Trebamo dobro razmisliti o poruci majke Jean-Michel Nicoliera, ali i sugestiji Branka Borkovića, posljednjega zapovjednika obrane Vukovara

Što znači jučerašnja poruka da se u Srbiji 18. studenoga 1991. „smatra dan oslobođenja Vukovara“; znači li to da se u Beogradu ni za jotu nisu odmaknuli od svojih ratnih koljača, silovatelja i pljačkaša, kojih je pun tamošnji medijski prostor; treba li Hrvatska spremati obranu?

Ako se klanjamo žrtvi Jean-Michela Nicoliera koju je podnio braneći Vukovar, smaknut na najokrutniji način na Ovčari, kao i ranjenici vukovarske bolnice od strane jugoslavenske zločinačke soldateske i raznih bradatih spodoba – četnika, moramo pažljivo čuti ili, bolje, možda smo morali na vrijeme poslušati riječi njegove majke koje je javnosti prenio Paul Nicolier, brat pokojnoga francuskoga branitelja Jeana-Michela. Jer, da smo ih čuli hod za žrtve Vukovara ne bi završio kako je završio – neprimjerenim uzvicima, ukratko vrlo nedostojanstveno.

Ponovimo Paulove riječi kako su ih prenijela javna glasila: „Što se tiče plakata, majci i meni je lijep, ali majka se nije slagala s načinom na koji ga je upotrijebio gradonačelnik Ivan Penava.“

Da, treba glasno reći: taj plakat je čista manipulacija. Od imena Vukovar i poznate Jean-Michelove rečenice: „Vukovar je moj izbor i u dobru i u zlu“, napravljen je znak križa koji je nepotrebnim isticanjem jednoga slova dobio ideološki okvir, bacio sjenu na najveći kršćanski simbol. U osnovi, može se drukčije reći, nešto suprotno Tuđmanovoj, modernoj i demokratskoj, Hrvatskoj.

Svatko dobronamjeran može razumjeti kako Jean-Michel izdvaja tri riječi – Vukovar, dobro i zlo! Da su u tome dizajnerskom uratku istaknute te riječi koje daju težinu čitavom Jean-Michelovu životnom stajalištu, oko plakata ne bi bilo nikakvih prijepora. Ovako isticanjem slova „U“ daje pravo na razne špekulacije. Je li nam to bilo baš potrebno? Ne! Riječ je o podmetanju nečega čemu Hrvatska ne pripada.

Gradonačelnik Vukovara ove je godine odabrao HOS da predvodi Kolonu sjećanja na žrtve Vukovara. I u tome nema načelno ništa sporno. Hosovci su branili Vukovar! No jedno se pitanje mora postaviti: je li predsjednik Tuđman kao vrhovni zapovjednik uklopio tu stranačku postrojbu u sastav Hrvatske vojske? Nakon toga čina mnogima koji su strepili za Hrvatsku laknulo je. Čemu posljednjih godina u prigodi raznih obljetnica iz Domovinskoga rata njezino naglašeno izdvajanje, čak s elementima demonstracije? Žele li neki tu postrojbu učiniti ponovno stranačkom, da im postane praktično u miru stranačka pričuvna postrojba? To ne može proći, kao što ne može proći mahanje zastavom HOS-a na kojoj je ime Rafaela Bobana. Ta zastava može biti u muzeju, ali ne u Vukovaru. Postrojba takva imena, koliko je poznato nije branila Vukovar. Ali ako se spomenuto ime moglo „progutati“ tijekom suprotstavljanja srbijanskoj oružanoj agresiji, u vremenu koje možemo nazvati – borba na život ili smrt, obrana Hrvatske, ne znači da se s tim imenom može mahati danas jer je jednostavno rečeno anakrono, drukčije rečeno – u protimbi s Ustavom Republike Hrvatske.

Zapovjednik obrane Vukovara Branko Borković izjavio je da bi vukovarski gradonačelnik Penava trebao upitati gradonačelnika Marije Bistrice kako se organizira hodočašće. Sjajan savjet!

E, da, odlazak u Vukovar trebalo bi organizirati kao hodočašće. Hod za vukovarske žrtve, od Bolnice do Memorijalnoga groblja, trebao bi proteći s krunicom u ruci i u molitvi, kako to dolikuje kršćanskim zajednicama i našim običajima. U tom slučaju u Koloni sjećanja ne bi se razgovaralo o slasnim zalogajima i vjerojatno drugim trivijalnim temama.

Nije vukovarski gradonačelnik „upotrijebio“ samo Jean-Michela svojim monopoliziranjem obilježavanja žrtava Vukovara. Jer, ako nije vikao, onda je inspirirao da se pod Hosovim obilježjima zviždi i viče hrvatskomu premijeru da je izdajnik. Na okupljanjima za žrtve to je neprimjereno. To je sramotno! Ako je dopušteno to na političkim skupovima, nije na hodočašću posvećenom žrtvama. Ne ulazimo u profil onih koji su takvo što uzvikivali 18. studenoga 2023., na misi za vukovarske žrtve, ali prilika je upitati se: tko se sve upleo i baca klipove u kotač hrvatskoga političkoga života, konačno sol na vukovarske rane, rane čitave Hrvatske, i na koji ih način želi iskoristi?

Ovogodišnji hod za vukovarske žrtve bio je, kako kažu iz gradske uprave, najposjećeniji. Bila je to manifestacija hrvatskoga jedinstva, koja pokazuje da se čitava Hrvatska, bez obzira na političke boje, klanja i poštuje vukovarske žrtve.

Treba li dopustiti podjele u svezi s tim?

Hrvatski glazbenik Hrvoje Hegedušić nam pjeva pjesmu koja uvijek iznova u nama odzvanja: „Stoji grad / pod kišom čelika, ognja i smrti gdje paklena sila / svoj zadnji ples vrti / stoji grad, stoji grad/…“

Moramo se upitati nakon svega što se dogodilo u Vukovaru: jesu li „paklene sile“ dignule ruke od Vukovara? Osjeća li se ponovno „ples paklenih sila“, koje bi željele podijeliti, u konačnici pokoriti Vukovar i Hrvatsku?

Beogradske novine koje su pripremale i orkestrirale agresiju na Hrvatsku prenijeli su u subotu, pod različitim naslovima, Tanjugov tekst u kojem stoji: „Hrvatska danas, 32 godine nakon poslednjeg rata na prostoru bivše SFRJ, obeležava Dan sećanja na žrtvu Vukovara, koji se u toj državi doživljava kao dan ‘pada’ tog grada, dok se u Srbiji taj dan smatra danom oslobađanja Vukovara“.

Treba se ozbiljno upitati, čak postaviti pitanje u okviru najviših tijela međunarodne zajednice, što to poručuju iz Beograda Hrvatskoj kad kažu da 18. studenoga 1991. „u Srbiji smatraju danom oslobađanja Vukovara“? Znači li to da u Srbiji današnji Vukovar smatraju „okupiranim gradom“, odnosno da ponovno spremaju „oslobađati“ Vukovar? Ako je tomu tako, onda treba jasno reći kako se Beograd ni za jotu nije odmakao od svojih ratnih koljača, silovatelja i pljačkaša, kojih je inače pun srbijanski medijski prostor! Jer srbijansko „oslobađanje“ 1991. godine, od Prevlake do Vukovara, za hrvatske građane znači najveće novovjekovno zlo koje su mogli počiniti samo najokorjeliji zločinci.

I da ne duljimo: treba li razmisliti da Republika Hrvatska s takvom državom kojoj je na čelu okorjeli ratni huškač prekine sve diplomatske veze i počne se pripremati za obranu?

Marko Curać

hkv.hr / Hrvatsko nebo