Vladimir Trkmić: Božja opstojnost i čovjekovo stvaranje nereda i straha

Iskreno traganje za Božjom egzistencijom

Čovjek je od pamtivijeka tražio Boga, a dakako i dokaze za Božju opstojnost u svemiru, svijetu, ljudskom i životinjskom svijetu. To traganje i pitanje neki su rješavali na filozofsko teološki način, a neki na vrlo jednostavan i priprost način. Jedan od velikih tragatelja za Božjom opstojnosti u 13. stoljeću bio je sv. Toma Akvinski. Sveti Toma Akvinski bio je dominikanac, svećenik i crkveni naučitelj. Rođen je 1225. godine u dvorcu Aquino u južnoj Italiji. Odgajan u čuvenoj benediktinskoj opatiji Monte Cassino, kolijevci zapadne kulture, od najranijeg je doba pokazivao žeđ za znanjem. Novoutemeljeni prosjački red, dominikance, sv. Toma upoznao je u Napulju. Kada je želio stupiti među njih, roditelji su se tomu usprotivili, ali uporni Toma znao se boriti za svoje zvanje i postao je dominikanac kojim se diči ne samo njegov dominikanski red, nego i cijela Katolička crkva. Bio je vrsni teolog, pisac, filozof i vjernik. Jedan je uz svetog Augustina od najpoznatijih teologa. Kao vrstan teolog, znanstvenik, filozof divio se Božjoj egzistenciji, svemu stvorenome, ali je pri tome znao da je ljudski um ograničen u svim spoznajama. Izrekao je poznatu rečenicu: „Sve sile i napori ljudskog uma ne mogu objasniti suštinu jedne obične muhe!“ Ali isto tako je preporučivao da čovjek treba istraživati i tragati za odgovorima na mnoga pitanja. Što je vidljivo iz drugog njegovog citata: „Bojim se čovjeka koji je pročitao samo jednu knjigu.“ Bavio se kozmologijom, filozofsko teološkom disciplinom koja govori o redu, odnosno o svijetu, te proučavanjem oblika i zakona fizičkog svijeta, svemira, kao vrlo dobrog uređenog sustava. Tako su u teologiji po čitavom svijetu svima poznati dokazi sv. Tome za Božju egzistenciju.

Sveti Toma – Dokazi za Božju egzistenciju

Pet puteva (lat. Quinque viæ) u Tome Akvinskoga predstavlja pet argumenata za Božju egzistenciju koje je napisao u svom velikom opusu Suma teologije.

1. Prima Via: Argument iz kretanja
2. Secunda Via: Argument iz uzročnosti
3. Tertia Via: Argument iz kontingencije
4. Quarta Via: Argument iz stupnjeva savršenosti
5. Quinta Via: Argument iz svrhovitosti (teleološki argument)

Svih pet puteva se generalno smatraju kozmološkim dokazima Božje opstojnosti, od kojih su neki samo različito formirani iz Aristotelove Fizike.

1. Argument: Prima Via: Sve što vidimo u svijetu se kreće, to jest razvija. A sve što se kreće ima nešto što uzrokuje to kretanje, odnosno tu promjenu. Jedno kretanje uzrokuje drugo kretanje, to ne može ići u beskonačnost, što znači da mora postojati Prvi pokretač koji pokreće sve ostalo. To je Bog. Ovo je Aristotelov argument protiv beskonačnog kretanja, tj. uzročnosti koju on zove Nepokrenuti pokretač (grč. ὃ οὐ κινούμενον κινεῖ, lat. primum movens). Odnosno mora postojati Uzrok svega postojećeg koji za svoje postojanje nema uzrok. Već je sam u sebi uzrok. Treba spomenuti da pod „kretanje“ sv. Toma Akvinski ovdje ne misli na kretanje kao takvo. Već Aristotelovo shvaćanje napretka predmeta, odnosno razlika između akta i potencije. Što čini Boga čistim aktom. (lat. Actus purus)
2. Argument: Secunda Via: Drugi argument počinje od stvaranja iz ničega i uzroka uopće. Naime, sve što postoji ima svoj uzrok. To znači da stvari ne dolaze u svoje postojanje iz ničega, već ih nešto uzrokuje. Na primjer roditelji su uzrok svoje djece, itd. Taj uzrok opet ima svoj uzrok nastajanja, jer stvari ne mogu iz ničega nastati i kretati se (lat. ex nihilo), već za sve što postoji mora biti uzrok. Ta uzročnost ne može ići u beskonačnost, to znači da mora postojati logička uzročnost, koja za svoje postojanje ne mora imati uzrok. To jest, ona postoji sama za sebe. To je Bog. Svijet nije beskonačan, jer onda ne bi bilo objašnjenja za ništa, a i Objava nam govori kako je Bog stvorio svijet. To znači da mora postojati prvi uzrok koji je uzrok svega drugog. Taj uzrok je Bog. Sv. Toma je služeći se Aristotelovom filozofijom nastojao objasniti kako stvari ne mogu tek ići u beskonačno, već za sve mora postojati uzrok, taj proces uzroka i posljedice ne ide u vječnost, jer onda ništa ne objašnjava i onda se dolazi do nužnog zaključka da Bog postoji.
3. Argument: Tertia Via: U svijetu postoje stvari koje su konačne (kontingentne, slučajne) i koje su nužne. Kontingentne stvari postoje, ali su mogle i ne postojati, to jest njihovo postojanje ovisi o drugome biću. No, kada bi sva bića bila takva onda ništa ne bi postojalo, to znači da mora postojati biće koje je nužno. Odnosno, da njegovo postojanje ne ovisi ni o kome drugom. To biće je Bog. Za razumijevanje argumenta potrebno je razumjeti Descarteov i Leibnizov pojam supstancije. To je stvar koja postoji sama po sebi. Takav je i Bog. Sve što postoji, a nije Bog, propada, umire, i kao takvo nije nužno biće. Jer moglo je i ne postojati. Baš zato mora postojati biće koje stoji samo po sebi. Odnosno da je njegova esencija upravo i njegova egzistencija. To jest Bog.
4. Argument: Quarta Via: Svugdje u svijetu vidimo stupnjeve savršenosti i različitost kao takvu koja se vidi u boljem i gorem. Neki cvijet je ljepši od drugog, neka životinja je bolja u preživljavanju od druge. Netko je pametniji od nekoga drugog, itd. U tom svijetu mora postojati biće koje ima sve savršenosti, u onom analognom smislu shvaćanja savršenosti. Na primjer u sobi gdje ima puno ljudi, netko mora biti najviši. Argument ima dosta preuzetoga od Platona, iako sv. Toma nije bio platonist.
5. Argument: Quinta Via: Vidimo u prirodi ne-inteligentna bića koja se obično ponašaju. To ne može biti slučaj, jer da jest, ona ne bi slijedila određeni red, to jest zakonitost kakvu životinje obično slijede. Slučaj rađa slučaj. Ako je njihovo postojanje slučajno i njihovo ponašanje bi trebalo biti također. To znači da njihovo ponašanje mora biti predodređeno. Ali to ne može biti od njih samo zato što su one ne-inteligentna bića. To znači da njihovo ponašanje mora biti predodređeno od nekoga bića koje je inteligentno. To je Bog.

Ovdje Toma misli i na prirodne zakone kao takve. Nemoguće je da su oni nastali kao plod slučaja, jer ako je to istina ne bi bili zakoni. Ne bi se mogli predvidjeti. Nego mora postojati neko biće koje je te prirodne zakone stvorilo. On to podrazumijeva kao Boga. Ovo je veoma aktualan argument bio za vrijeme Znanstvene revolucije i ujedno je imao svoj utjecaj na istu. Nije slučajno da se znanost kakvu danas znamo; u obliku eksperimenta (Francis Bacon), razvila upravo u kršćanskoj Europi. Razlog tomu jest ovakav: Bog je stvorio sve vidljivo i nevidljivo. U vidljivo spadaju životinje, ljudsko tijelo, prirodni zakoni, mora, vrijeme. To znači da je prirodni svijet Božja kreacija, a najbolji način za proučavanje Boga, jest proučavanje njegove kreacije. Nije slučajno da su svi novovjekovni znanstvenici bili ujedno i veliki vjernici koji su pisali teološka dijela, najpoznatiji među njima jest Isaac Newton.

Ekološka katastrofa – definicija

Ekološka katastrofa je nagli poremećaj ekosustava uzrokovan ljudskim  ili prirodnim djelovanjem koji uzrokuje ekološku štetu. Poznate ekološke katastrofe: istjecanje otrovnog plina iz tvornica ICMESA u talijanskom gradiću Sevesu (1976) te Union Carbide u Bhopalu (Indija, 1984), požar na reaktoru NE u Černobilu (1986), izlijevanje nafte iz tankera Exxon Valdez uz obale Aljaske (1989). U naše vrijeme već možemo govoriti da svi osjećamo i znamo kako su uz te eko-katastrofe vidljivi mnogi drugi poremećaji uzrokovani bahatim ljudskim djelovanjem. Poremećaj da jasno na vremenskim prijelazima ne osjećamo izmjenu zime u proljeće, jeseni u zimsko razdoblje. Ljudskim djelovanjem stvoren je poremećaj izmjene sušnih i kišnih dana u godini, pa tako imamo ekstremne vrućine, a potom nagla zahlađenja sa dugotrajnim i obilnim padalinama. Taj poremećaj je vidljiv na drveću, vinogradima, usjevima. Zbog suše se čak i drveće i voćke suše. Smanjeni su prinosi jesenskih plodova i vrlo teško je održati zdravi nasad, zdravi vinograd. Zato se već govori kako će neka područja koja su poznata po vinogradima u perspektivi morati postati područja bez vinove loze.

Migracije zbog klimatskih promjena – najnovije spoznaje

„Prema procjenama koje navodi „Caritas Internationalis#, prosječno 20 milijuna ljudi bilo je raseljeno svake godine zbog ekstremnih vremenskih prilika u prošlom desetljeću. Dvostruko više nego zbog oružanih sukoba. Međutim, nema pouzdanih podataka o tome koliko je ljudi napustilo svoje domove zbog sporih promjena u staništima kao što su dezertifikacija, salinizacija tla ili podizanje razine mora. Oko 3,3 milijarde ljudi živi u zemljama u kojima klimatske promjene mogu ozbiljno ograničiti životne uvjete. Vatikanska organizacija kritizirala je vlade jer čine više na osiguranju granica nego na reguliranju migracija. Pogrešno je govoriti o „ekonomskim migrantima” kada su ljudi lišeni sredstava za život zbog klimatskih promjena. Nije se moglo očekivati da će toliko dugo čekati prije iseljavanja dok to nije bilo pitanje života i smrti. „Caritas Internationalis“ kao problem vidi to što gubitak sredstava za život povezan s klimom ne spada u razloge za bijeg prema Konvenciji UN-a o izbjeglicama. Ženevsku konvenciju iz 1951. treba u skladu s tim izmijeniti. Krovna organizacija karitasa također je optužila industrijalizirane zemlje da nisu ispunile svoja obećanja o financiranju mjera protiv utjecaja klimatskih promjena u siromašnijim regijama svijeta. Na marginama planirane konferencije o klimi u Dubaiju, događaj u organizaciji Vatikana će istaknuti problem nepokrivene štete i gubitaka u zemljama u razvoju.“

Kathpress – Vatikan 26.10.2023

Strahovi 21. stoljeća

U 21. stoljeću postoji niz jačih strahova, ali od tih svih strahova treba izdvojiti: strah od zaraze bakterijama ili virusima, strah od ekoloških promjena, potresa, poplava i suša, strah od stranaca i terorizma. Da je to tako svjedoče nam činjenice i analize nekih javnih medija. Ljudi se osjećaju nelagodno, u strahu su od migranata, boje se onih koji borave kao stranci u njihovoj zemlji, ili će tek doći ilegalno. Još dandanas nakon pandemije Covid-a mnogi ljudi u nekim zapadnim zemljama nose maske u strahu od moguće zaraze. Izvješća o pijavicama, potresima i poplavama su također ponekad nama psihološki sijači neizvjesnosti od mogućih katastrofa. Nitko više nije potpuno spokojan i miran, jer sve to i mnogi drugi strahovi su tu, pokraj nas, a možda i djelomično u nama.

Što Biblija kaže o strahu?

Biblija spominje dvije vrste straha. Prva vrsta je korisna i valja je ohrabrivati. Druga vrsta je štetna i valja nam je nadvladati. Prva vrsta straha je strah Gospodnji. Ova vrsta straha ne znači neophodno bojati se nečega, bojati se panično Boga. Umjesto toga, to je strahopoštovanje prema Bogu: divljenje pred njegovom silom i slavom. Međutim, to je i ispravno poštovanje prema njegovoj srdžbi i ljutnji. Drugim riječima, strah Gospodnji potpuno je priznanje svega što Bog jest, što dolazi kroz poznavanje njega i njegovih osobina. Strah Gospodnji sa sobom donosi mnogo blagoslova i koristi. To je početak mudrosti i vodi k dobrom razumijevanju (Psalam 111,10). Samo bezumnici preziru mudrost i disciplinu (Izreke 1,7). Nadalje, strah Gospodnji vodi u život, odmor, mir i zadovoljstvo (Izreke 19,23). To je izvor života (Izreke 14,27) i pruža nam sigurnost i zaklon (Izreke 14,26). Dakle, vidljivo je da se strah Gospodnji treba ohrabrivati. Međutim, druga vrsta straha koju Biblija spominje nije nimalo korisna. To je „duh bojažljivosti“ koji se spominje u Drugoj poslanici Timoteju.

Druga poslanica Timoteju  1, 1-14

„Pavao, apostol Krista Isusa voljom Božjom, po obećanju života, života u Kristu Isusu, Timoteju, ljubljenom sinu: milost, milosrđe i mir od Boga Oca i Krista Isusa, Gospodina našega. Zahvalan sam Bogu, kojemu onamo od predaka čiste savjesti služim, dok te se neprestano spominjem u svojim molitvama noć i dan. Sjetim se tvojih suza i zaželim vidjeti te da se napunim radosti  imajući na pameti neprijetvornu vjeru koja je u tebi – onu vjeru koja je najprije prebivala u tvojoj baki Loidi i tvojoj majci Euniki, a uvjeren sam, i u tebi. Poradi toga podsjećam te: raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi po polaganju mojih ruku. Jer nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora. Ne stidi se stoga svjedočanstva za Gospodina našega, ni mene, sužnja njegova. Nego zlopati se zajedno sa mnom za evanđelje, po snazi Boga, koji nas je spasio i pozvao pozivom svetim – ne po našim djelima, nego po svojem naumu i milosti koja nam je dana u Kristu Isusu prije vremenâ vjekovječnih, a očitovana je sada pojavkom Spasitelja našega Krista Isusa, koji obeskrijepi smrt i učini da zasja život i neraspadljivost – po evanđelju  za koje sam ja postavljen propovjednikom, apostolom i učiteljem.  Poradi toga i ovo trpim, ali se ne stidim jer znam komu sam povjerovao i uvjeren sam da je on moćan poklad moj sačuvati za onaj Dan. Uzorom neka ti budu zdrave riječi koje si od mene čuo u vjeri i ljubavi u Kristu Isusu. Lijepi poklad čuvaj po Duhu Svetom koji prebiva u nama.“

Isus – duh bojažljivosti i malovjernosti

„Kad uđe u lađu, pođoše za njim njegovi učenici. I gle, žestok vihor nasta na moru tako da lađu prekrivahu valovi. A on je spavao. Oni pristupiše i probudiše ga govoreći: »Gospodine, spasi, pogibosmo!« Kaže im: »Što ste plašljivi, malovjerni?« Tada ustade i zaprijeti vjetrovima i moru te nasta velika utiha. A ljudi su u čudu pitali: »Tko je taj da mu se i vjetrovi i more pokoravaju?«“ (Mt 4, 23-27)

Čovjekovo okruženje – nered i strahovi

Ako se okrenemo oko sebe, ako slušamo vijesti, može nam se učiniti kao da je oko nas samo kaos i nered. Pandemija Covid-a, rat u Ukrajini, rat u Izraelu, ilegalni migranti, mogući terorizam, korupcija, ubojstva, rušenje moralnih normi kršćanstva, potresi, poplave, suše, pijavice, sve to i još mnogo drugih zala moglo bi nas odvući u osobno malodušje, pesimizam i frustraciju. Mogli bismo panično vikati poput apostola: „Gospodine spasi nas, pogibosmo!“ No, tu dolazi  pitanje našeg razbora, naše snage i ljubavi kao odgovor na  to da smo malovjerni i bojažljivi. I ne samo bojažljivi, nego da razborito ne prosuđujemo nered kojeg smo stvorili kao čovječanstvo i da smo Boga istjerali iz naše blizine. Malo čudno, ali istinito. Pitam se, koliko je nas iskreno od srca reklo Bogu hvala što je potres u Zagrebu završio bez ljudskih žrtava. Pitam se koliko je nas reklo hvala Bogu i Gospi što je pandemija Covid-a završila. Također se pitam koliko je nas reklo Bogu hvala za te i takve plodove zemlje u novim ekološkim uvjetima globalnog zatopljenja. Svi znamo kukati, a malo nas se zahvaljuje i slavi Boga, o njemu priča, njemu se klanja i moli. Čovječanstvo je napravilo nered u stvorenom svijetu. Sve je manje pitke vode, zagađen je zrak i zemlja. Sami sebi režemo granu na kojoj sjedimo, odmaramo i živimo. Dopustili smo medijima da budu sijači katastrofičnih slika, a nismo ih potakli, ili stvorili mehanizme da u čovjeku budimo nadu, razboritost, vjeru, hrabrost. Nered je ne samo u ekologiji, nered je i u dušama, u krivim naucima o ljudskoj spolnosti, čovjeku, ženi, obitelji. Dogodilo se to da kako kaže moj prijatelj „više nemamo civilizaciju „homo sapiensa“, nego imamo „tempus homo dehumanis“. Što bi značilo da nemamo više „razumnog čovjeka“, a imamo „vrijeme dehumaniziranog – rasčovječenog čovjeka“. Mene dakako brine ekološki nered, a još više me brine dehumanizacija čovjeka. Čovjeka koji logički, mudro, razumno ne promišlja, koji nema osobno umsku sposobnost razlikovanja dobra od zla. Očekujem čovjeka kojem ne može nitko nametnuti i „prodati“ nešto što nije u sklopu katoličkog morala i učenja o čovjeku, spolnosti, braku i obitelji.

Molitva u strahu

Gospodine, Ti si dobar Otac. Tvoja ljubav i Tvoja briga za nas je bezgranična. Ti skrbiš više o meni i brineš se više za mene nego što se ja ikada mogu brinuti, bez obzira na to koliko se trudio. Ti si Svemoćan – Ti si sposoban zaštititi me od apsolutno svega što mi se može naći na mome putu. Gospodine, priznajem da ponekad zaboravljam na ove istine. Priznajem da ponekad vjerujem kako sam sam i bez zaštite. Gospodine, znam da je to laž koju sebi govorim i da jedino što ta laž čini jest da me uvodi u brigu i strah. Sada se kajem zbog te brige i straha. Na kraju, znam da briga i strah dolaze od toga što Ti ne vjerujem i što ne vjerujem u Tvoju dobrotu koju mi daješ. Pomozi mi da Ti mogu vjerovati te mogu živjeti istinu koja govori da si Ti uvijek blizu, da me uvijek štitiš i da Ti uvijek paziš na svaki korak u mojem životu. Hvala Ti Gospodine za svu tu silnu ljubav koju mi iskazuješ. U Isusovo ime, amen.

Hrvatsko nebo