J. Sabol/Crkva u dijalogu sa sekulariziranim društvom

Istina – cilj iskrenog i samokritičnog dijaloga

Gotovo na svakom koraku javnog diskursa otkrivamo da je pitanje „Istine“ za mnoge kamen spoticanja. Čak je postala navika da se riječ „istina“ ni ne spominje u dijalogu. To je izazov za Crkvu. Teolozi i crkveno vodstvo pozvani su današnjem čovjeku naviještati što je Bog pripremio onima koji poštuju Božje zapovijedi i onima koji ih namjerno krše i ne prihvaćaju. U Svetom pismu otvoreno je govor o tome. Crkva i teolozi dužni su današnjem čovjeku naviještati cjelokupnu istinu katoličke vjere. Dakle: reći mu čitavu objavljenu istinu, a ne samo jedan dio, naime onaj dio koji ide u prilog načinu života današnjeg čovjeka. Kako će čovjek na to reagirati, naravno da je to njegova stvar, stvar njegove slobodne odluke. Ali mi smo mu dužni prikazati kakve ga posljedice čekaju; što je Bog sam obećao da će učiniti kada se radi o vjeri i nevjeri. Nitko u Crkvi ne smije stvarati sliku Boga koja bi odgovarala mentalitetu današnjeg čovjeka. Nije u redu, primjerice, naviještati da Bog ne će nikoga kazniti, jer je Bog ljubav i beskrajno milosrđe. Takvi pokušaji nisu ništa novo. Već u prvim stoljećima Crkve bilo je kontroverzija o tome. Origen, primjerice, nije mogao prihvatiti da je kazna pakla vječna. Crkva je to zabacila. Slično u naučavanju Pelagija. Crkva se odlučila protiv takvih stajališta iz uvjerenja da je to nauk koji nije u skladu s objavom ni sa živućim vjerovanjem Crkve.

To vrijedi i danas: Crkva nema punomoć prilagođivati Isusov nauk željama i potrebama čovjeka, društva u danom času povijesti, i to s namjerom da bi ju ljudi, društvo mogli lakše prihvatiti. To Crkva ne smije činiti ni onda kada joj zbog toga prijeti progon. Isusova riječ stoji: Tko zataji mene pred ljudima, toga ću ja zatajiti pred svojim Ocem. To je jako ozbiljna riječ. I baš protiv te riječi se griješilo i griješi se najviše u povijesti Crkve: iz oportunizma, iz vlastite koristi. Manjina: a to su mučenici za vjeru, postupali su prema Isusovoj riječi. Njihova žrtva života bila je izvor snage vjere i uspjeha naviještanja vjere po cijelom svijetu.

S kojim pravom neki teolozi poučavaju da ljudski život ima prioritet pred ispovijedanjem vjere? Zar je onda Isus nemogući čovjek kada je to tražio od ljudi, kada to traži od nas? Iza pokušaja teologa da se vjera prilagodi potrebama i mentalitetu današnjega čovjeka, stoji zabluda povijesti koja glasi: čovjek hoće stvoriti, načiniti boga prema svojim potrebama; stvoriti religiju ili vjeru po svojoj želji. Konačno to znači: ti teolozi vjeruju da je ljudski „razum“ izvor vjere, a ne Objava koja se dogodila za vrijeme povijesti izraelskog naroda, a ne definitivna Objava po Isusu Kristu. Ti teolozi ni ne primjećuju da se vraćaju u ono stanje u povijesti čovječanstva kada su ljudi stvarali sebi bogove – kamenje, drvo, vladare – već prema stanju svijesti. Prava Božja objava – Jahve – i Isusa Krista je čovjeka oslobodila od tih bogova u ime samo jednog pravog Boga: a to je Isusov Bog i naš Bog. Zapadni čovjek je prihvatio tog Isusova Boga, i to baš za volju oslobođenja od tih bogova koji su bili zaprjeka da se čovjek razvija u pravcu osobe i svoje razumne naravi. Zbog toga je bio sretan i zahvalan Bogu i Crkvi kroz gotovo dvije tisuće godina.

Današnji čovjek ne prihvaća Boga za svoga Oca

Povijesno gledano, današnji se čovjek pokušava osloboditi i od toga Boga u ime svoje slobode, ali je kod toga zapao u veliku kušnju misleći da više uopće ne treba Boga. Pokazalo se da je to najveća zabluda u povijesti čovječanstva. Moderni čovjek koji se oslobodio od kršćanskog Boga stvara si nužno nove bogove, opet svoje bogove. Ovoga puta ne iz čiste fantazije ili straha pred prirodnim silama nego jednostavno iz svojih potreba. Tako štuje boga mamona (novac), boga moći i vlasti, boga bogatstva, boga zabave i uživanja. Spomenuti teolozi to podržavaju. Da spomenem: riječ teolog nikako ne znači da se radi o kršćanskom ili katoličkom teologu. Još manje da se radi o vjerniku koji se bavi teologijom. Danas riječ teolog označava onu osobu koja se iz bilo kojih razloga bavi znanstvenim metodama istraživanja fenomena religije, vjere, objava. To nije nešto novo. U Grčkoj su filozofi, Platon i dr., također bili teolozi jer su razmišljali o nadnaravnom svijetu, a to je božanski svijet za razliku od ljudskog. Tom božanskom svijetu pripadali su kralj, država, umjetnici, znanstvenici. Za nas vrijedi: teolog je onaj kršćanski katolički vjernik koji na znanstveni način reflektira o vjerskim istinama, o Bogu kako ga je Isus objavio, s ciljem dubljeg shvaćanja Božje riječi, Božje objave zapisane u Pismima, u skladu s dogmama, s tradicijom, liturgijom, s duhovnošću. Njemu nikada društvena konstelacija ili želje društva ne će biti kriterij tumačenja vjere.

Antropološko shvaćanje vjere bez vertikale

Živimo u vremenu antropološkog shvaćanja vjere, to će reći: vjera je u službi čovjeka, kao što je i sve ostalo u službi čovjeka: država, društvo, institucije. Kao da je čovjek jedino biće na svijetu, kao da je on apsolutni gospodar i cilj Svemira. Ideja da čovjek treba služiti Bogu, Bogu davati čast i hvalu, taj govor kao da više ne postoji. Taj govor zvuči reakcionarno, nedemokratski, represivno… Na pitanje, zašto smo na svijetu, glasio je nekada odgovor: da Boga spoznamo, njemu služimo, i njega ljubimo, i tako u nebo dođemo. Kako bi odgovor danas glasio ako bi još netko postavio to isto pitanje? Glasio bi: na svijetu smo zato da „čovjeku“ služimo, da ga častimo i ljubimo. I onda? Ništa više. Drugog cilja nema. Vjerojatno zbog toga nitko više ne postavlja to pitanje jer u takvom svjetonazoru, u takvoj etici ili vjeri nema cilja osim čovjeka.

Izgleda da i u tradicionalnom katoličkom ambijentu rijetko tko postavlja pitanje zašto smo na svijetu. Vjerojatno to ne čini zato što za tradicionalni odgovor nemamo više dovoljno snage, uvjerenja. To je to antropološko shvaćanje i tumačenje vjere. I mi govorimo najčešće o tome da je Crkva u službi čovjeka; da je naše poslanje služenje čovjeku ili čovječanstvu. Da je vjera praksa, a ne teorija, a ne vjerovanje u istine. A praksa znači: ljubav bližnjega djelotvorno. Stručno teolozi kažu za to: ortopraksa ima prioritet pred ortodoksijom. Ili drugi termin: akcija dolazi pred kontemplacijom. Ne kažem da je ova orijentacija kriva. Ona je jednostrana i zbog toga u velikoj opasnosti da postane i kriva u smislu da ne odgovara više izvornoj kršćanskoj vjeri. Izvorna kršćanska vjera jako dobro zna da je vjera milost, da je dar Božji i izvor utjehe čovjeku, da je vjera izvor djelotvorne pomoći. Bog Isusa Krista je Otac utjehe, ljubav je i praštanje… Ali je On i pravedan sudac; On ne podnosi nikakvog konkurenta pokraj sebe, On je i Kralj i Gospodin. Prihvatiti vjeru kao dar znači postati čovjek-osoba dobrote i ljubavi.

U Istini slaviti i ljubiti Boga, jedini cilj života i svijeta

Izvorna vjera uči da trebamo nasljedovati Krista noseći svoj križ i pomažući nositi križ drugome. Ali i to da trebamo slaviti, hvaliti i ljubiti Boga u istini jer je Bog jedini cilj čovjeka i svijeta, a taj cilj se ne zove izgradnja boljeg svijeta, nego vječni spas; u vjeri, nadi i ljubavi čekati drugi dolazak Gospodina našega da sudi žive i mrtve i uspostavi Božje kraljevstvo kao definitivno ostvarenje Božje namjere stvaranjem svijeta. Opasnost jednostranog naviještanja vjere i jednostranog shvaćanja vjere jest: da vjera i Crkva budu instrumentalizirane od drugih snaga u društvu u njihove svrhe i ciljeve. Ta formula instrumentaliziranja je jednostavna i glasila bi na adresu Crkve i na adresu vjernika: Crkva se zalaže samo za one vrijednosti koje služe napretku društva. Koje su to vrijednosti i što je to napredak, to određuju te snage svijeta, tzv. elite svijeta, jer one drže moć u rukama: a to je kapital.

Dijalog bez pitanja o istini

Nemojmo misliti da su to prošla vremena; da nešto slično nije moguće i u demokratskom društvu. I to doživljavamo danas: da demokratsko pluralističko društvo, primjerice, ne podnosi da Crkva naviješta da samo ona poznaje istinu; da nema izvan Crkve spasa, da bez vjere u Stvoritelja i Spasitelja nema trajnog mira ni slobode ni ljubavi. Misli se da je to protiv prava čovjeka na sve moguće slobode. Pogotovo na području morala i etike dolazi neprestano do konflikata. Traži se dijalog i opet dijalog… Ali pod uvjetom da kod toga ne postavimo pitanje o istini, o objektivnom moralnom dobru. Naravno, za volju mira i tolerancije. Mi ne smijemo uvjetovati naš kršćanski život i naše naviještanje vjere sociološkim zakonom koji kaže da zbližavanjem dolazimo do sporazumijevanja i mijenjanja uopće. Vrijedi i obratno: mijenjanjem – misli se u smislu duha vremena – dolazi do zbližavanja i socijalnog mira u društvu. Iskustvo pokazuje da tome nije tako.

Apostol Pavao sigurno nije mislio na taj sociološki zakon kada je postavio formulu za naše ponašanje u svijetu: biti u svijetu, ali ne od svijeta. A upravo je ta formula prava obrana i oslobođenje od spomenutog sociološkog zakona: mijenjanje kroz približavanje odnosno približavanje kroz mijenjanje. Upravo to Pavao traži od nas kršćana: da mi stojimo u svijetu, ali da se s njim ne pobratimo nego da budemo prema njemu u distanci… Drugim riječima: da se ne damo zapregnuti za kola kojima dirigiraju druge snage, a ne snaga Duha Kristova. Duh Kristov je za nas katolike jedina snaga života i ništa i nitko drugi (usp. 1 Kor 7,31; Rim 12,2; Gal 3,25.23). Izgleda da je današnja duboka kriza zahvatila Crkvu upravo zbog toga što su mnogi iz vodstva Crkve, pa i vjernici, povjerovali tom sociološkom zakonu i time prihvatili sociološku tezu da moderno društvo može bez problema živjeti bez religije ili vjere jer ima znanje – znanje je moć – da rješava sve probleme života. Upravo tu tezu opovrgava znanstveno istraživanje i time toj novoj vjeri u znanost poručuje da su njezini vjernici na krivom putu.

dr. Josip Sabol

hkv.hr / Hrvatsko nebo