Marito Mihovil Letica: Ljudska prava iznjedrili su kršćanski personalisti, a ne ljevičari ni liberali

Pišući tekst uz 50. godišnjicu smrti Jacquesa Maritaina i 75. obljetnicu Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, autor ovog prikaza primjećuje u prvom dijelu da su ljudska prava u demokratskoj Hrvatskoj monopolizirali tipovi poput lažnog svjedoka i totalitarista Puhovskog i njegove svojedobne žrtve, a poslije začudo i nastavljača, I. Z. Čička. Začuđen je time da je 10. prosinca 2023. obilježena 75. obljetnica donošenja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, a da u vezi s njome nitko u Hrvatskoj nije spomenuo kršćanski personalizam i najzaslužnijega za nju, filozofa i gorljiva katolika Jacquesa Maritaina, od čije je smrti lani prošlo 50 godina, i kojemu je u spomen i napisan ovaj studiozni članak.

Gdjekad mi je privlačno i izazovno pronalaziti putove koji asocijativnim nizovima vode do stanovite važne teme unatoč tomu što su kao polazište poslužili nevažni i s temom jedva povezani likovi, situacije i fenomeni. U ovome članku važna tema jest 75. obljetnica Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, a s njome slabo povezani te u pogledu promicanja ljudskih prava efemerni likovi jesu Zoran Milanović, Žarko Puhovski i Ivan Zvonimir Čičak.

Naime, ostade zapisano da je tadašnji student Puhovski nakon Hrvatskoga proljeća svjedočio protiv kolega i tako brojne studente „maspokovce“ (kako govorahu njihovi protivnici) otpremio na robiju. To mu je rasrđeno prigovorio predsjednik Milanović početkom listopada 2020. na društvenoj mreži:

„O politici i moralu govori čovjek koji je 1972. godine bio svjedok optužbe na montiranom procesu zagrebačkim sveučilištarcima (I. Z. Čičku, D. Budiši i inima). Puhovski je aktivno doprinio tome da se skupina bezazlenih mladića i djevojaka utamniči na nekoliko godina i da nakon toga dva desetljeća žive kao građani drugog reda. Puhovski se na sudu (sve se to zapisuje, Puhovski) držao kao pravi ′druker′, ništarija, upravo kako je to od njega i očekivao i dr. Vladimir Bakarić – Svileni, s kojim me Puhovski besramno uspoređuje. Ostat ću na ovome. Ima još.“ (https://www.vecernji.hr/vijesti/milanovic-opet-u-ofenzivi-zarko-puhovski-propali-je-politicar-i-druker-zvali-su-ga-nistarija-1436064)

Dakle, iz svega proishodi da je student Žarko P. u žaru borbenoga unitarističkog jugoslavenstva svjedočio ne samo protiv slobodne i demokratske Hrvatske nego i protiv slobode govora o njoj. To je u njegovu poimanju bio nacionalizam (shvaćen kao šovinizam, ne kao patriotizam), a k tome je kontrarevolucijom smatrao bilo kakvo zazivanje višestranačja i drugih u slobodnome zapadnom svijetu uobičajenih demokratskih standarda – na koje se danas u beskrupuloznoj nedosljednosti poziva. Jasnim biva da je svime time Žarko Puhovski (imamo vjerovati mnogobrojnim službenim dokumentima i iskazima upućenika) zatirao u korijenu sâm spomen ljudskih prava i sloboda, pluralizma mišljenja i demokracije.

Ljudska prava u farsi između Puhovskog i Čička

A nakon toga u neželjenoj mu neovisnoj i demokratskoj Hrvatskoj – u kojoj su ostvarive svakovrsne distorzije i inverzije, pa i takve da se kurjacima postavljaju pitanja o dobrobiti ja(ga)njaca – namješten je prof. dr. Puhovski za nekovrsnu moralnu i intelektualnu vertikalu te se u medijima neizbježno pojavljuje kao arbiter elegantiarum, propisivač ukusa i stručnjak za sve, od rejtinga stranaka preko priljeva stranaca do vremena najpogodnijega za svinjokolju. O potonjem u nedavnim „novembarskim komentarima“ reče:

„Uz to govoreći, stari jugoslavenski praznik Dan Republike 29. studenoga za tu svrhu je omogućavao da se kolinje obavlja na neradni dan. Predstavljao je doista jednu od rijetkih situacija harmonije između ideologijskih obrazaca i potreba razvijenih u tradiciji.“ (https://www.index.hr/vijesti/clanak/hdz-lopovske-afere-ne-diraju-ali-bijesni-seljaci-u-slavoniji-mogli-bi-ga-kostati/2516123.aspx)

Tako besjedi Puhovski o svinjolikome rođendanu uginule Jugoslavije, komunističke satrapije koja je gazila ljudska prava i hinila demokraciju, pri čemu se ovaj profesor politologije i političke filozofije nostalgično prisjeća tobožnje harmonije između ideologije i tradicije u predzimsko doba kada su „na ovim prostorima“ bivale uprizorivane scene kao pokazne vježbe za možebitno snimanje filma na temu „Kad praščići utihnu“.

Svjedok protiv slobode govora i ljudskih prava biva 2000. izabran, nota bene, za predsjednika Hrvatskoga helsinškog odbora za ljudska prava, na kojoj poziciji nasljeđuje negdanjega studenta Čička, protiv kojega je – treba ponoviti – svjedočio na montiranim sudskim procesima. Nemojmo se pred takvom farsom i ostvarenom distopijom praviti Englezi ni Finci, nego recimo otvoreno da je sve to ljudskopravaški hrvatsko-helsinški Monty Python’s Flying Circus. Tomu ne proturječi okolnost da je u HHO-u bilo i još uvijek ima časnih ljudi plemenitih namjera.

A gospodin Čičak – kojemu sam se nekad iskreno divio zbog školske zadaće gdje smiono reče da njegova je domovina jedino Hrvatska te još više studentu Čičku zbog istaknute mu uloge u Hrvatskome proljeću – u neovisnoj Hrvatskoj postade i do danas ostade tragikomičnom karikaturom negdanjega sebe. Uz ostalo je hvalio Carlu del Ponte zbog uhićivanja hrvatskih generala, navlastito Ante Gotovine. K tome je Čičak javno zagovarao gušenje slobode tiska – zazivao je zabranu Hrvatskoga tjednika, danas uvjerljivo najčitanijih tjednih novina u Hrvatskoj. U ljudska prava nesumnjivo pridolazi i pravo golemoga i nezanemarivoga broja građana da čitaju novine kakve žele, koje sadržajem te kroatocentričnim i neovisnim pristupom temama odgovaraju njihovim političkim i svjetonazorskim stajalištima. Nisu li različita mišljenja – pa bila ona komu i nepoželjna – dio pluralizma i demokracije, zbog kojih ideala je Čičak podnio uzništvo te, nakon izlaska na slobodu, društveno marginaliziranje?

Na žalost, gospodin Čičak nije u novije vrijeme pospješivao ljudska prava i slobode niti je davao zamah demokraciji – nego si je uzimao pravo utjecati se provokaciji dovodeći svoje javne nastupe i istupe do izgreda, do samih granica lakrdijaštva, nerijetko i onkraj njih. I pri tome – kako izgleda po svemu – o ljudskim pravima ne zna mnogo. Primjerice, u nemušto sročenu članku naslovljenu „Ljudska prava u procijepu između religije i politike“ Čičak ističe:

„Pravo na ′ljudska prava′ preuzela je ljevica, prije svega zato što su liberalne političke stranke zatajile, budući bavljenje ljudskim pravima nije donosilo političke poene u realnoj politici, dok je desnica pod velikim utjecajem religijskih zajednica doživljavala pokret za ljudska prava kao konkurentski, s obzirom da je ulazio u njihovo područje, prije svega javnog morala, zbog čega su religijske zajednice uz deklarativnu podršku ideji ljudskih prava, u biti pokazivale ne samo nervozu, nego i antagonizam prema konkurentima“ (časopis Psychiatria Danubina, 2018/30, dodatak 2, str. 100).

Od svega je istinito samo da je ljevica prisvojila pravo na govor o ljudskim pravima, a ostalo je puko naklapanje jednoga preuzetnog nevježe. Valja jasno i bez krzmanja reći: ljudska prava nisu proistekla iz lijevih političkih ideja niti su plod liberalizma – nego ih je iznjedrio kršćanski personalizam.

Prešućeni „filozofski otac“ Deklaracije

Dana 10. prosinca 2023. obilježena je 75. obljetnica donošenja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, a da u vezi s njome nisam čuo da je itko u Hrvatskoj spomenuo kršćanski personalizam i filozofa Jacquesa Maritaina (ako mi je promaklo, ispričavam se). Godine 2023. bila je 50. godišnjica njegove smrti. Ovaj je članak u spomen na nepravedno prešućenoga velikog značajnika i zaslužnika Jacquesa Maritaina.

Široj javnosti nije dovoljno poznato da je upravo katolički mislilac Jacques Maritain prvi uporabio pojam ljudska prava (engl. human rights). Otiskan je 1940. u zborniku Freedom: Its Meaning. Napominjem da trebamo razlikovati ljudska prava od prava čovjeka, koncepta koji bijaše poznat otprije, čak stoljećima. Razlika je bitna: koncept ljudskih prava (human rights) zasnovan je na prirodnome pravu i vidi u čovjeku osobu te beziznimno obuhvaća sve ljude ili osobe; dok se koncept prava čovjeka (rights of man) zasnivao na pravnome pozitivizmu i u čovjeku je gledao samo pojedinca, individuum, ostavši isključivo u domeni svake pojedine države, ne obuhvaćajući svakog čovjeka.

Maritain je u SAD-u tijekom 40-ih godina 20. stoljeća postao jednim od najsnažnijih zagovornika ljudskih prava nastojeći da američka i svjetska javnost uvide nužnost donošenja akta na nadnacionalnoj, svjetskoj razini. Time je smjerao univerzalno i obuhvatno zaštititi ljudska prava. Maritain razvija „cjeloviti koncept“ ljudskih prava u više djela, a njegovu misao nadopunjuju i drugi personalistički mislioci, osobito Heinrich Rommen, Georges Gurvitch i posebice René Cassin, autor pravnoga teksta Deklaracije, koji je za taj rad dobio Nobelovu nagradu. Neizostavno treba odati priznanje i kanadskomu pravnom znanstveniku Johnu Petersu Humphreyu, autoru prvoga nacrta Deklaracije, zatim Humphreyevoj asistentici Eleanor Roosevelt iz SAD-a, kao i libanonskomu diplomatu i filozofu Charlesu Habibu Maliku te drugima. Jacques Maritain postao je „filozofskim ocem“ Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.

Proglašena je 10. prosinca 1948., istoga dana kada je prihvaćena Rezolucijom 217 A (III) Opće skupštine Ujedinjenih naroda održane u Parizu. Posrijedi je dokument koji je temelj za većinu pravno obvezujućih međunarodnih akata o ljudskim pravima, uključujući i mnogobrojne ustave nacionalnih država.

S obzirom na to da su ovdašnji deklarativni ljudskopravaši, profesor Puhovski i „kunpanija“, u pretežitome broju slučajeva jugonostalgičari – treba jasno reći da Jugoslavija nije glasovala za Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima. Odbila ju je. Time se svrstala uz Sovjetski Savez i države komunističkoga bloka, s njima i Južnoafričku Republiku i Saudijsku Arabiju.

Maritain – „tajni agent Kralja kraljeva“

Slijedi još jedna terminološka napomena. Naime, premda se rečeni dokument u Hrvatskoj gotovo redovito prevodi kao „Opća deklaracija o ljudskim pravima“, posrijedi je univerzalna deklaracija. Atributi opća i univerzalna nisu istoznačni, a u filozofijskoj je terminologiji njihova razlika to većma izražena. Drugo bi bilo da je u izvornome nazivu pridjev general – tada bi deklaracija zaista bila opća. Dakle, nije potrebno prevoditi izvornu englesku riječ (latinskoga podrijetla) universal, nego ju samo prilagoditi hrvatskomu jeziku. Tim više što je takav slučaj s većinom prijevoda na europske jezike, izuzevši ònē u bivšim socijalističkim zemljama i uz njih njemački (Allgemeine Erklärung der Menschenrechte), pri čemu Nijemci imaju stanovite kulturne odnosno sociolingvističke razloge odbojnosti spram engleske i francuske terminologije, posebice pravne.

Ali je znatno važnije primijetiti (a to nije osobito teško) da se pokušava prikazati kako Crkva i s njome povezane konzervativne svjetonazorske skupine ne samo da ne podupiru ljudska prava nego da ih nerijetko i zaprječuju. Istina je dijametralno suprotna.

Čovjek kojega smatraju „filozofskim ocem“ dokumenta nazvana Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima znao je za sebe govoriti da je „tajni agent Kralja kraljeva“ (franc. „agent secret du Roi des rois“) te da je „agent Vječnoga Kralja na terenu kneza ovoga svijeta“. Tako govoraše Jacques Maritain, koji je, kako smatraju mnogi u to upućeni, najznačajniji kršćanski mislilac 20. stoljeća. Čovjek najprisnije povezan s Crkvom.

U potrazi za preciznošću valja se prisjetiti njemačke profesorice Sibylle Kalupner sa Sveučilišta u Erfurtu, koja je u studiji o kulturi ljudskih prava pedantno utvrdila da su u tekst Univerzalne deklaracije, sastavljene od 30 članaka, uključena čak 22 ljudska prava od njih 26 iz kataloga ljudskih prava što ga je oblikovao Jacques Maritain. Uz to je pojam osoba središnji u ovome dokumentu – spominje se 23 puta (bilo eksplicitno ili implicitno, tako da se izrazi poput svatko i svi nedvosmisleno odnose na osobu jer je u Deklaraciji prethodno definirano da svi ljudi jesu osobe kojima pripada dostojanstvo i neotuđiva prava). Jednako je važno spomenuti da je Jacques Maritain značajno utjecao na socijalne enciklike Pavla VI. i Ivana Pavla II. Uz to ga papa Wojtyła ističe u enciklici Fides et ratio uz ine kršćanske mislioce u kojih se pokazuje „plodna združenost filozofije i riječi Božje“.

Personalizam proishodi ne samo iz Maritainove filozofske misli nego i njegova društvenog djelovanja. Samo personalizam može izbjeći opasne krajnosti kolektivističkih i individualističkih (libertarijanskih i čak anarhističkih) teorija. Maritain dosljedno kritizira sve kolektivizme, posebice totalitarizme. Objašnjava da komunizam ne napada samo „građanskog čovjeka“ nego i „samog Čovjeka s njegovom naravi i njegovim bitnim dostojanstvom“ jer se „obara na čovjeka koliko je slika Božja, koliko svojim naravnim i milosnim bivstvovanjem zahtijeva najuzvišenija osobna dobra“. U svojemu cjelovitom humanizmu (franc. humanisme intégral) snažno se protivi nacističkomu rasizmu i njihovu zločinačkom postupanju prema Židovima. U djelu Antisemitism iz 1938. izražava žaljenje što civilizacija ne počiva na personalizmu i pluralizmu utemeljenu na poštovanju dostojanstva svake osobe i njihove jednakosti u građanskim pravima, u individualnome i društvenome životu.

Pojam osoba dijete je kršćanstva

Osobu je prvi definirao Boecije (Boethius), starorimski filozof i matematičar, pisac i retoričar, glazbeni kritičar i političar, kojega je Crkva proglasila svetim. Osobu je Boecije odredio metafizički; persona je, kaže on, „individualna supstancija racionalne naravi“ („naturae rationalis individua substantia“). Valja međutim napomenuti da izraz persona nije izvorno Boecijev, nego ga je preuzeo iz grčko-rimske tradicije: latinski persona je dospjelo, uvriježeno se smatra, od grčkoga próspon (πρόσωπον), u prvotnome značenju ʹobličjeʹ, ʹobrazinaʹ, ʹmaska′, koju navlači glumac igrajući određenu ulogu. Tako se pojam persona iz svojevrsnoga „ne-ja“ preobrazio u kršćanskoj reinterpretaciji u „ja“, a ono je – uzmemo li u obzir da kršćanska teologija drži da je čovjek imago Dei, slika Božja – bogoliko „ja“, koje biva nositeljem osobitoga i neotuđivoga dostojanstva. Joseph Ratzinger u znamenitoj knjizi Uvod u kršćanstvo o tome kaže:

„Kršćanin u čovjeku ne gleda individuum, već osobu – i čini mi se da se u tom prijelazu od individuuma na osobu krije sav raspon prijelaza od antike na kršćanstvo, od platonizma na vjeru.“

U knjizi Personalizam i ljudska prava (Alfa, Zagreb, 2020.) filozof i pravnik Ivan Čulo potanko i duboko razlaže značaj misli ne samo Jacquesa Maritaina nego i Nikolaja Aleksandroviča Berdjajeva, Denisa de Rougemonta, Gabriela Marcela, Emmanuela Mouniera, Georgesa Gurvitcha i drugih personalista. Svi spomenuti mislioci jesu aktivni kršćani (zajedno katolici, pravoslavci i protestanti).

Sudbonosni Jacquesov i Raïssin susret s Isusom

Jacques Maritain rođen je 18. veljače 1882. u Parizu, u francuskoj protestantskoj obitelji liberalnih nazora. Studirao je filozofiju i prirodne znanosti na Sorbonne université potkraj 19-og i početkom 20. stoljeća. Bijaše među najboljim studentima, ali se ubrzo razočarao i u filozofiju i u prirodnu znanost, toliko da mu se i sâm život učini besmislenim. I vitalistička filozofija njegova uzora Henrija Bergsona postade mu ispraznom. Zatim upozna Raïssu Oumansov (Oumançoff), potomkinju ruskih Židova koji su emigrirali u Francusku. Raïssa će mu postati supruga i doživotna suputnica. Istaknut će se kao francuska književnica sklona kršćanskoj mistici. Zajedno u mladim danima prođoše kroz pustoš razočaranja u ljudski razum, ali ne prestadoše tragati za istinom. Sudbonosan bijaše njihov susret s književnikom Léonom Bloyom, duboko prožetim katoličkom vjerom, zahvaljujući kojemu će upoznati dubinu i obuhvatnost kršćanstva. Književnik Bloy bio je Jacquesu i Raïsi krsni kum kada su primali katoličku vjeru. Oboje će do kraja života ostati gorljivi i uzorni katolici. Susret s Isusom Kristom i Katoličkom crkvom preusmjerio je i osmislio njihove živote. Neobično važan bijaše i susret s filozofijom svetoga Tome Akvinskoga, koji će snažno obilježiti Maritainovu filozofiju.

Maritain je bio profesor filozofije na Katoličkome institutu u Parizu od 1914. do 1940. U predvečerje Drugoga svjetskog rata emigrirao je u Kanadu te predavao na Institutu za srednji vijek u Torontu od 1940. do 1944. Kada je general Charles de Gaulle zacrtavao glavne smjernice domovinskoga djelovanja u doba nacističke okupacije Francuske, napisao je Maritainu u siječnju 1942. pismo prožeto najplemenitijim francuskim nacionalizmom, gdje uz ostalo poručuje: „Morat ćemo iskoristiti nacionalno okupljanje u prkosu i otporu kako bismo odveli naciju prema novom unutarnjem idealu. […] Zato od vas, Jacquesu Maritainu, mnogo očekujemo.“ (J. Maritain, Kršćanstvo i demokracija / Čovjekova prava, Zagreb, Alfa, 2020., str. 20.)

U poraću je Maritain bio francuski veleposlanik pri Svetoj Stolici, od 1945. do 1948., a nakon toga je predavao na Princeton University u SAD-u od 1948. do 1960.

Svakako treba istaknuti da je posrijedi neobično plodan autor: u 60 godina djelovanja napisao je više od 16 tisuća stranica (na francuskome i engleskome jeziku) složenih u više od 60 knjiga i nekoliko stotina znanstvenih članaka. Bavio se filozofijom spoznaje, ontologijom, filozofijom prirode, estetikom, filozofijom kulture i politike te filozofijom povijesti. O krivoj i pravoj filozofiji povijesti napisao je: „Hegelov je sustav najsjajniji, zavodljiv i moćan oblik krive filozofije povijesti, ali on nikada nije jedini“ (J. Maritain, Filozofija povijesti, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 1990., str. 26).

Ovdje će biti spomenute još dvije Maritainove knjige. Najpoznatija je Cjeloviti humanizam (Humanisme intégral, 1936.), namijenjena širemu čitateljstvu. Ali najvažnijim biva njegovo remek-djelo Razlikovati radi jedinstva ili stupnjevi spoznaje (Distinguer pour unir ou les degrés du savoir, 1932.), vrlo kompleksna i teška filozofska knjiga u okrilju koje proširuje tomističku misao nastojeći razjasniti veze između filozofije, prirodne znanosti i teologije.

Maritainov put iz vremenitosti u vječnost

Nakon smrti supruge Raïsse godine 1960. pristupio je Maritain redovničkoj zajednici Male braće Charlesa de Foucaulda, a 1970. se i zaredio. Prethodno ga je papa Pavao VI. namjeravao imenovati kardinalom, ali Maritain se uklonio toj časti.

Preminuo je u Toulouseu 28. travnja 1973. u 91. godini života. Pokopan je uz suprugu Raïssu u Kolbsheimu blizu Strasbourga.

Cijeloga je života Jacques Maritain marljivo i energično tražio odgovore na pitanja o dostojanstvu čovjeka kao osobe, o vremenitome poslanju kršćanâ u svijetu te o načinima i putovima kojima se iz vremenitosti dospijeva u vječnost. Ponudio je svevremeno suvremene odgovore pa se i u naše takozvano i umnogome stvarno post-kršćansko europsko doba iskazuju mjerodavnima i smjerokaznima.

(Članak je izvorno objavljen u Hrvatskome tjedniku od 14. prosinca 2023.)

Marito Mihovil Letica

Povezano:

Z. Gavran: Papa Franjo razotkrio svoje preferencije, svoje isključivosti, a i svoje neznanje

Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo