Komentar čitatelja Hrvatskog neba/Može se, i mora se, ponekad, povući granica između ’civiliziranih’ i ’barbarskih’ naroda!

Hrvatsko nebo prenijelo je s portala epoha članak dr. Ivice Granića i dalo mu naslov Izrael i Palestinci/Može li se povući razdjelnica između ’civiliziranih’ i ’barbarskih’ naroda? Na pitanje iz naslova dao je svoj odgovor – „Može se povući” – u komentaru ispod teksta vjerni čitatelj i komentator naših članaka koji se potpisuje „i_macem”. Prenosimo njegov osvrt kao poticaj za daljnje razmišljanje o granici između barbarstva, kojega je u svijetu iznova sve više, od Sudana, Jemena i Ukrajine do Izraela i Gaze, i uljuđenosti odnosno civiliziranosti, koja na žalost nije značajka mnogih – unatoč tomu što koji žive u ’razvijenom’, ’naprednom’ i ’civiliziranom’ svijetu odnosno što pripadaju određenoj kulturi ili religiji.

Izrael i Palestinci/Može li se povući razdjelnica između „civiliziranih“ i „barbarskih“ naroda?

Može se povući.

Ne uvijek i ne u svim slučajevima, ali ponekad se ipak može.

I ne samo da se može povući nego se i mora povući.

Dovodi nas to do jedne vrlo teške i neugodne spoznaje koju nisu spremni prihvatiti i priznati, zbog danas naveliko raširene političke korektnosti, ni mnogi ljudi zapadnog svijeta, ni njihovi mediji, ni njihovi političari.

A ta spoznaja je kako se u nekim trenutcima povijesti pojedini narodi, dakle ne njihovi poludjeli pojedinci, već čitavi narodi ili barem njihove značajne većine prepuštaju najnižim strastima mržnje i destrukcije koje ih onda vode prema počinjenju užasnih zločina, pokolja i razaranja.

„Nisu oni svi isti“

Lijepo je živjeti u zemlji rozih oblaka i kićenih ljudskopravaških fraza i onda zavaravati sebe i druge kako je u slučajevima velikih povijesnih stradanja uvijek riječ o nekakvoj manjini, nekakvim fanaticima, ekstremistima ili luđacima. Koji se otimaju kontroli. Koji ubijaju, ruše, siluju, pale… I lijepo se zavaravati “…ali ne smijemo kolektivizirati krivnju, nisu oni svi isti… itd. itd.”.

Ponekad zaista to jest tako, ali ponekad i nije.

Na žalost, ponekad su upravo kolektiviteti krivi. Upravo kolektiviteti bivaju obuzeti tako dubokom mržnjom i željom za razaranjem da njihovi najgori pojedinci postanu samo odraz svoga kolektiviteta. Pravilo, a ne iznimka.

Je li to slučaj u trenutnom sukobu Izraelaca i Palestinaca, to ne mogu sa sigurnošću reći. Nemam dovoljno informacija.

Ali imamo jedan živi primjer mnogo bliži i za nas mnogo važniji.

Naši prekodrinski susjedi jesu opominjući primjer ovoga što pišem. I to ne oni naši susjedi iz 90-ih. “Zavedeni”, “neinformirani”, “prevareni” – kako smo im sve već nježno tepali opravdavajući ih. Već ovi danas. U doba široko dostupnih internetsko-mobilnih izvora informacija u realnom vremenu, gdje se nitko više ne može izvlačiti da je “zaveden”. Toliko u narod ukorijenjena mržnja prema svima koji nisu “njihovi” i toliko silna želja da negiraju i samo postojanje svojih susjeda, da ih dehumaniziraju do nepostojanja, da im prisvajaju jezik, kulturu, identitet – teško je shvatiti razmaženom modernom čovjeku. To je toliko nevjerojatno da mnogi ljudi uvjeravaju sami sebe kako takvo što ne može biti istina. Preapsurdno je. Preružno.

Barbarstvo živi tu pored nas

No, to je istina. I zato, barem što se tiče našeg najbližeg okruženja, ne moramo barbarstvo, ili granicu prema barbarstvu tražiti po dalekim zakutcima svijeta. Barbarstvo živi tu pored nas, u susjednom državnom entitetu. A granica mu je na Drini. I na našu veliku nesreću uporno se prelijeva preko te granice rušeći u redovitim povijesnim ciklusima sve pred sobom.

Ili ćemo spremno prihvatiti tu realnost i suprotstaviti joj se bezkompromisno svim raspoloživim sredstvima. Ili ćemo sami sebe osuditi da budemo vječne žrtve.

i_macem

i_macem/Hrvatsko nebo