V. Kvitek/Domovinski rat i mirovna misija UN-a

Mirovne misije UN-a u Hrvatskoj

Nakon što je Hrvatski sabor 25. lipnja 1990. donio Ustavnu odluku o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske, na područjima s relativnom većinom srpskog stanovništva zaredali su se prosvjedi (mitinzi) i referendum o izdvajanju tih regija iz Republike Hrvatske. Zaplašivani od srpskih političara i srpske štampe da su u opasnosti od “genocidnog  hrvatskog naroda”, pobunjeni Srbi su se terorizmom i blokadom prometnica uključili u plan “Velike Srbije”. Dana 17. kolovoza 1990. otvorena pobuna srpskog stanovništva eskalirala je u “balvan revoluciju”, to jest u postavljanje barikada na ceste koje je čuvala naoružana paravojska – četnici. Tako su “ogradili” područje u kojem su proglasili svoju autonomiju, a okupirani teritorij bio je pod zaštitom JNA. Vojska je činila tampon-zonu prema hrvatskoj policiji s obrazloženjem da “štiti goloruki srpski narod”.

Povremeni sukobi srpske paravojske i JNA s hrvatskim oružanim snagama do ljeta 1991. prerasli su u pravi rat pa međunarodna javnost više nije mogla ostati po strani. U rješavanju takozvane jugoslavenske krize u lipnju 1991. angažirala se Konferencija o europskoj sigurnosti i suradnji (KESS), čija je članica bila SFRJ. U skladu s Helsinškom deklaracijom, KESS je pozivao na suzdržavanje od upotrebe sile, miroljubivo rješavanje sporova, poštivanje ljudskih  prava i nepovredivost granica. Apel je bio usmjeren na smirivanje, a ne rješavanje  krize.

I Europska zajednica (EZ) polazila je od toga da doprinese smirivanju stanja, ali i očuvanju Jugoslavije kao čimbenika stabilnosti na Balkanu. Mirovno posredovanje Petera Carringtona i slanje Promatračke misije EZ bila su nastojanja europskih država da otklone opasniji sukob.

Vijeće ministara EZ ustanovilo je arbitražnu komisiju, takozvanu Badinterovu komisiju, koja je trebala riješiti sporna pravna pitanja u raspletu krize. Brijunskom deklaracijom od 7. srpnja 1991. definiraju se prava i obaveze bivših republika SFRJ nakon proglašenja neovisnosti Hrvatske i Slovenije. Njihova neovisnost ne prihvaća se od proglašenja 25. lipnja 1991., nego se prolongira za tri mjeseca.

Dok se odvijala diplomatska aktivnost za miroljubivo rješenje krize i međunarodno priznanje Hrvatske, srpska diplomacija je širila laži da Hrvatska i Slovenija “secesijom razbijaju Jugoslaviju i potiču građanski rat”, a “JNA se bori za očuvanje teritorijalnog integriteta SFRJ”.

Napokon se angažirala i organizacija Ujedinjenih naroda (UN) u vrijeme žestokih napada okupatorske vojske na Hrvatsku. Rezolucija Vijeća sigurnosti (VS) UN-a od 25. rujna 1991. donosi zabranu (embargo) na uvoz svih vrsta oružja i vojne opreme u SFRJ. Za donošenje takve rezolucije lobirao je veleposlanik Jugoslavije u UN Budimir Lončar i imao veliku podršku nesvrstanih država koje su bile nestalne članice VS UN. Prividno se na taj način djelovalo u smirivanju sukoba, ali u stvarnosti time je Hrvatskoj oduzeto pravo na obranu. Teritorijalna obrana SR Hrvatske predala je svoje oružje u skladišta JNA 23. svibnja 1990. i tako razoružana dočekala agresiju četvrte vojne sile u Europi. Zato se morala okrenuti ilegalnom uvozu oružja, u čemu je veliku pomoć dobila od susjedne Mađarske.

Strašni zločini srpske vojske i paravojske u Vukovaru, Škabrnji, Nadinu, Borovu Naselju i drugim okupiranim gradovima u Hrvatskoj tražili su hitan odgovor međunarodne zajednice. Za područje zahvaćeno ratom glavni tajnik UN Boutros Ghali imenuje posebnog izaslanika Cyrusa Vancea. Uz njegovo posredovanje 23. studenog 1991. u Ženevi su predsjednik Tuđman, Slobodan Milošević i general JNA Veljko Kadijević potpisali sporazum o deblokadi vojarni, povlačenju JNA iz Hrvatske i primjeni mirovnog plana koji predviđa dolazak mirovnih snaga u krizna područja. Bio je to “Vanceov plan” koji je službeno objavljen 11. prosinca 1991. Taj je plan bio okvir za Rezoluciju 721 VS UN od 27. studenog 1991. kojom se predviđa upućivanje mirovnih snaga UN u Hrvatsku. Bila je to povijesna odluka za Hrvatsku, značila je internacionalizaciju rata i mogućnost sprečavanja daljnjih sukoba.

Rezolucijom 724 VS UN od 15. prosinca 1991. nalaže se strogo provođenje embarga na isporuku oružja u Jugoslaviji. U tu svrhu osniva se posebna komisija VS UN za nadzor provođenja embarga propisanog Rezolucijom 713 VS UN. Slanje Zaštitnih snaga Ujedinjenih naroda (United Nation Protection Forces – UNPROFOR-a) u Hrvatsku zahtijevalo je prekid sukoba. Uz posredovanje Cyrusa Vancea u Sarajevu su 2. siječnja 1992. predstavnici Hrvatske i JNA potpisali sporazum o prekidu vatre i povlačenju JNA iz Hrvatske. 3. siječnja stupilo je na snagu takozvano Sarajevsko primirje. Zaredale su rezolucije UN o stanju u Hrvatskoj i rješenju sukoba.

Rezolucija 727 VS UN podržava izvještaj glavnog tajnika UN Boutrosa Ghalija o političkoj krizi u Jugoslaviji i donosi odluku o slanju 50 časnika za vezu iz mirovnih snaga UN. Rezolucijom 740 VS UN traži se od glavnog tajnika UN da ubrza pripreme za mirovnu operaciju UN.

Napokon, VS UN donosi Rezoluciju 740 od 21. veljače 1992., budući da su se ostvarili uvjeti koji omogućavaju brzo slanje zaštitnih snaga UN (UNPROFOR), zaključujući da je stanje u Jugoslaviji i dalje prijetnja međunarodnom miru i sigurnosti, podsjećajući na odredbe iz VIII poglavlja Povelje UN i držeći da će primjena plana UN o održanju mira pomoći da Konferencija o Jugoslaviji pronađe mirno političko rješenje. U točki 2. Rezolucije stoji: “Odlučuje osnovati pod svojim ovlastima zaštitne snage UN (UNPROFOR) u skladu s navedenim izvještajem, te molimo glavnog tajnika UN da poduzme potrebne mjere kako bi osigurao njihovo slanje u najkraćem roku.”

Međutim, rezolucija ne sadrži odredbu o pravu upotrebe sile iz VII poglavlja Povelje UN. Time je u samom startu UNPROFOR-u blokirana učinkovitost.

U ožujku 1992. oko 15 000 pripadnika UNPROFOR-a razmješteno je u područja pod zaštitom UN, takozvane UNPA zone. To je bio okupirani teritorij Hrvatske pa je tako zapravo fiksirana njena okupacija. UNPROFOR je bio neučinkovit u zaštiti nesrpskog stanovništva. Mirovna misija svela se na promatračku, a vojnicima mirovnih snaga bilo je bitno da je „četnik dobar, četnik ne puca”.

Sredinom siječnja 1995. predsjednik Franjo Tuđman zatražio je od glavnog tajnika Boutrosa Ghalija okončanje mandata UNPROFOR-a zbog neučinkovitosti provođenja odluka VS UN i ostvarivanja Vanceova mirovnog plana. Rezolucijom VS UN od 31. ožujka 1995. donosi se odluka o novoj mirovnoj operaciji, Operaciji UN za obnovu povjerenja u Hrvatskoj (UNCRO), a mirovne snage su bile raspoređene na okupiranom teritoriju u zapadnoj i istočnoj Slavoniji. Zadatak im je bio nadzor prekida vatre i provođenje svih rezolucija VS UN koje su se odnosile na Hrvatsku.

Na osnovu Erdutskog sporazuma od 12. studenog 1995. VS UN 15. siječnja 1996.donosi Rezoluciju 1037 o prijelaznoj upravi u hrvatskom Podunavlju. Prijelazna uprava UN-a za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem (UNTAES) trebala je biti jamstvo mirnog prijenosa vlasti. Privremena mirovna administracija u potpunosti je preuzela zakonodavnu i izvršnu vlast, a da bi se ona postupno prenijela na suverenu Republiku Hrvatsku. Nakon uspješne mirne reintegracije, mandat UNTAES-a pod upravom američkog generala Jacquesa Kleina završio je 15. siječnja 1998.

Sva posredovanja i mirovne misije poduzete od međunarodne zajednice ne bi dale nikakvog rezultata da hrvatski narod nije pružio žestoki otpor agresoru. Velike sile uopće nisu bile zabrinute hoće li narodi bivše Jugoslavije biti sretni u zagrljaju “Velike Srbije”. Poštovale su jedino odnos snaga na bojnom polju. Na kraju su ipak morale uvažiti uspješnost hrvatske vojske i diplomacije i priznati Hrvatsku kao neovisnu i suverenu državu.

   Vlado Kvitek 

hkv.hr /Hrvatsko nebo