Nataša Božinović: Mirna integracija Jugoslavena u hrvatski kulturni prostor            

Ministrica Obuljen bi trebala formalno potpisati kapitulaciju hrvatske kulture orjunaškim klanovima diljem Lijepe naše. Ne radi njih, nego kao alarm nama Hrvatima, stanovnicima države Hrvatske. Većina nas je priključena na društvene mreže s prijateljima istomišljenicima, pa nije svjesna što se u stvarnome svijetu događa. Govorim iz vlastitoga iskustva. Buljim u mobitel, a onda upalim TV i doslovce, osjetim čvrsti stisak totalitarnoga režima umjetnoga stvaranja bratstva i jedinstva naroda i narodnosti regije i istovremeno golemi trud stvaranja animoziteta spram svega hrvatskoga. Država se samo formalno zove Hrvatska.

U stvarnome svijetu Jugo nacisti su zaposjeli sve  institucije. Portal Dnevno.hr donosi tako lijepi člančić o „bogatoj“ karijeri „nostalgične“ Maje Sever i  njenim zgodnim dečkima da pomislite da je Liz Taylor u pitanju, a ne ograničena ideološka novinarka sa zadatkom. Opisujući svoju mladost, Maja veli: „..država pred raspadom….“. Dalje je nebitno. Ova rečenica opisuje stvarnost u kojoj živimo i kakvu prenose našoj djeci. Maja Sever je apatrid, jer se tada njena država raspadala, a znamo da je sad formalno nema, dakle, Maja nema državu. Ostali su u Majino doba stvarali državu dok se njoj raspadala! Međutim, to su moji skromni rezoni koje crpim iz društvenih mreža, kako rekoh, s frendovima istomišljenicima. U stvarnosti, većina novina, portala, javna TV, na kojoj Maju i njene drugove gnoje i zalijevaju kao endemsku vrstu, potom neuki konzumenti svih srednjestrujaških medija, nevina djeca njima izložena, i staro i mlado,  žive na teritoriju nekad slavne, politički humano nesvrstane, Jugoslavije, a koje je nekakav hir nacionalističkih vođa rasturio u „paramparčad“.

Takav narativ da se država devedesetih raspadala, a ne stvarala, vrijedi u cijelome mainstream medijskom i kulturno obrazovnom sustavu. Na to se sasvim logično nadovezuje da je nastao tumor kojega treba odstraniti. Tumor se zove Hrvatska, a mi koji je volimo, za njih smo zloćudne stanice njihova bitka.

Vukovar smo vratili mirnom reintegracijom zaboravivši na mirnu integraciju onih poput Maje Sever koji su ostali bez države, odnosno potpuno smo zaboravili na odgoj nas samih kako imati državu. Istovremeno, Maja Sever i drugovi, svoju  nisu  nikada zaboravili. Isprva, sramežljivo devedesetih, pa potom hrabrije s političkom potporom detuđmanizatorske Račanove vlasti u koaliciji s ustajalom HDZ politikom stvaranja faraona i  otpalih faraončića, ponosno su počeli slaviti  nostalgiju, izlaziti iz ormara, da bi došli do toga da se država devedesetih nije stvarala nego raspadala. Ta je formulacija postala realitet kojemu ne treba zakon o zaštiti jer se posvuda živi. „Zakon!“, uličnim rječnikom rečeno. Umjesto mirne reintegracije Hrvata indoktriniranih Jugoslavenstvom u Hrvatstvo, događa se integracija državotvornih Hrvata u Jugoslavenstvo. Bolje reći, u srpski svet.  Kako još ne zveckaju oružjem, moram ju nazvati mirnom integracijom. Istinski se radi o psihičkome ataku s teškim posljedicama na hrvatsko nacionalno biće. Vjerojatno i težim od posljedica oružane sile istoga srpskoga sveta kakve smo trpili u ratu devedesetih. Zbog globalne situacije, budućnost je teško predvidjeti.

S obzirom da često napišem i koju širu riječ o konkretnome filmu, predstavi, TV emisiji i slično, navodeći iz tih sadržaja na široko stvarane kreacije srpskoga sveta, tješim se da uspijem jasno predočiti  formulu koju ispunjaju dječica kreatora „sveta“. Bez obzira što mi se događa kauzalnost u kojoj  se opisivanjem njihove dosadne neoriginalnosti štreberskoga ispunjavanja formule; uzdizanja njihove države u svakome ubogom djelcu, sama svodim na neoriginalnost, opet me na takvu akciju nagoni  pomisao da treba upozoravati  jer će se možda  netko zakačiti i djelovati. Netko, a tko? Djelovati u smislu proizvodnje književnosti, filmova i kazališnih predstava koje će umjetnički nadići razinu jugoslavenske neoriginalnosti, totalitarne komesarske isključivosti, što po svemu sudeći ne bi trebalo biti teško.  Teško je iz razloga što su jugoslavenski štreberi zaposjeli sve institucije, a jedini naš odgovor je ZDS!  Mišljenja sam da je bolje usvojiti formulu drugarske mirne integracije.

Smojin sjedeći kip na Matejuški u Splitu, ispunio je zadaću bolje nego li je sam Smoje da je živ. Da je živ, Smoje bi odigrao ulogu društvenih mreža i otkucao mladića koji se popišao na neki jugoslavenski simbol iz njegova vremena koji bi imao značenje kakvo njegov kip ima danas, ali bi u nedostatku materijalnih dokaza, osumnjičeni možda prošao lišo. Ovako je materijalnih dokaza u novome dobu koliko ti srce želi, pa je zapišanac dobio 15 dana zatvora. Oni koji su zapišali prostor Smojinim spomenikom, nisu dobili zatvor. Dobili su još jednu platformu okupljanja u javnome prostoru na štetu velike većine stanovnika Hrvatske. Ono što bi Smoji i njegovim ideološkim poklonicima najteže palo kad je spomenik već tu, jest mirna integracija. Možda će neki nadobudni erudit reći:“ Što će hrvatskome nacionalnome korpusu nekakav lokalni satiričar s dva scenarija? Evo im ga osrednjosti jugoslavenske produkcije unutar hrvatske države!“ Ali zar osrednjost ne vlada svijetom? U najmanju ruku, u Hrvatskoj to ide rapidno u tešku ograničenost i aktivnu isključivost. Što god Jugoslaveni stvore, to je remek djelo. Kada pročitate njihovo djelo, pogledate, poslušate…, ovisi o kojoj se umjetnosti radi, u najblažoj  varijanti, to je osrednjost koja se agresivnom penetracijom predstavlja kao remek djelo. Osrednjost, jednodimenzionalnost, ideološki stereotipi, istost, nezanimljivost, neoriginalnost i gotovo u svim slučajevima konzervativni izričaj kojega zamjeraju svakome umjetniku s druge strane ideološkoga spektra. A često se glede umjetnosti događa suprotno. Istinska remek djela ne mogu imati toliki broj autora koliko ih ima 0,02 % Jugoslavena u modernoj Hrvatskoj. Ispada da su izabrani narod. I jesu, ali ne od Boga, nego od srpskoga sveta. I ne da im je svaka izlučevina remek djelo nego da budu beogradska služinčad. Iz zrakoplova beogradske službe mogu nanjušiti njihovu podobnost biti korisnim budalama. Treba ih, kao Benny Hill onoga malog ćelavog, lupkati po glavi da im dođe u glavu čemu ustvari služe. Samo nema tko.

Teško da će itko od njih doseći modernošću i originalnošću Matoša, Ujevića, Krležu, Novaka, Mihalića, Severa… i brojne druge, ali će zato statusno nezasluženo uživati sve beneficije distribucije vlastite osrednjosti na prostor koji oni nikako ne bi htjeli nazvati „hrvatska“ kultura, ali dok države, kakve takve, i nas Hrvata, kakvih takvih, ima, to im je na njihovu i našu žalost, to. Da bude jasno, na njihovu žalost jer se država u kojoj žive i stvaraju svoja osrednja djelca, zove Hrvatska, a na našu, jer nam zapišavaju kulturni prostor i predstavljaju hrvatsku kulturu osrednjošću i poltronskim jugoslavenstvom. Odgovor hipotetskome eruditu: zašto nam trebaju takvi?  Ne trebaju, ali su tu i treba ih integrirati. Primjerice, spomenik Smoji je činjenica koju treba mirno integrirati. Smoje je volio Hajduk dok je imao zvijezdu petokraku u grbu. Dakle, nije volio Hajduk nego zvijezdu petokraku. Smoje nije doživio uspjehe hrvatske reprezentacije, ali da jest, sigurno bi bio štovatelj „dabogdasveizgubili“ siročića srpskoga sveta. Stoga bi njemu i onima koji su ga postavili, samo i isključivo jer je simbol postjugoslavenstva i instrument srpskoga sveta, dres hrvatske reprezentacije ili šal Hajduka s hrvatskim povijesnim grbom, na njegovu kipu, kao simbol uspješne mirne integracije, bio ravan fizičkome porazu u Oluji. I bolniji.

Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo