H. Hitrec/Ako potraje aktualna zagrebačka ekipa koja mijenja naziv u Odron, imat ćemo i konjski tramvaj

Početkom prosinca 2023.

Vrijeme nikakvo, ponegdje nevrijeme, ponegdje poluvrijeme. Dok ovo pišem, a subota je, vani grmi i sijeva, slijeva se kiša iz rupe na dotrajalom oluku, a moja se kućna stoka sitnoga (mačak) i krupnoga (pas) zuba zavlači pod stol. Lako njima kad su mladi, ja imam problema sa sitnim i krupnim zubima, odnosno ostatcima prekrivenim i prikrivenim navlakama i prevlakama, a cement koji ih drži također je podložan vremenu, pa i on popušta. Za svaki slučaj u garaži imam vreću cementa.

Nego, na zube svekolikoga pučanstva okomio se prošle subote odavno prepoznati orjunaš, duhovit otprilike kao vodeni konj – opisujući pobunjene seljake s pokvarenim zubima, ili bezubim, koji takvi kakvi jesu govore u kameru pa se vide mane, što je autoru – između ostaloga – povod da im se ruga, njima i hrvatskoj zastavi na traktoru, uz poruku da se ovo događa zato što su se u Slavoniji više bavili skidanjem ćiriličnih ploča nego poljoprivredom. No i ja sam blesav što se osvrćem na takve ne samo medijske izrode. U stvari sam htio reći da stomatologija pripada medicini, a u i inače slabašnom zdravstvenom sustavu, jedna je od najslabijih karika. Ići po zube „preko socijalnog“ kako se nekada govorilo, sada preko zdravstvenog osiguranja, znači navući si velike nevolje. Osobno iskustvo: u ambulanti omanjega grada tako su mi dobro napravili „most“, gotovo kao Pelješki na prvi pogled, s upozorenjem da će „to držati tri godine, ali možda i samo tri tjedna“. Izdržao je deset dana. Takvim profesionalcima vjerojatno odlaze i slavonski seljaci, koji su prošlih dana palili vatre na cestama poradi problema s afričkom svinjskom kugom i eutanazija bolesnih i zdravih svinja, a malo-pomalo saznavali smo i spoznavali što ih još muči i zašto su gnjevni, između ostalog i zbog golemoga pritiska da se bave administracijom, čega nikada nije bilo i svakako ne spada u tradiciju. Pa su se tako smrzavali na cesti, na kraju vođe ustanka dovedeni u Zagreb, nisu ondje po običaju bačeni u tamnicu ni obješeni po stablima, nešto se dogovorilo s plemstvom i građanstvom, nešto nije, navodno se bunt širi po Zagori (ne po Zagorju črljenom) i tko zna što će se još zbiti. Seljaci hoće samo jedno: klati u svom dvorištu, u intimi svoga imanja, a ne u susjednom. Vlast naravno govori što uvijek govori u sličnim prilikama – da su prosvjednici izmanipulirani, politički motivirani, jednostavno rečeno nahuckani od onih kojima Vlast nije mila i htjeli bi postati Vlast. I da su se pojavili ekstremisti, ha, po poluslužbenim informacijama riječ je o Bugojanskoj skupini.

Kampanja za sve izbore već je odavno počela, a posebno za parlamentarne, koji jedini donose Vlast. Pa čovjek čita po raznim medijima i uviđa da je sve jako pouzdano u smislu tko će s kim i tko će koga, te na koncu špage odustaje, posve zbunjen. Jer, ako navečer pročita ili čuje da će ona stranka s onom, a ujutro da ta ne će s ovom, u podne da bi jedna mogla s nekima, ali neki ne bi ni s kim, a neki sa svima, da bi progresivci mogli s konzerviscima ako baš budu morali, a desni centar želi više ljevicu nego desnicu, što je na prvi pogled zagonetno samo neupućenima u razvoj hrvatskoga tzv. desnoga centra zadnjih desetljeća.

Pametni su opazili da nam prijeti veća opasnost, da sva stranačka nadmudrivanja i brojčani kaos ipak još na neki način spadaju u demokraciju, ali opasnost se zove – monarhija. Pa, nije daleko od istine ako je točno, a jest, da je taj meni i vama donedavno nepoznati Pavo zavladao svime čime se zavladati u Hrvatskoj može, životno važnim „resursima“ i još koječime, što je moć koju nemaju ni Sabor, ni izvršna vlast, a nekmoli aktualni predsjednik. A moć je jedino što je moćno, da parafraziram Kissingera koji je otišao Bogu na istinu, a Bog mu nije oprostio Kambodžu i još štošta. Elem, okupivši u svojim rukama do sada razbacanu hrvatsku zemlju, postoji velika vjerojatnost da će se Pavo po uzoru na Tomislava okruniti hrvatskom krunom, možda baš na obljetnicu koja slijedi. Pa što, ipak je pretendent na krunu narodne krvi, valjda. Koliko smo dugo čekali da presahne Zvonimirova kletva.

A kada spomenuh pametne, oni su razumjeli kamo stvari idu i odmah osnovali stranku imenom Republika, dajući do znanja da će se oprijeti monarhističkim težnjama i Pavi kao vladaru. No, ako šef Republike bude djelovao onako žustro kao u privremenom poslu na obnovi od potresa, eto nama ipak monarhije. Očekujem, znači, krunidbu na Trgu svetoga Marka, ispred ili još bolje u crkvi koja je za tu svečanost obnovljena, to jest njezina unutrašnjost, prastaru crkvu u koju su se sklanjali branitelji. Nego, nije mi jasno kako je propuštena prilika, kad se već obnavlja crkva, da se i krov malo restaurira – zar se nije moglo u sklopu obnove zamijeniti crjepove barem minimalno, barem toliko da na hrvatskome grbu prvo polje bude crveno, a ne kao do sada bijelo. Pa da idioti budu zadovoljni.

Previše se bavim unutarnjim poslima, ali što mogu kada mi je Hrvatska na srcu i u srcu upravo licitarski, iako je poznato onima kojima je poznato da nikada nisam licitirao. Pa i kada se radi o izvanjskim poslima (doduše povezanim). Naime, u prošlom je tjednu bilo vidljivo da je Vlast u Hrvatskoj s obje noge stala na stranu izraelskoga režima, bez ograde. Malo je sve zamotala u spomen Holokausta, što je kao spomen u redu i treba pamtiti, ali ne mogu se brkati kruške i jabuke, tragedija europskih Židova u doba nacizma i sadanja situacija u kojoj Izrael tako očito i bez sustezanja ubija Palestince. Semite. Hrvatska Vlast kao papiga ponavlja „Hamas, Hamas“, kao da ne znamo da je Hamas na početku ove nove ružne priče, da je ubio stotine i stotine Izraelaca i uzeo stotinu i više talaca, ali ta priča ima nastavak u užasnom razaranju Gaze i patnjama Palestinaca, a to je za licemjernu Vlast valjda manje važno, kao i slike ubijene djece. Pa barem se moglo oglasiti novinarsko društvo, jer je do sada u Gazi poginulo više novinara nego u mnogim ratovima zajedno. Zanimljivo je ipak jedno: da jasni apeli za prekid masakra i neophodnu humanitarnu pomoć vapajući stižu iz već zaboravljenih Ujedinjenih naroda, odnosno njegove administracije, što je dobro, ali i znak bespomoćnosti toga međunarodnoga tijela tako plemenito zamišljenog, a svedenog na staru Ligu naroda.

Elem, politička kasta, ne samo u nas, kašljuca, muca i hriplje. Hripavci. Pametni dečki i cure u Bruxellesu shvatili su da ratovi na istoku Europe i Bliskom, mogu biti dobrom prilikom da se pod izlikom sigurnosti, bratstva i jedinstva, sadanja europska konfederacija na brzinu pretvori u federaciju, što Hrvatima i ne samo njima zvuči i poznato i loše. Nije to prvi pokušaj, ali sada ima neke šanse, male. Preglasavanje rukama velikih, izbijanje iz ruku veta malenih, i eto nas prepuštene federiranju, kako bi rekao Bakarić, kojega sam se prisjetio čitajući u subotu novinski napis o Savki Dabčević Kučar – ovih bi dana imala sto godina da je poživjela. Napis vrlo dobar glede životopisa kraljice Hrvatskoga proljeća, ali autor upada u zamku što bi bilo da je bilo, hvaleći s pravom Savkino ekonomsko nagnuće koje bi Hrvatskoj koristilo (valjda poslije rata), a njezin politički poraz u srazu s Tuđmanom na prvim slobodnim izborima s nepravom objasnio njezinom nesklonošću govoru mržnje, dok se Tuđman, naprotiv, „oslanjao na kratkoročni militaristički odgovor Miloševiću“. I tako autor napisa poseže za nebulozama u tomićevskom stilu. Baš glupo. A što je Tuđman trebao učiniti nakon što su Srbi okupirali trećinu Hrvatske? Zavući se u kabinet i baviti „ekonomskim mislima“? I usput misliti da bi opiranje srpskom agresoru i oslobađanje Hrvatske moglo biti protumačeno kao govor mržnje. Ma dajte, skinite mi sa stupaca takve mudrace. A glede Savke i njezine uloge u Proljeću, čast i slava.

Glede današnjice, došlo je došašće, kao i ponegdje advent. U mrak tužnih ulica naših gradova prodrla svjetlost, u Areni bljesnula cajka, ljudi piju kuhano vino i jedu kobasice, sve jeftino kao nikada. Dojahali su već i poneki turisti, osobito u Zagreb, posebno njemački kojima hrvatska metropola budi uspomene iz mladosti. „Gle“, kaže Hans Greti, „pa ovi su tramvaji u Zagrebu iz vremena kada smo bili mališani, hajdmo se provozati i oživjeti uspomene. Čak mi se čini da su to oni isti naši tramvaji iz prošlosti.“ Pa što, ako potraje aktualna zagrebačka ekipa koja mijenja naziv u Odron, imat ćemo i konjski tramvaj. Kakva bi to atrakcija bila! A kočije? Zašto nema kočija? Ja se sjećam vremena kada je ispred Kolodvora stajao isti broj kočija koliko i taksija.

I tako Zagreb oživljava samo njemačku tradiciju. Kao da mi nemamo stare tramvaje. Ako nemamo, zašto smo ih bacili. Meni su bili dobri u vremenima kada nije bilo adventa, a ni Božić se nije smio slaviti javno, radili pendreci. Ali je tramvaj vozio, onaj s prikolicom, a na prikolici pufer iliti pulfer po naški – eh na toj smo se željeznoj izbočini vozili jer nismo imali novaca za kartu, držali se rukama za izbočine stražnjega prozora i bilo nam je dobro. Ako smo ponekad i padali, ništa strašno, podignuli bismo se i uspravili, pa u ambulantu .A kada bismo se vozili u tramvaju s unutarnje strane, s kartom kupljenom od konduktera ili kondukterke koji su masnim plavim „štambiljom“ ovjeravali ulaznice, a ponekad i naše rukave – eh, to je bio cirkus, gužva, povici Sredina malo naprijed, uz mirise češnjaka i luka, zimi hladno, a ljeti vruće. (Čujem da i ovi novi stari njemački nemaju klimu.) A ljudi se družili, pričali viceve, glasno i pijano. Stariji nervozno kuckali štapovima ne bi li im neki balavac ustupio mjesto. A balavac, kaže otrcani vic, veli starijem gospodinu neka stavi gumu na štap, da se ne čuje kuckanje. Starac pak njemu: „Da je tvoj tata stavio gumu, ja bih sada imao gdje sjesti.“ Da, bilo je zabavno. Odurno, ali zabavno. A zagrebačke ulice i trgovi sivi i mračni u prosincu, u vremenima kada odšašće komunizma nije bilo ni na vidiku.

Ipak smo napredovali, imamo državu, demokratsku. U kojoj demos može birati koga hoće, svake četiri godine. Između izbora demos može samo piti i plakati, jer više nema ni referenduma na kojemu bi se referirao, može se lupati po glavi u kriku i bijesu, ali to je sve. Zadnji referendum organizirala je ustavotvorna udruga U ime obitelji – prije deset godina. O braku. Za mračne bračne sveze glasovalo samo milijun Hrvata. Neki mi dan stiže pozivnica na kojoj piše da se deseta obljetnica slavi ni više ni manje nego u Hrvatskom saboru. Pogledam bolje, riječ je okruglom stolu. Ali o stolu u Saboru, hajde de, barem nešto, nije ispod stola.

Glede Sabora još: kada dolazi na dnevni red prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku? Ne zna se. Barem ja ne znam. Možda koji dan prije Božića, pa bismo po uzoru na božićni Ustav mogli imati i božićni Zakon o jeziku, a naknadno bi ga ovjerila tri kralja na Tri kralja, ili samo Pavo.

I još: Vlast, ako misli ostati na vlasti, treba do Božića osloboditi Dinamove navijače iz grčkih zatvora, plave dečke optužene za zajednički zločinački pothvat, što je idiotizam, ali kada su u pitanju Hrvati odmah se pribjegava takvoj kvalifikaciji, te će možda biti prebačeni u Haag, odnosno ono što je od Haaga ostalo. Hrvatska se Vlast u najmanju ruku pokazala neutjecajnom i izigranom, te sada mora početi odlučno djelovati. U protivnom bi izbori mogli postati vrlo zanimljivi. Ili se čeka Uskrs da navijači potom stignu na Europsko prvenstvo, gdje smo iždrijebani u skupinu navodno vrlo tešku. Pa i doista tešku. Ali povijest nam govori da hrvatska reprezentacija, i hrvatski klubovi, gube samo onda kada naiđu na lakše protivnike.

Na kraju svršetka: prije slanja ove neslane kronike čujem da se, uz Jakuševac, dogodila još jedna drama. Pala je inflacija! Za sada je nejasno gdje je pala, očito na nepristupačnom terenu, budući da je angažirana i Gorska služba spašavanja, čiji članovi inače gledaju televizijsku nizanku i padaju sa stijena od smijeha.

Hrvoje Hitrec

hkv.hr / Hrvatsko nebo