‘Grafiti u kojima se kolje Hrvate stoje po godinu dana i nitko ih ne skida’

Tu je nekoć velika predionica bila. Džema je otvorio. Džemal Bijedić. I direktor Vaso Milić. Nedjelja je bila, 15. veljače 1953. godine. Pedeset tisuća vretena prelo je pamuk, a stotine žena radile. U najboljim godinama, “Đuro Salaj”, tada već gigant, imao je petsto stambenih jedinica, šest pogona širom Hercegovine i više od 6000 zaposlenih. Čudo!

Danas od predionice nema ništa… Ali ima oko nje betonskim blokovima kasnije podignut ogradni zid, možda prije desetak godina. Sav ispisan! Ko zidne novine, da Vrapčići u prolazu vide šta ima nova:

Otkad je taj zid napravljen, to im je tabla za zastrašivanje! To su im novine, to im je onaj Hyde park. S njega mi iščitavamo šta oni misle o nama. A vazda piše nešto protiv Hrvata…

Kaže tako za Slobodnu Dalmaciju Zdravko Mikulić, povratnik u to mostarsko prigradsko mjesto sjeverno od urbane jezgre, gdje su Hrvati i prije rata bili u brojčanoj manjini. Srba je bilo najviše, a Bošnjaka osrednje. Danas daleko prednjače. Mnogi su se i doselili.

Tu su deponij Uborak i Sutina, gdje su JNA i brkata ekipa pobacali 85 mostarskih Bošnjaka i Hrvata.

Za Vrapčiće ste možda čuli kao za mjesto u kojemu mostarski “Velež” igra domaće utakmice, budući da “Rođeni” od rata nisu više domaćini u gradu, pod Bijelim brijegom. Gdje igra “Zrinjski”.

Zato i nije čudo da na predioničkom zidu u Vrapčićima ima bezbroj navijačkih poruka. Ali kako biste ocijenili ove: “Smrt Hrvatima” i “Oj Alija šalji nam salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate”?! Evo i jednog, rijetko ritmična metra: “Mlad Hrvat trči poljem, ja ga stižem i koljem”.

Valjda da nas otjeraju ovo još malo…

– Valjda još ovo malo Hrvata što je ostalo da otjeraju. Nije to lijepo gledat ljudima pred kućom. Nije pred mojom, ja sam malo dalje, ali jest pred Mikulićima. Obično to bude pred izbore ili karakteristične dane, podižu se tenzije, a ekstremnim politikama mladi navijači obično su u prvom ešalonu. Ništa drugo i nemaju ponuditi narodu. Omladinu je najlakše zavest i regrutirat: zbijmo se, grupirajmo, mi smo naši, oni nisu…

Govori tako Mirko Buconjić. Nije mu daleko kuća, samo što je prije bila pod Vrapčićima, a sada pod susjednim Potocima:

– Sarajevo nama muti Neretvu, iako Neretva ne teče Sarajevom. Ovi nacionalistički intelektualci što omladinu podjaruju. Inače, među ozbiljnim ljudima u mjestu odnosi su dobri. Ni u Potocima već desetak godina nema problema, krađa, napada ili sličnog. Pa ja sam među 30 muslimana radio, jedini Hrvat, i niko me krivo pogledo nije. Evo, da tebi sad u Vrapčićima stane auto, svak će leć poda nj da vidi šta je, bez obzira čije su tablice!

Veli Buconjić, nužan je tu efikasniji rad policije. Kaže, nećemo mi dežurat ko seoske straže pred rat. Čim civili red u ruke uzimaju od policije, nije to društvo kakvo ikomu treba.

Baš pokraj tog tvorničkog ogradnog zida, čije fotografije gledate, odvojak je ceste koja vodi u Mikuliće, dio Vrapčića s 18 hrvatskih domaćinstava. I na pragu tog puta, dolje na asfaltu, ovako piše: “Oj Alija šalji nam salate bit će mesa klat ćemo Hrvate”. I jedno malo srce, umjesto potpisa, ispisano istim crnim lakom. Kad Mikulići pođu od svojih kuća, da ne zaborave…

– Ni mjesna zajednica, ni lokalna uprava, ni policija ništa napravili nisu da otkriju ko je kriv. Grafiti stoje po godinu dana i niko ih ne skida. A vidi se ko je: na tom istom zidu nižu se navijački potpisi. Sami sebe reklamiraju. Sjede navečer, delinkventi, 15, 16 godina, napiju se i napuše, tada im je srce najveće pa šaraju kad nema nikoga. Ali, šta je sljedeće, hoće li mi napisat i na kući?! Il će me pogodit kamenon dok budem vozio? Maltretirat djecu?! Zašto, jer je neko Hrvat?! A mjesna zajednica nije u stanju zid prefarbat…

Veli tako jedan od razočaranih Mikulića, ne bi se rado ni predstavio javno. Treba čovjeka i razumjeti. Ističe da sa starijim mještanima, rođenima u Vrapčićima, problema nema:

Šaraf mi nije falio, što se toga tiče!

U mjestu su starosjedioci i Kožuli, Sesari, Škobići, Kolobare, Mihalji… Čujemo da većih problema nisu imali, nekako se sve koncentriralo na Mikuliće. A među njima su neki osobito frustrirani:

– Nije nam lako ovde. Pobilo nas i protjeralo. Ja se tek 2000. godine vratio. Prvo četnici: ubili mi sva tri brata i nevjestu! Jednog još pronašao nisam. Mi smo Vrapčiće kasnije i oslobodili, a muslimani nam se priklonili pa onda okrenuli puške na nas i protjerali nas. U izbjeglištvu nisu ni bili! Ima mojih susjeda koje su i pobili, druge u logore odveli, u naše se kuće uselili, a pred naš povratak sve iz naših kuća prenijeli u svoje. Moja ih je nevjesta i tužila, našla svoje stvari kod susjeda, ali “ujeo vuk šušu”, ništa od toga nije bilo…

Zdravko Mikulić ne može skriti ljutnju. Tik uz njegovu rodnu među, 35 centimetara od mejaša, neki je investitor podigao golem starački dom. Još dok je objekt bio u grubim radovima, inspekcija je na uporno traženje našeg sugovornika zabranila radove na susjednoj parceli:

– Džaba bilo zabrane kad je on i pored nje čitav objekat dovršio! A mene upozorava da se ne smije voćka sadit tri metra do međe! Ima tu i vrijeđanja, pritisaka da se proda naše, ali mi ne popuštamo, svi Mikulići vratili su se na svoje. Ipak, ljudi se boje i traže zaštitu.

Kroz priču se Hrvati iz Vrapčića čude kako je moguće da Bakir Izetbegović kaže da su se oni prebrojali?! Ili kako je moguće da Hrvate nazivaju agresorima, a istovremeno su tražili i potpisali savezništvo s Hrvatima kad se ono oslobađalo zemlju krajem rata?! Pa tko agresore zove za saveznike?! I kako jedan njihov parlamentarni zastupnik, poslije derbija “Veleža” i “Zrinjskog”, može na društvenim mrežama napisati na crvenoj podlozi “ono kad antifašizam pobijedi fašizam”?! Pa još dodati tri srca, za tri “Veležova” gola?!

I sve tako…

Ima odvratnosti i s druge strane

Da se ne bismo pravili ludi, treba reći da ima jednako odvratnih grafita i po drugim mostarskim naseljima i lokalitetima, postoji čitava crna povijest tog zidanog ratovanja. Ne namjeravamo ni relativizirati krvoločne poruke iz Vrapčića, ali ipak se mora reći, da se uhvati i nešto šireg konteksta, odnosno stanja i odnosa. Na primjer, na pravoslavnom groblju u mostarskim Vihovićima nedavno je pisalo: “Maksovi mesari” i “Mi Hrvati ne pijemo vina, samo krvi četnika iz Knina”. A na Partizanskom groblju, čuvenom nacionalnom spomeniku usred Mostara: “Gazi balije”, “Balije u provalije”, “Tito vampir”, “Ustaše Mostar” i tomu slično. Garnirano ušatim slovima “U” i kukastim križevima. Uz porazbijanih više od 600 ploča za poginule partizane.

Tko su počinitelji i jesu li u pitanju podvale ili originali – ne zna se.

Moglo bi se tako nizati ljubavne đerdane do sudnjeg dana, što nema smisla. Očito je da pogađaju uvijek one koji su na nekom mjestu manjina. U ovom našem slučaju Hrvate u Vrapčićima.

Budući da nitko živ nije htio prebojati grafite s predioničkog zida, učinio je to Slavko Zovko. Mostarski oporbeni vijećnik Hrvatske republikanske stranke. Gradsku vlast čini koalicija HDZ-a (13) i SDA s partnerima (11). Imaju dvotrećinsku većinu (24/35) i mogu izglasati sve. Republikanaca je troje, najbrojniji su opozicijski klub:

– Istina, ja sam prefarbo gnjusni grafit protiv Hrvata povratnika u Vrapčiće! HDZ i gradonačelnik Mario Kordić pozvali su komunalce da to preboje, ali ovi to nisu uradili. Pa sam ja! Očito je da komunalci ne rade svoj poso i da gradonačelnik ne upravlja gradom i svojim podređenima. Nije to prvi put. Drugi grafiti, protiv drugih naroda ili pokreta, su prebojeni, a gradonačelnik je te lokacije i obilazio. Ovdje nije, iako se radi o vrlo osjetljivom području i svi mediji su prenijeli vijest i slike.

Zovko ističe da se političke elite bave populističkim nacionalizmom koji često progovara upravo kroz gnjusne grafite i s njima je u korelaciji. Osobito kada su politički ulozi visoki i približavaju se izbori. Ukratko, dogodine su!

– Političke elite krive su za loše stanje u društvu, korupciju, loš standard i težak život pa o tom neće ni govoriti, nego će se hranit nacionalnim tenzijama i toksičnim kampanjama. Mi bismo isto reagirali i na grafite uperene protiv bilo koga drugog. Ako se prebojalo na pravoslavnom groblju i na “Partizi”, onda je trebalo i ovde – naglašava oporbenjak Zovko.

Svoj stav da gradonačelnik Kordić ne upravlja cijelim Mostarom već samo njegovom zapadnom stranom, prepuštajući čitav istok Salemu Mariću, lokalnom čelniku SDA i šefu Gradskog vijeća, republikanac argumentira izostankom reakcije u Vrapčićima, ali i još jednim, nogometnim primjerom, kad već spominjemo loptanje i sve što ono nosi:

– “Zrinjski” je osvojio duplu krunu, prvenstvo i kup. Tražili smo bili da se Stari most osvijetli bojama tog kluba, Gradsko vijeće je to prihvatilo i gradonačelnik potpisao. Morao se i pobrinuti da nadležna gradska agencija to provede. A provelo se nije…

Zato je nekidan, opet oko derbija, odnosno ocrtavanja navijačkih grafita i teritorija izbila tučnjava u Mostaru, letjele su baklje i granitne kocke u glavu, jedan je momčić jedva živ ostao, a policija je morala i pripucati u zrak da situaciju smiri.

Eto, a drugo je sve u redu…