Prilozi o Korskom sudionika virtualnog okupljanja (3)/Mario Marcos Ostojić: Čvrst stup hrabrog i nepopustljivog hrvatstva

Temeljna skupina Hrvatske republikanske stranke, koju je utemeljio godine 1951. u Argentini prof. Ivan Oršanić sa skupinom istomišljenika, organizirala je u subotu 11. studenoga 2023. u prostorijama Hrvatskog domobrana u Buenos Airesu realno-virtualno okupljanje prigodom 40. obljetnice objave prvog izdanja knjige dr. Ive Korskog „Hrvatski nacionalizam”. Donosimo tri prigodna izlaganja iznesena na tom skupu – kao treće Marija Ostojića, koji je bio aktivan član Hrvatske republikanske stranke (HRS) u Buenos Airesu.

Mario Marcos Ostojić: Čvrst stup hrabrog i nepopustljivog hrvatstva

U političkoj emigraciji Hrvatska republikanska stranka nije se iscrpljivala u planovima za stvaranje hrvatske države, nego je nastojala ponuditi i konkretne modele za uređenje Hrvatske nakon stjecanja samostalnosti. Na tome su neumorno radili utemeljitelj i prvi predsjednik Stranke, prof. Ivan Oršanić, i njegov nasljednik na čelu Stranke, dr. Ivo Korsky. Najvažniji politički eseji dr. Ive Korskoga koji su nastali u emigraciji sabrani su u knjizi „Hrvatski nacionalizam”. Ona je bila za nas nekolicina mladih koji smo se uključili u rad Stranke sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća starčevićanska državotvorna „biblija“ a dr. Korsky prorok koji je propovijedao pravaštvo u svom izvornom obliku. Evo nekoliko njegovih misli:

Obzirom da je razlog ovog okupljanja 40. obljetnica objave prvog izdanja knjige dr. Ive Korskog „Hrvatski nacionalizam“, evo kako ga je dr. Korsky definirao:

„Hrvatski nacionalizam je obrana hrvatske zajednice i hrvatskih predaja od svih unutarnjih ili vanjskih snaga koje žele tu zajednicu osloboditi ili joj oduzeti njezin poviješću oblikovani značaj. Taj nacionalizam jača kao obrambena kategorija kada postoji veća ugroženost, a slabi kada nema ugroženosti. To je sve. Sve što je izvan toga nije pravi nacionalizam, nego različite nacionalističke doktrine o kojima se može raspravljati, ali ja ih ne smatram pravim nacionalizmom, jer su često zaodijevanje raznih interesa ili predrasuda u nacionalne oblike”.

“Naš nacionalizam mora biti human, onako kao što nas je upozorio Ante Starčević koji je odbijao svaki ekstremizam, pa i onaj nacionalistički… Hrvatskoj je danas potreban takav nacionalizam prema vanjskom svijetu i u unutrašnjem životu naroda. Ne kao magloviti osjećaj koji bi prožimao sredinu, nego kao samostalna, borbena, idejno čvrsta politička organizacija, katkada u suradnji s drugim isto tako određenim hrvatskim političkim organizacijama, a u drugim prilikama u demokratskom sučeljavanju s njima. Jer hrvatskom narodu nisu potrebne preživjele antinomije fašizma i antifašizma, koje su tuđe hrvatskoj političkoj tradiciji. One su se uvelike uvukle u hrvatski javni život, jer je u Europi tridesetih i četrdesetih godina taj sukob bio premoćan i nastojao je uključiti i one narode koji su imali svoje interese, mimo i izvan toga sukoba. Za hrvatski nacionalizam, uz hrvatsku slobodu i nezavisnost, samo su zanimljivi hrvatski narodni interesi”.

„U hrvatskom nacionalizmu, u našoj novoj državi, došlo je, međutim, do nekih negativnih pojava. Umjesto da budu politički određeni i organizirani, da kao takvi djeluju u spletu svih struja koje sačinjavaju narod, zahvaljujući stalnim kriznim stanjima, nacionalisti su držali kako se trebaju utopiti u drugim strujama. Odrekli su se mogućnosti da surađuju kao posebna, organizirana politička snaga s drugim trenutno srodnim strankama. Za ostvarenje i obranu hrvatske neovisnosti bilo je korisno što su i druge struje prihvaćale postulate zdravog nacionalizma, no pokazalo se da nije bilo dobro što su neke od njih prisvojile te postulate nakon što su prošle najveće opasnosti, te zadržale simbole hrvatskog nacionalizma, a napustile njegove temeljne postulate, dovevši tako do pomutnje u narodu. Još štetnije je što su se tada mnogi nacionalisti povukli iz djelatnoga javnog života i prepustili da se nacionalizam u javnosti kod jednih pretvori u nostalgičnu obranu prošlih oblika (a ne sadržaja), a kod drugih u praznu školjku, u koju se mogu smjestiti upljuvci stranih, nehrvatskih ideja, koje nemaju nikakve veze s autentičnim hrvatskim nacionalizmom.“

Završit ću ovo obraćenje riječima koje je dr. Ivo Korsky odaslao pismom članovima Stranke neposredno prije smrti:

„Gospodin Bog je bio milostiv prema meni i poklonio mi je dug život, dobro zdravlje, marljivost i dobro pamćenje, te je za članstvo i simpatizere naše stranke osigurao živo ljudsko pamćenje. Tako je Ivo Korsky iz Osijeka postao najstariji, djelatni član, i kao takav u domovini i u emigraciji nositelj i predstavnik hrvatskog republikanstva, predstavnik oštrog, postojanog i izgrađenog hrvatskog nacionalizma. Danas govorim u ime nas živih i mrtvih Hrvata koji smo prihvatili hrvatski nacionalizam u njegovom čistom obliku i pomogli da se održi i učvrsti. Prenio sam uvelike baštinu pedesetogodišnjeg rada. Kroz taj rad povezani su hrvatski nacionalisti od Ante Starčevića i Eugena Kvaternika, čisto, povijesno i postojano starčevićanstvo kao kristalizacija hrvatskog nacionalizma, preko 60 godina vjernosti i požrtvovnosti. Ponosni smo na učinjeno, bilo osobno bilo u zajednici s već pokojnim sudrugovima, i još smo ponosniji na danas djelatne, malobrojne stare republikance, i molimo ih da prenesu u budućnost našu baštinu te da neprekidna i postojana Hrvatska republikanska stranka bude čvrst stup hrabrog i nepopustljivog hrvatstva.“

Naslovna slika: posljednji predsjednik Hrvatske republikanske stranke/zajednice – HRS/HRZ – u domovini Mario Marcos Ostojić (lijevo), bivši član Hrvatske republikanske stranke/zajednice u domovini dr. sc. Ante Birin (desno), ostala dvojica nazočnih također iz Poticajne skupine PHB, koja nastavlja programsko-političku orijentaciju HRS-a: Zdravko Gavran (drugi slijeva) i Nenad Piskač (drugi zdesna)

Povezano:

I. Korsky/Hrvatski nacionalizam (knjiga u pdf-u)

Mario Marcos Ostojić/Hrvatsko nebo