odluke nazivati raskolnicima. To je prava sotonska inverzija.

Davor Dijanović / Hrvatski tjednik

hkv.hr / Hrvatsko nebo