Predstoje li godine i godine rovovskog rata u Ukrajini?
Vrijeme:3 min, 43 sec
Ukrajinska kontraofenziva sustaje – zapovjedništvo vojske upozorava na mogućnost dugogodišnjeg iscrpljujućeg rata. Povijest ratovanja pokazuje koliko su razorni ratovi s utvrđenim linijama obrane na obje strane.
Bahmut, Avdiivka, Robotine – već mjesecima se spominju ista mjesta kada je riječ o borbama između ukrajinskih i ruskih snaga. Borbe su teške, navode se veliki gubici.
Skoro da je zaustavljena ukrajinska kontraofenziva koja je s velikim očekivanjima pokrenuta u lipnju. Najuspješniji proboj ukrajinskih snaga na cijelom bojištu dogodio se kod Robotina, i tu prodor iznosi 17 kilometara.
General Valerij Zalužni, glavni zapovjednik ukrajinskih snaga, upozorio je u tekstu za magazin Ekonomist na mogućnost „rata iscrpljivanja“ koji bi se „mogao razvlačiti godinama“.
Statično frontovsko ratovanje
Linija fronta između ukrajinskih i ruskih snaga dugačka je 1.000 kilometara. Pokušaji proboja su se prethodnih mjeseci događali samo na pojedinim dijelovima bojišta.
Široka minska polja i duboki rovovi, razoreni putevi i mostovi uz podršku artiljerije koja se nalazi dublje u pozadini učinili su skoro nemogućim proboj protivničkih linija obrane. Svaki pokušaj skoro automatski povlači ogromne gubitke strane koja napada.
To „zamrzavanje” linije fronta je tipično za takozvani pozicijski, statični rat, kojeg još nazivaju frontovskim ili rovovskim ratom. Za razliku od „dinamičnog ratovanja“ koje podrazumijeva brze prodore jedne strane, ovdje se sve koncentrira na obranu vlastitih položaja.
I britansko Ministarstvo obrane u svojoj redovnoj procjeni ratnih zbivanja, objavljenoj na platformi X, smatra da se upravo to događa u Ukrajini.
Od Krimskog rata do svjetskog sukoba
Statično frontovsko ratovanje se razvilo tokom 19. stoljeća. Do tada relativno male vojske nisu mogle držati pod kontrolom veća područja, pa su se veće bitke vodile na pojedinim točkama.
Međutim, države su počele organizirati znatno brojnije vojske uz obvezno služenje vojnog roka. Osim toga, tehnološki razvoj naoružanja je davao veliku prednost vojsci koja se brani. Pojavom mitraljeza omogućena je koncentrirana obrambena paljba s velike udaljenosti.
Krimski rat 1885. i 1886. se smatra prvim velikim rovovskim ratom. Sevastopolj, koji je pripadao Ruskom carstvu, skoro godinu dana su držali u opsadi francuski i britanski brodovi.
To se razvilo u višemjesečni rat do iscrpljivanja s desecima tisuća mrtvih. Na kraju, nijedna strana nije mogla prevladati.
Američki građanski rat (1861.-1865.) je također donio praksu utvrđivanja i ukopavanja vojski. U tom vojnom sukobu prvi put su primijenjene barijere, nazvane „frizijski konjanik” ili „španjolski konjanik”, koje su se sastojale od ukrštenih zašiljenih kolaca. Ili ukršteni metalni šiljci poznati kao „vranine noge”.
Kasnije je izumljena i bodljikava žica, koja je uz sve smrtonosnije nagazne mine bila uobičajena slika Prvog svjetskog rata (1914.-1918.). U njemu je poginulo 17 milijuna ljudi, a linija bojišta je bila faktički zamrznuta već poslije nekoliko mjeseci borbenih djelovanja.
Prvo primirje za Božić 1914. protivnici su iskoristili da učvrste obrambene linije. Francuska je utvrdila položaje od La Manchea do švicarske granice. Od tada se svaki napad morao voditi preko otvorenog polja na kojem su posijane nagazne mine i pod teškom mitraljeskom i artiljerijskom vatrom.
Simbol masovne pogibije u rovovskom ratu postao je Verdun. Bitka se odvijala tokom cijele 1916. Ni jedna strana nije mogla izaći iz bitke kao pobjednik, ali je po podacima Francuske vojne povijesne službe život izgubilo 380.000 vojnika.
Nehumane bitke rovovskog rata
Tokom posljednja dva stoljeća usavršeni su novi obrambeni sustavi. Danas su to protuzračni i proturaketni sustavi. Ali osnovne karakteristike takozvanog pozicijskog ili rovovskog rata nisu se promijenile.
Još u Verdunu zapovjednicima nije bio cilj sačuvati svoje ljude od gubitaka već da neprijatelje prisile na trošenje što više resursa i tako ga dovedu u nepovoljniji položaj.
Ta cinična logika računa da će na kraju pobijediti onaj tko onemogući neprijatelju daljnje snabdijevanje, pa je kapitulacija neizbježna.
Verdunska bitka će ostati zapamćena i po tome što je ispaljeno ukupno 26 milijuna granata i najmanje 100.000 granata s bojnim otrovima. I danas, više od stotinu godina poslije te bitke, oko pet kilograma gelera leži na svakom četvornom metru tadašnjeg bojišta.
Moguće je da je zapovjednik ukrajinskih snaga imao takve posljedice pred očima, kada je upozorio na to da bi se u njegovoj zemlji još godinama mogao voditi pozicijski rat.
Zalužni je rekao: što je duži frontovski rat, to je veći rizik za ukrajinsku vojsku i državu. On je zabrinut jer bi Ukrajina jedva mogla izdržati takav rat bez dugoročne zapadne vojne pomoći.
dw.com/hr/Hrvatsko nebo
