Razgovor s Mariom Milovcem/Nakon ratifikacije Istanbulske konvencije udžbenici su dobili na šarenilu dugina tipa

Razgovor s Mario Milovcem, vjeroučiteljem i autorom knjige „Drevna igra, nova pravila“

S vjeroučiteljem i autorom knjige „Drevna igra, nova pravila“ razgovarali smo o ideologiji rodne ideologije, posljedicama donošenja Istanbulske konvencije i povezanim temama.

Poštovani gospodine Milovac, koja je tema Vaše knjige „Drevna igra, nova pravila“?

Teško je izdvojiti jednu jedinstvenu temu, jer knjiga progovara o mnogim suvremenim fenomenima poput rodne teorije, kulture otkazivanja, woke pokreta, feminizma itd.

Zajednički nazivnik koji se provlači kroz sve navedeno bio bi pokušaj razumijevanja spomenutih pitanja iz specifične roditeljsko-profesorsko-katoličke perspektive. Dok se borim sam sa sobom da budem objektivan, progovaram i subjektivno kao roditelj, vjernik i nastavnik u srednjoj školi s dozom ironije prema svemu, a da ne kažem i trunčicom sarkazma.

Što Vas je potaknulo na pisanje knjige?

Nije riječ o jednom događaju, već o čitavom spletu okolnosti koje su utjecale na to da se rodi ideja o knjizi, a izdvojio bih samo one ključne i to anegdotalno. Jednog je dana moja najstarija kći pisala domaći rad iz engleskog jezika i kada sam pogledao da vidim što radi, iznenadio me strip o Pepeljugcu koji se nalazio u radnoj bilježnici. Dakle, riječ je o dječaku koji fantazira o kraljevskom balu, gubi cipele, a princeza mu ih navlači i spašava ga od siromaštva. Nakon provale smijeha, ozbiljno sam se zapitao: Što bi ovo trebalo značiti?

Istovremeno, moje učenice u trećem razredu srednje škole prezentiraju interpretaciju Snjeguljice u kojoj je princ iz bajke zapravo manijak – zlostavljač, tj. bijeli muškarac u poziciji moći. Tih dana uoči gradske proslave Svetog Dujma drag queen turist na splitskom peristilu štipa prolaznike i opscenim spolnim ponašanjem ispred katedrale prezentira neke nove vrijednosti s kojima sam se susretao slušajući podcaste i predavanja Jordana Petersona, Bena Shapira i biskupa Roberta Barrona.

Postalo mi je jasno da teme o kojima oni progovaraju postaju sve više i naša svakodnevica. U pokušaju boljeg razumijevanja počeo sam intenzivno čitati rodno osviještenu literaturu i nekako se malo po malo uz bilješke i mnoštvo glavobolje, pogotovo nakon čitanja Foucaulta i Judith Butler, počeo stvarati nacrt materijala koji će na koncu postati knjiga „Drevna igra, nova pravila“.

Možete li navesti neke od primjera nametanja rodne ideologije?

Prije nekoliko godina mnogi ljudi su bili skeptični da je u Hrvatskoj moguće pokušati zamijeniti termine otac i majka različitim slovima abecede ili brojevima. Nedavni slučaj u Zagrebu savršen je primjer kako je skepsa bila neopravdana. Klupa za sjedenje u duginoj boji još i može proći ispod radara, ali ne znam koji roditelj bi se razveselio uplatnici na kojoj piše roditelj 1 ili 2, a sutra zašto ne i 3? Smatram navedeno bjelodanim primjerom nametanja rodne ideologije. Osobno se sjećam dijela kampanje u kojem je gradonačelnik Tomašević rekao da će se baviti samo komunalijama, a ne svjetonazorskim stvarima. Budimo pošteni i zaključimo kako je čovjek ispunio obećanje, bavi se komunalijama, ali na sebi svojstven način.

Koliko je usvajanje tzv. Istanbulske konvencije pospješilo širenje rodne ideologije u Hrvatskoj?

Ratifikacija tzv. Istanbulske konvencije od strane političkih elita me ne čudi, dok je prema mome mišljenju tijek događaja velika sramota prije svega za hijerarhijsku Crkvu u Hrvatskoj koja je pognula glavu i bez prevelike buke i protivljenja prihvatila stanje stvari. Ubrzo nakon ratifikacije krenulo se u reformu školstva, došli su novi udžbenici i novi kurikuli, a nastavni materijali pojedinih predmeta dobili su ponešto na šarenilu dugina tipa.

Istanbulska konvencija pravno je utemeljenje za dodatno širenje rodne teorije, a najveća novost je definicija roda koju donosi u članku 3c: „Rod označava društveno oblikovanje uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce.” Jedini, ali i ključni problem s navedenom definicijom je taj što su aktivnosti, osobine i uloge uvjetovane i biološki te je nemoguće iz cjeline čovjeka apstrahirati nekakvu novu kategoriju roda koja postoji neovisno o tijelu.

Bez tijela čovjek u vjerskoj perspektivi ide na osobni sud pred Boga, a ako nemaš takvu nadu i vjeru, ako si ateist, onda nakon smrti ne preostaje ništa. Dakle, ova definicija roda nema veze s pameću. Rodni čovjek bez tijela ne može postojati, a tijelo koje je pasivno u biti je mrtvo tijelo. Ova je definicija običan prazni koncept koji u rukama moćnih elita može postati vrlo opasan.

U knjizi pišete da rodna ideologija nije samo teorija, nego i fanatična ideologija koja zahtijeva uklanjanje iz javnosti njezinih protivnika…

Mnogim pobornicima rodne teorije smeta kada joj se pridjene riječ ideologija. Splitski profesor filozofije fra Ante Vučković jednom je rekao kako se sve ideologije prelamaju na ljudskom tijelu koje im se tvrdoglavo opire. S navedenim se u potpunosti slažem, jer svaka ideja koja uporno ustraje na svojim postavkama čak i pod cijenu destrukcije ljudskog tijela može se prema mome mišljenju okarakterizirati opasnom i samo zbog te zaslijepljenosti jer za štetu koju proizvodi ima ideološke elemente.

Element fanatičnosti vidim u tome što se na dnevnoj razini granice prihvatljivoga pomiču prema naprijed i svaki dojučerašnji simpatizer koji je u nekom trenutku rekao kako mu je primjerice promjena spola maloljetnika bez dozvole roditelja ipak malo previše u istom trenu postaje retrogradni neprijatelj, a da ne kažem i fob. Tako je J. K. Rowling doslovno preko noći od perjanice feminizma postala zaostala ognjištarka, jer je tweetala o neslaganju s dozvolom sudjelovanja tzv. trans žena u ženskim sportovima.

Svjesni su pobornici rodne teorije znanstvene nepotkrijepljenosti svojih stavova pa se skladno tome u posljednje vrijeme trude pribaviti argument znanstvenosti da bi pobjegli od spomenute ideološke komponente. Posljednji slučaj kojeg se mogu sjetiti je iz knjige Matta Walsha „Što je žena?“ koju je nedavno Salesiana prevela na hrvatski jezik. Walsh navodi slučaj „šupljeg istraživanja“ koje je financirala lobistička skupina za prava trans osoba. Riječ je o online anketi u kojoj je sudjelovalo 4000 ispitanika (što je zavidan broj), ali je samo 11% ispitanika od ukupnog broja imalo izravno iskustvo s blokatorima puberteta. Istraživanja poput ovoga brendiraju se u javnosti kao posljednji krik znanosti, a u svojoj biti su lobističke akrobacije koje samo narušavaju ionako već narušeni ugled znanosti u posljednje vrijeme.

Što nam Biblija i općenito katolička vjera govore o ovim fenomenima koji negiraju antropološke datosti i zdrav razum?

Biblija naravno o rodnoj teoriji ne govori ništa, ali progovara o temama kojima se rodna teorija bavi. Na prvim stranicama Biblije (Post 1, 27) Bog stvara čovjeka kao muškarca i ženu koji u psihofizičkoj komplementarnosti i duhovnom zajedništvu tvore jedinstvenu cjelinu koja odražava/oslikava samoga Boga. Isus potvrđuje ovaj svetopisamski navod podsjećajući pismoznance o nerazrješivosti ženidbe kako Bog od početka stvori muško i žensko. Ovo je normativ kršćanske antropologije, a što se tiče zdravorazumske konotacije, smatram kako ne treba biti veliki mistik da se uvidi kako je kršćanska antropologija sasvim razumna u svojim temeljnim postavkama.

Fizička komplementarnost biološka je datost, a mentalna komplementarnost uvelike je biološki uvjetovana, iako treba pošteno reći da varira među individuama. Znanost je do sada identificirala mnoštvo razlika u mozgovima muškaraca i žena (razlika u veličini maloga mozga, veličini i strukturi vezivnog tkiva među polutkama, različite kliničke slike i brzine oporavka pacijenata i pacijentica s moždanim udarom koji je pogodio lijevu ili desnu polutku itd.).

Sve navedene i mnoge druge biološke razlike poput onih u gustoći kostiju, tetiva, kapacitetu pluća, debljini vena, anaerobnom pragu na koncu će uzrokovati i različitu zastupljenost muškaraca i žena u različitim zanimanjima i društvenim angažmanima.

Kako se roditelji mogu postaviti u današnjem vremenu kad se rodna ideologija nameće praktički od samih vrtića?

Važno je imati na umu da se pojedinac teško može sam boriti protiv trendova koji su zahvatili sve važnije segmente društva. Smatram da treba biti umrežen s ljudima istoga ili sličnog stava ili barem biti svjestan tko ti je u sredini istomišljenik. U tom kontekstu možemo izdvojiti i međureligijski dijalog (barem onaj na razini suživota) koji bi išao za tim da podrži inicijative pripadnika drugih zajednica koje su svjetonazorski nama bliske, pogotovo onih monoteističkih.

Nedavno sam na YouTubeu gledao video u kojem su kršćanski roditelji u SAD-u podržali inicijativu jedne mame islamske vjeroispovijesti koja se pobunila na sadržaj lektire njezine kćeri. Atmosfera na sastanku školskog odbora je bila užarena i ne znam kako je čitava stvar završila, ali pomislio sam kako bih i ja postupio slično da se takvo što dogodilo u školi moje djece.

Što se tiče individualnih napora, roditelji bi trebali biti vlastitoj djeci primjer. Primijetio sam da veliki postotak djece koja se muče s identitetskim pitanjima dolazi iz razorenih domova i to me ni najmanje ne čudi. Konkretno, u Splitsko-dalmatinskoj županiji 2014. godine stopa razvoda iznosila je 34% i kako onda djecu zaštititi od društva kada je i sama obitelj u poluraspadu? To je jako teško. Lakše je sebi dodijeliti medalju pravednosti i jurišati na vanjske neprijatelje, nego u samom sebi prepoznati dio problema. Svaki pojedinac može raditi na sebi, posvetiti pozornost nesebičnosti i poniznosti, čuvati svoj brak i na koncu obratiti pažnju na to što djeca konzumiraju u kontekstu medijskih sadržaja.

Kuda vode svi ovi fenomeni koji kao da nastoje poništiti ostatke zdravog razuma u zapadnoj civilizaciji?

Svaki put kada pokušavam projicirati moguće razvoje događaja uhvatim se kao zapleten u distopijskoj znanstveno-fantastičnoj stvarnosti. Svakako, duboko se nadam da ne ide kamo strepim da ide.

Jedino svjetlo na kraju tunela, osim vjere, predstavlja mi činjenica što su glavni protagonisti rodne teorije poprilično nesposobni i nevični ekonomskim stvarima pa u kratkom vremenu unište svaki brand kojeg se dotaknu. Spomenut ću samo Disney čija se vrijednost dionica prepolovila i Budweiser pivo koje je u par mjeseci izgubilo milijarde dolara zbog pokušaja približavanja trans tržištu. Osim ekonomskih dodao bih i sigurnosne rizike. Gradonačelnica Chicaga prije nekoliko se godina pridružila inicijativi defund the police i ubrzo nakon toga porasla je stopa kriminala. Kakvi silogizmi vladaju osobama koje misle da će se zadovoljstvo, kvaliteta života i sigurnost u gradu povećati ako se policiji smanje sredstva? Osim neobičnih silogizama jedino mi još pada na pamet da to netko radi namjerno, sa željom da destabilizira društvo, a svi znamo kako je to samo teorija urote, zar ne? Treba prepustiti medijskim portalima da nam interpretiraju stvarnost i govore što jest moguće, a što nije.

Završio bih ipak u vedrijim tonovima. Ako i dalje vrijedi da Money makes the world go round, možda se čitava histerija oko otvorenih pitanja ubrzo slegne i ideja samu sebe iscrpi. Takav scenarij osobno priželjkujem, iako bi to bila svojevrsna Pirova pobjeda, jer su mnogi mladi životi već nepopravljivo uništeni.

Razgovarao: Davor Dijanović

hkv.hr / Hrvatsko nebo